Kako god, obzirom na vremenom hiroviti svibanj to baš tako i ne izgledalo, ljeto nam ipak stiže.
A ja još u arhivi držim neobjavljene prošloljetne postove i priče.
Nije blog nešto što se čini na normu, niti u njemu ostaje previše radosti kad postane samo obaveza, ali ja sam u odgodi prouzročenoj djelomice i prevelikim željama, koje očito prelaze granice mojih sposobnosti da ih i ispunim, što vama, što sebi, ipak malčice pretjerala.
Ali pokušajmo se korak po korak, vratiti, za početak barem u prošlo ljeto, pa kud nas odvede.
Da vas podsjetim. Nismo išli na more iz razno raznih razloga, ali smo, osim nekoliko predivnih dana rane jeseni provedenih u Beogradu, Timna i ja prethodno krenule na zapad. A povele smo i moju mamu.
Ili ona nas. Kako vam drago. 🙂
Jer bilo je vrijeme da Timna konačno upozna i svoje slovenske korijene. A i mama i ja smo zadnji put obišle te iste korijene daleko prije Timninog rođenja.
Kako oni jedan svoj krak imaju u okolici Trsta, a vremenom ću vam ispričati i tu priču, tako je naše prvo odredište bilo Križ ili Santa Croce kraj Trsta.I mama je naravno željela nešto odnijeti da ne dođemo mašući rukama. Oko šljivovice smo se složile, a onda je ona rekla da nosi patku.
“Patku?, mama?”
“Pa da, ne budem nosila neke gluposti, ponijeti ću malo naše šljive i Nadi patku.”
“Mama?”
“Da?”
“Nisam sigurna ni kako gledaju na suhomesnate proizvode kad se nose preko granice, pa još da okrenemo u Bosnu ili Srbiju s patkom i ulove nas u tom naumu, očekivala bih razumijevanje, ali ak’ nam Slovenci na šengenskoj granici pronađu patku pri vanjskih 40°C, završila bude taj čas u smeću!”
“Ma ne budu nas ulovili. Uostalom, zašto bi nas uopće pregledavali. A ja ću patku još smrznutu staviti u nosivi hladnjak s dodatnim ulošcima i sve će biti u redu.”
Popustila sam, ali samo zato što nam je granica najviše pola sata vožnje od kuće i u slučaju da patku otkriju, pa zatraže da je bacim, plan je bio da je vratimo doma u duboko zamrzavanje. No, srećom, nisu.
Mislim, nisu uopće otkrili patku. 🙂
Stigla je još gotovo polusmrznuta do Italije. S tetom smo se našli odmah poslije nekadašnje slovensko talijanske granice. Kad je čula za patku, počela se smijati, rekla da sad moramo ići kupiti mlince, jer ona za nju nema mjesta u zamrzavanju i tako smo mi, ne baš idući dan, ali odmah drugi iza njega, na 40°C jeli patku s mlincima.
A kad smo već išle u Italiju, a Venecija je relativno blizu, uključila sam u plan puta i Timnin i moj izlet do Venecije.
Ja sam već bila u više navrata, što s roditeljima, što s prijateljima, pri čemu je baš jedan od obilazaka s roditeljima u vruće ljeto sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća vrlo neslavno završio i morali su sa mnom navrat-nanos napustiti jezgru Venecije, nakon što sam se ispovraćala u svaki kutak u koji smo zašli.
Čim smo je napustili, stvar se zaustavila. Ni danas ne znam objasniti što je bio uzrok toj čudnoj i geografski lokaliziranoj želučanoj virozi.
I imala sam, obzirom da je i sad bilo ljeto i temperature dosezale gotovo 40°C strah, da se čitava priča ne ponovi, što srećom nije. Možda sam ja stekla imunitet na Veneciju ili su oni ipak u međuvremenu nešto učinili s kanalima, ali svakako nisu zaudarali kao tada i usprkos vrućini, Venecija i ja smo se ovaj put nekako složile.
Izlet sam organizirala još iz Zagreba, kupnjom svih mogućih karata za sve moguće usluge koje sam mislila da će nam trebati preko Venice Connected, što preporučujem svakome tko se u Veneciju uputio na jedan dan, a pogotovo autom.
