Juškala sam k’o malo dijete kad sam je ugledala, sve onako još u pidžami i napol’ krmeljava! Doista je zapravo malo potrebno da bismo bili sretni. Samo je ponekad dugo potrebno da to shvatimo.
Iz mase mojih sjećanja iz djetinjstva uvijek nekako isplivavaju rajnglice.
Kredenac u kuhinji i rajnglice, svih boja, veće i manje, pogotovo one manje, emajlirane i od materijala koji ja sad više ne znam ni reći koji je. Moja mama je sve ostatke jela čuvala u tim rajnglicama. Tada nije bilo Zeptera, ni Tupperwara. Svaki put kad bi uzela pojedinu od tih rajnglica, govorila bi , ovo je još od moje mame. Nona je bila mutna slika u mojoj glavi, žena koja me čuvala do četvrte godine, onda je umrla, s kojom sam navodno, prema pričama, govorila jezikom koji bi mi po terminu materinji to i trebao biti, ali kojeg sad razumijem, ali ne govorim. U međuvremenu mi je materinji jezik postao tatin i kažu da se njime jako dobro služim. Godinama sam bila ljuta što su ispraznili noninu rajnglicu koju mi je ostavila…….a imali su prilike dodati u nju.
Uglavnom, kad bi rajnglica došla na stol, ja bih rekla, mama, daj pogledaj kak to izgleda, kupi nove rajngle, sve su otučene…..i bile su, kako koja, iznutra ili izvana…… Imala je ona i nove rajngle, ali ove stare, pohabane su uvijek iznova osvanjivale na stolu. Imale su emotivnu vrijednost. Jednom tjedno, kad bi se tih rajnglica nakupilo po hladnjaku, a mi se konačno skupili svi oko stola, svatko je dobio svoju, ostatke nekog prethodnog obroka, dijelilo se otprilike tko što najviše voli. Ostaci iz pohabanih i otučenih emotivnih rajnglica. To su mi najdraži trenutci sjećanja iz djetinjstva, kasni ručak sastavljen od ostataka jela iz prethodnih dana, iz pohabanih noninih rajnglica i nas četvero za stolom.
Ne sjećam se više kad je krenulo ovo Valentino ludilo…..
Ali vrti se ovuda već neko vrijeme.
Tako su i ove godine krenuli nekakvi fast foodovi juriti Internetom, ne više u emajliranim rajnglicama, ali u ‘e-mailiranim’ i svim inačicama i izvedenicama iz istog, ambalažama.
Da mi sretno…..što?
Uzvraćam plastično hvala, sretno i tebi…..što?
Okrećem se, ustajem sa stolca, odlazim u kuhinju……na štednjaku pišti jedva čujno express-lonac.
Moj express-lonac. Paradoksalno. Naprava koja bi trebala zgotoviti jelo u najmanje upola kraćem vremenu od onog kada kuhamo na klasičan način, kod mene najduže kuha. Ako putujem na duže od jedan dan , lonac ide samnom, ne postoji jelo koje u njemu nisam pokušala skuhati s više ili manje uspjeha. Počeo je bio puštati ispod poklopca, pa sam mu zamijenila gumu, nakon nekog vremena i ventile, jedno par puta mi se doslovce zbljuvao po štednjaku i zidu, puštajući kroz onaj sićušan ventil tekućinu zgusnutu okusima i mirisima sastojaka koje sam u njega stavila. Znam, znam pretrpala sam, nije izdržao, a osim toga sam ignorirala pištanje.
Pogled mi pada na nevidljiva vratašca mog osobnog kredenca. Samo ja znam da su unutra pohranjene moje stare rajnglice.
Otvaram vratašca i vadim posudice, slažem po stolu……
Moja prva rajnglica. Dugo sam u njoj kuhala, godinama, zajedno smo učile kuhati, dodavati i oduzimati sastojke i začine, procijeniti bitne i hranjive od onih drugih, putovale po njih i nije nam bilo teško, ljutile se i plakale kad jelo nije uspjelo, stenjale od užitka kad je bilo ukusno. Prestala sam kuhati u njoj, kad je sve oko nas zakuhalo.
Kad su se pare malo smirile, uspjele smo se čuti……..kaže kuha s nekom drugom, znam kažem ja ……i ja kuham s nekim drugim…….pokvarila sam želudac neki dan kaže opet ona, …….zašto pitam, zar ona druga ne zna kuhati………poznavala sam i bolje kuharice odgovara,……pusti kažem ja, ne struži talog s naše rajnglice, spremi je, kao i ja i nauči ovu novu kuhati ili spremite samo vaše novo jelo, nekad si to znala……Skuhali su skupa nešto, čula sam i mislim da je sasvim jestivo.