Parkiranje u jeku turističke sezone u Veneciji, može biti vrlo frustrirajuće. Da to izbjegnem, kao i stajanje u bilo kakvim redovima za karte za vaporette, muzeje, pa čak i za javne toalete, sve karte sam kupila online još u Zagrebu, a u Veneciji ih podigla na za to označenom punktu.
Moj je izbor uključivao 12 satno parkiranje u garaži Municipal Car Parka, vožnju javnim prijevozom u Veneciji, ponajviše se radi o vaporettima, neograničen broj ulaza i izlaza, svi smjerovi kretanja, uključivo i prijevoz do Murina i Burina, u trajanju 12 sati, Museum Pass za sve civilne muzeje Venecije, koji osim svih Muzeja Trga Sv. Marka, uključuje i Muzej čipke na Buranu i Muzej stakla na Muranu, uz još neke, a vrijedi 6 mjeseci.
I ne manje bitno, dnevne WC karte. 🙂
Kad sam za potrebe ovog posta ponovo otišla na stranicu, uočila sam promjene i u izgledu stranice i donekle u ponudi, mislim da se Museum Pass za sve civilne muzeje, mogao kupiti sa trajanjem kraćim od 6 mjeseci, ali još uvijek mi se to čini kao najpraktičniji način organizacije izleta i brzinskog razgledavanja Venecije, kad si ograničen na jedan dan.
I vjerujte mi na riječ, Veneciju smo isplanirale za dan nakon dolaska u Križ, ovaj put sam ustala na vrijeme, sve smo pripremile i krenule dovoljno rano, da ne vozimo po najvećem suncu i da što više vidimo, ali ……
Kako kod nas ništa ne može jednostavno, tako nas je u jednom trenutku zbog saobraćajne nesreće na autocesti dočekala poprilična kolona i stajanje.
I ovdje sam, kao i za Beograd konzultirala Google map, koji je rekao izlaz na Venezia-Mestre, za doći direktno do Municipal Car Parka, gdje sam se trebala parkirati, ali je Google zaboravio napomenuti da postoje dva izlaza Venezia-Mestre, od kojih sam ja naravno izašla na pogrešni.
Nisam se baš od prve pomogla s Talijanima i njihovim engleskim, doduše oslovila sam neku bakicu, pa ni ona engleski, ni nas dvije talijanski u mjeri da smo uspjele shvatiti kud i kako moramo, ali ponudila se bakica da nam sama pokaže.
Malo sam se nećkala, današnji svijet uključuje i neobične bakice, a opet nije valjda da ću od svih bakica na ovom svijetu, usred bijela dana u Veneciji baš ja naletjeti na neku koja će nas zaskočiti sa zadnjeg sjedala. I nije baka imala tako radikalnih primisli, ali nije nas ni dovela kud smo mi željele.
Ali sebe jest. Nju smo iskrcali kad je dala znak da ona ovdje silazi, a mi smo se ostale češkati iza uha, jer i dalje, iako smo otprilike znale gdje smo, nismo znale kako od tamo doći do točno određenog parkirališta koje nam je trebalo i za koje imamo plaćeno parkiranje, a njezina uputstva se baš nisu pokazala korisna.
Još malo muke po engleskom i talijanskom, ja uredno svima guram kartu pod nos da shvate kud želim i konačno nas jedan stariji bračni par, na razumljivom engleskom izvodi na pravi put.
Ako ništa drugo barem smo se provozale kroz Mestre, što nikako ne bismo, da greška u skretanju nije počinjena.
I sad ona kupnja parkinga i svega ostalog još u Zagrebu konačno stupa na scenu. Red za garažu ogroman, ja ulazim mimo svih uz svoj Venice Connected kod isprintan u Zagrebu. Smještaju nas na najvišem katu garaže, bez krova i na suncu, na što prvo gunđam, ali kasnije shvatim da nam je omogućilo pogled na Veneciju s visine, a i da gore barem malo pirka, za razliku od lagune u kojoj mi se činilo da se zrak ne miče.
Pronalazimo punkt na kojem preuzimamo sve karte za muzeje, za ulaz u koje, temeljem Museum Passa imamo pravo, karte za javni prijevoz i javni WC, pa konačno krećemo.
Kako nas je što nezgoda na autocesti, što pogrešno skretanje osiromašilo za najmanje 2 sata, odlučila sam da ćemo do Trga Sv. Marka vaporettom, vožnjom ukrug kanalom Grande i na taj način zapravo najbolje vidjeti Veneciju sa svih strana.
Bile bi mi uzele gondolu, a i gondolijera, ali bio je zaposlen. 🙂
Kad biste Veneciju htjeli doista temeljito pogledati, uključivo sve raspoložive muzeje, jedan dan je puno, puno premalo, a mi smo k tome morale napraviti dodatnu selekciju obzirom na nakupljeno kašnjenje uslijed nesreće na autocesti i početnog lutanja.
Uzdah pri pogledu na Most uzdaha, kojeg smo jedva uočile, potpuno neprepoznatljivog i gotovo izgubljenog u Lorealovoj reklami i početna točka svih turističkih obilazaka Venecije,
Piazza San Marco, Duždeva Palača i bazilika.
Ne vjerujem da bi mi niti danas, uz sve uvjete koje moderni zatvori imaju, ne daj Bože boravljenje u njima bilo ugodno, ali tamnice duždeve palače do kojih je vodio Most uzdaha i s kojeg su zatvorenici posljednji put imali priliku vidjeti vanjski svijet i nebo, pa pritom, legenda kaže, duboko uzdahnuli, su i sad mjesto koje izaziva grozu, kako li su izgledale u svojim najboljim danima, krcate ljudima, moguće je samo pretpostaviti.
Fotografirati unutrašnjost i eksponate Duždeve palače nije dozvoljeno. Meni je najsimpatičnije bilo u dvorani u kojoj su smješteni stari globusi, zemljopisne mape i pomorske karte. Nepogrešivo se dalo zaključiti tko s kojeg kontinenta i iz kojih zemalja dolazi po načinu kako smo se rasporedili ispred karata pokušavajući pronaći sadašnje države i predjele.
Nakon višesatnog obilaska palače i bazilike, prva stanka i odluka što ćemo dalje. Željele smo pogledati i muzej čipke na Buranu i stakla na Muranu, ali Burano je kao dalji, do kojeg vožnja traje više od sata, otpao i uputile smo se na Murano.
Bio je očito da otočić sa svim svojim tvornicama i manufakturama Murano stakla, pamti i bolje dane, jer prilično je oronulih fasada i pri dolasku prolazite pored niza tvornica stakla koje djeluju napušteno, ali taj neki nostalgični duh i dojam da ste na trenutak izmješteni u vremenu, daje mu dodatni šarm,
A kad jednom uđete u muzej, uvjerena sam da biste, iako je većina predmeta za današnje poimanje uporabnih predmeta i posuđa i prekičasta i nepraktična, pronašle niz predmeta koje biste rado imale, ako nizašto drugo, kao rekvizite za food i ine fotografije.
Ovdje je fotografiranje doduše bilo dopušteno, ali kako su svi predmeti u staklenim vitrinama, malo što se baš dalo jasno uloviti. Pritom sam ja pokušavala više fotografirati predmete jednostavnijeg dizajna koji su se meni činili upotrebljivi i danas.
Dobro, možda ne svi, ne znam baš što bih sa staklenim pijevcem ove veličine, ali naprosto je mamio na fotografiranje. Kad već nije bilo patke. 🙂
A kad smo već kod patke i venecijanske hrane općenito, i bez činjenice da smo tijekom dana zbog vrućine popile enormne količine vode, koja nije ostavila mjesta hrani, nismo imale ambicija jesti u Veneciji, barem ništa ozbiljnije od pizze. Cijene su kakve jesu, a nekakva suvislija večera se služi ipak tek nakon zalaska sunca, a nama je ono u silaznoj putanji bilo znak za povratak.
Kad sam nakon povratka u Zagreb, potražila koja se jela izvorno pripisuju Veneciji, pa da nešto od toga spojim s ovim postom, ostala sam, priznajem, iznenađena.
Najmanje iznenađenja je izazvao podatak da je tiramisu kolač koji se porijeklom veže uz Veneciju, ali on je meni ionako neinteresantan i ne volim ga pretjerano, ako uopće, pa je odmah otpao.
Kao najzastupljenije jelo navodi se palenta, ali o njoj ćemo opet, jednom drugom prilikom.
Dalje su izvori navodili recimo marinirane srdele, koje sam već objavila u Do!ts-u kao predjelo za Badnjak, pa rizi bizi, za koji bih rekla da ima više neko općenitije geografsko porijeklo, a kad bih ga i pokušala preciznije smjestiti, svakako to ne bi bila Venecija.
Ima tu još čitav niz rižota, uglavnom sa ribom (glavoč npr.), ali i sa gljivama, svinjetine, šunke i slanine, pa konjetine i mesa magarca, guščetine i pačetine i naravno čitav niz jela s tjesteninom. Fettuccini, ravioli, gnochi i bigoli, kao vrsta svježe tjestenine, koja se porijeklom i imenom veže baš za Veneciju.
Riječ je o domaćoj svježoj tjestenini poput debljih špageta, bez rupe, koja se dobije protiskivanjem tijesta kroz stroj za mljevenje mesa. Poznati i kao bucatini, pici ako ih jedete u Toscani, kad su venecijanski, zovu se bigoli. I trebali bi biti debeli poput igala za pletenje čarapa.
Osim uz umak od slanih srdela i rajčica, najčešće se jedu uz patku. Ne baš patku kao patku, nego umak od pačjih iznutrica.
Pa kako smo s patkom započeli, s patkom ćemo i završiti, osim što ću vas ovaj put poštedjeti iznutrica.
Jeli ste se kod mene već pačju paštetu, tako da ćemo pačje iznutrice ovaj put preskočiti, a uz bigole poslužiti čitavu patku u umaku od povrća.

Bigoli s patkom
Ingredients
Patka u umaku od povrća:
- 1 patka +/- 2 kg
- 3 srednje velika luka
- 3 srednje velike mrkve
- 1/2 glavice srednje velikog celera
- 1 veći korijen peršina
- po vezica peršinovog i celerovog lišća
- 5-6 češnja češnjaka
- 300 ml pelata
- 2 vrhom pune jušne žlice koncentrata rajčice
- 100 ml crnog vina
- 1 srednje velika slatka jabuka
- 1 žlica šećera
- svježi ili sušeni bosiljak
- sol papar
- zelenje za juhu
Bigoli:
- +/- 680g glatkog brašna
- 3 cijela jaja + 2 žumanjka
- 80 ml mlijeka
- 30 g maslaca
- malo soli
- među prstima šafrana
Instructions
Patka u umaku od povrća:
- Ako je svježa, patku očistite, odvojite vrat i eventualnu suvišnu masnoću i uz dodatak zelenja za juhu od toga skuhajte juhu/temeljac.
- Dobro je nasolite, posebno iznutra, povežite kuhinjskim koncem, zarežite najdeblje i najmasnije dijelove kože (prsa i zadak) i ostavite nekoliko sati ili preko noći u hladnjaku.
- Pećnicu zagrijte na 200-220°C, a na plamenu štednjaka ugrijte veliku posudu za pečenje koja ima poklopac i u kojoj ćete kasnije patku peći, pa patku bez dodavanja neke druge masnoće prepržite sa svih strana. Kad kažem prepržite, mislim da to doista i činite neko vrijeme, sve dok patka ispusti veći dio masnoće i dobije priličnu zlatno žutu koricu.
- Ako ste dobili masniju patku, masnoće će vjerojatno biti prilično i svakako odlijte višak, jer će patka daljnjim pečenjem ispuštati još masnoće.
- Sad na masnoći za koju ste odlučili da ostaje, prepržite luk, mrkvu, celer, peršin, narezane na kockice i nasjeckano lišće peršina i celera, dodajte očišćeni češnjak u češnjevima, posolite, popaprite i podlijte vinom.
- Vratite patku, poklopite i pecite otprilike sat vremena na 200°C,
- Nakon toga patku provjerite, dodajte sitno sjeckane pelate, koncentrat rajčice otopljen u malo pačjeg temeljca, žlicu šećera i jabuku, očišćenu od koštica i narezanu na osmine.
- Podlijte s još temeljca ako vam se učini da treba, ali nemojte pretjerivati. Radije češće dodajite manje količine temeljca, nego da vam umak ispadne prerijedak. Gusti umak je, nakon protiskivanja, lako razrijediti, obrnuto stvari idu malo teže.
- Nakon idućih sat vremena, kad je povrće omekšalo a patka pečena, izvadite je, povrće protisnite kroz pasirku ili cjedilo.
- Patku kratko vratite u pećnicu u otvorenoj posudi da dobije čvršću koricu.
- Umak još jednom prokuhajte, dotjerajte okus, po potrebi dosolite i popaprite i dodajte bosiljak svježi ili sušeni.
- Izvadite patku da se kratko ohladi, pa je narežite na komade koje vratite u umak.
Bigoli:
- Mlijeko ugrijte do mlakog, pa u njemu kratko namočite šafran, a zatim u još toplom otopite i maslac.
- Brašno prosijte i napravite u sredini udubinu u koju prvo stavite jaja i žumanjke, a zatim i mlijeko sa maslacem, šafranom i solju, razmutite sve vilicom, a zatim zahvaćajući brašno po rubovima umijesite tijesto.
- Pomozite si multipraktikom ako vam je tako praktičnije i brže.
- Tijesto mora biti mekano žilavo, ne pretvrdo, ali niti premekano, a nikako se ne smije lijepiti.
- U tom smislu ćete ako zatreba, dodati i još brašna.
- Dok god se lijepi, tijesto nije pogodno za protisnuti kroz stroj za mljevenje mesa, koji vam je neophodan za izradu bigola, jer će vam se lijepiti za noževe.
- Zamiješeno tijesto ostavite najmanje pola sata (ja sam ga stavila u vrećicu za zamrzavanje) da odstoji na sobnoj temperaturi. Time postaje mekše i podatnije.
- Podijelite ga na 6 jednakih dijelova, lagano pobrašnite unutrašnjost stroja za mljevenje mesa, pa svaki pojedini dio, formiran u valjkasti oblik, protisnite kroz mašinu.
- U ovoj fazi bi vam dobro došao još jedan par ruku, koji će okretati ručicu stroja (ako je riječ o mehaničkom) i pritiskati tijesto da ulazi u njega, dok ga vi dočekujete, pridržavate da vam ne pukne i odmah prašite četkicom posutom brašnom, da se rezanci razdvoje.
- Kad ste potrošili čitav valjak, razdvojite eventualno još negdje spojene rezance, sve još lagano pobrašnite i formirajte gnijezda koja ostavite da se prosuše.
- Za sačuvati ih i kuhati kasnije, morate ih jako dobro posušiti, pa spremiti u hermetičku posudu.
- Svježe bigole skuhajte “al dente” u procijeđenom pačjem temeljcu, kojem ste dodali vodu i po potrebi sve zajedno dosolili. Kuhani su dok su još lagano tvrdi, a kad ih zagrizete u presjeku rezanca nazirete malu svjetlu točkicu.
- Poslužite uz zelenu salatu i po želji svježe ribanim parmezanom.
Puno hvala Martina i Mirjana! 🙂
U Veneciji nisam bila,patku bas ne ljubim jer ih ovdje ne mogu naci u svjezem stanju i odmrzavanje me odvrati od pripreme ali…pasta je odlicna,da je odmah covjek pravi….ljepse slike prezentacije htrane nisam vidjela !!!!
Predivan recept, ovo ću definitivno raditi čim nabavim patku!! Venecija je divna, ali ovo… <3
Venecija je prekrasna, ali ova patka i tijesto su još ljepši!! ovo definitivno spremam i radim čim nabavim patku!! prekrasno!!
Hvala svima! 🙂
@Marina hvala na posjeti
Vjerujem da je u Rimu pasje vruće i mi jedva dišemo.
Biti će mi jako drago ako receptom budeš zadovoljna! 🙂
Zdravo Tadeja,
prelep je ovaj post…prelepe su fotografije Venecije…ali ova patka je nesto fantasticno…!!! Jedva cekam da prodju ove tropske vrucine koje ce u Rimu cini mi se trajati do oktobra pa da je napravim…!
Pozdrav,
Marina
Vezana za Veneciju na više načina, za ‘biguline’ kako smo ih doma zvali,
za patku koju pripremam drugačije, ali me svejedno dobro omamila s tvojih lijepih slika..!
Osvježila sam se večeras ovime…..
Divno.
Ovo je bio jedan od tvojih prekrasnih postova u kojima istinski uživam!
Veliki pozdrav 🙂
Hvala djevojke! 🙂
@Roman Tales, ali ajde ipak, daj, napiši ga! 🙂
@Zoka, svakako prouči stranicu i ponudu, nama je olakšala puno, jer smo sve karte zapravo digli na jednom mjestu i kasnije samo ulazile bez čekanja, kako ba vaporette, tako i u muzeje.
@Dilajla 🙂 hehhh, ja i patke, mislim da imam više recepata s patkom nego piletinom! 😉
Čuj tvoja i sirova patka izgleda fotogenično a Venecija sama po sebi fotogenična ali kao i uvijek uživah u čitanju i tvom crnom humoru.
Saluti
Planiram skoro obići Veneciju pa mi je tvoj putopis dobro došao. A “švercovanje” patke me je nasmejalo do suza. Takvo nešto bi i meni uradila moja mama. 🙂 Tačno mogu da zamislim scenu. Pasta ti je divna. Razmišljam da li bi ja to mogla odraditi sa mojom električnim mlinom.
znaš da nisi prva za koju sam čula da je imala gastrointestinalne probleme u Veneziji?
Prekrasne slike Venezije, prekrasno jelo!
Ne znam zašto ja sve nekako odgađam pisati o Veneziji, valjda im previše toga zamjeram, pa nemam volje uhvatiti se s tim problemom … ne dopada mi se što naplaćuju sve i sva, ulaze u crkve stvarno ne mislim plaćati, toliko nisu baš sve posebne!
Otkako su napravili novi spoj na autocestu i mi se skoro izgubimo tako nek’ ti nije pretjerani bed što si se malo pogubila;-)
uživala sam u ovom postu 🙂
ovo jelo…malo je reći fenomenalno
Kao i obicno uzivala sam citajuci post…
Slazem se sa tobom da pisanje bloga nije ni inspirativno ni zabavno ako postane obaveza. ja ponekad uhvatim sebe da se sekiram ako nisam nista napisala nedelju dana. Ali onda se zaustavim i kazem sama sebi: ‘Pa sta ima veze? Pisaces.’
Bila sam u Veneciji na ekskurziji. Dopala mi se izgledom ali jako mi je smetala gomila turista. Bilo ih je svuda i jedva se hoadlo od Amerikanaca… Na tvojim fotkama mi se cini da ih nema tako puno… A fotke su divne, predivne… 🙂
Patka me ne zanima, osim ako je i meni netko ne donese ili je se moji zažele, a onda znam gdje ću do dobrog recepta:) A tjestenina je divna, baš divna. O Veneciji nemam što dodati, bila, vozila se gondolom, sve vidjela, oduševila se.
kako lijepa pašta, mogla bi ju jesti svaki dan s svim umacima. a Venecija je prekrasna uskoro joj ponovo idem u posjet
Ta tvoj post je ena prava paša za oči, tako iz vajinega izleta kot iz kuhinje 🙂 Tvoj način pisanja je meni vedno tako zabaven, da se moram nasmejati, pa čeprav so situacije precej resne. Lepo te je bilo brati in želim ti krasen dan.
Prekrasne fotke, kako Venecije tako i izrade pašte i samog jela. Super mi je cijela priča vezana uz post, a najbolja je bakica koja vam je “pokazala” put.