Pregledavam dalje…..prelijećem pogledom po rajnglicama, pa se vraćam………….mmmmm, na ovu uvijek zaslinim, ali samo to…….čokoladni mousse i gomila šlaga, lagani užitak, usta puna…..evo opet slinim……
Znam i zašto se ne usuđujem pogledati u onu tamo na rubu stolu.
Prvi susret s njezinim sadržajem donio mi je oblik anoreksije, nisam se usuđivala to konzumirati, ali ipak jesam, a onda sam optrčavala zbog grižnje savjesti milijun krugova i činila ne znam što sve ne, ne bih li nekako sakrila da sam iz nje jela, u svemu tome bukvalno sam se prepolovila, izgubila imunitet, zaradila sepsu, završila na infuziji i antibioticima intravenozno, jedva preživjela……..ali ne lezi vraže, čim sam došla k sebi, vratila sam se po još i tek onda napravila gastronomsko emotivnu bravuru, nabacala još malo začina i prežderala se tako da još sad povraćam……prešla sam u kroničnu emotivnu bulimičarku…….
Okrećem glavu, na stolu je još jedna rajnglica. Dostava. Ubacili su mi letak, zvučalo mi je tako da bi to mogla biti hrana koju bi sad baš s guštom smazala. Gledam u čemu su mi to donijeli. Em je rajnglica, nije plastika, nije karton, em nije nova, starija je valjda i od mene, oštećena, nije ružna, dapače, ali ……
Dižem poklopac, prepoznatljivo čudno obični sastojci. Krećem prema polici sa začinima, gledam što bih ubacila, kaže ona meni…..rajnglica,……. e nećeš……što neću…..nećeš ubacivati začine…… zašto?
Nemoj se ljutiti, ali mislim da bi bilo mnogo ukusnije i zabavnije da mi dopustiš da se poigram začinima, kažem.
Ne, ne bi, znam kakvog sam okusa kad mi dodaš začine koje trenutno držiš u ruci…..a osim toga, tebi sad treba baš ovo što je u meni i ti ćeš sad lijepo biti dobra djevojčica i zinuti i progutati to što si naručila…..
Zinem ja, što od čuda, što da probam……malo sam još pritom brundala, jer mi je u prirodi, ali zijevam……gutam….. majko božja…… a nisam vjernik, ……kakav je to imalo okus……kao talozi svih mojih rajnglica, smućkani u jedno, pa još par puta podgrijavani, trpani u pećnice i mikrovalke, vlaženi na pari, prošli su oni i krušnu peć i peku i ražanj i svu silu roštilja………….kliznuo zalogaj niz jezik, dotakao nepce, osjećam da se smješta po želudcu…….onda je krenula toplina, prepoznavanje okusa, mirisa, vrijednosti…..imaš pravo mumljam, u tebe ne smijem dodati začine koje sam htjela.
Ostani tu, sakrit ću te od pogleda, spriječiti da te netko zabunom baci ili opere, ostani tu, jer mi treba žlica tebe svakodnevno, a ja ću ti reći ako počneš pretjerivati u gorčini, slanoći ili kiselosti, oboje volimo ponekad jako ljuto i jako slatko, to sam shvatila iz onog zalogaja.
Gotovo stidljivo čekajući da svrnem na nju pogled, na čelu stola ja moja najmanja i najvrijednija posudica. Ne postoji ekvivalent ni u čemu njezine vrijednosti. Krhka i jaka, zbog njezine vrijednosti , mogla bih doći u napast i spremiti je u vitrinu, ali je rabim svakodnevno, stavljam i vadim sastojke iz nje, objašnjavam zašto pojedini da, zašto ne, pogriješiti ću pri tome……neminovno, svi ponekad ubacimo pogrešne sastojke i začine, ali ako joj objasnim kako ih prepoznati, kasnije će znati i sama……iz nje stižu najgorče večere i najslađi doručci i tek će.
Zvuk express-lonca se pojačao, vraća me k sebi. Ako ga još mrvu nastavim ignorirati, izbacit će opet sve iz sebe, a nemam danas snage za brisanje bljuvotina. A ni za traženje novog lonca.
Naučila sam kuhati u njemu, najbolja jela koja sam ikad skuhala izašla su iz njega, ponudio je da ga zamijenim novim, sjajnijim, ako mislim da je to ono što mi treba za moje gastronomske užitke, ali nije propustio napomenuti da je on napravljen tako, da može izdržati pritisak koji ja pri kuhanju proizvedem, da je on u stanju od nemogućih sastojaka koje ja rabim nekako modificirati pristojan obrok.
Znam ja, rekao je, da si ti sposobna kuhati u svim vrstama posuda i znam ja da je tebi jednolična hrana koju ja proizvedem dosadna, ali drugi, za razliku od mene ne mogu podnijeti tvoje eksperimente i ja niti jednoj drugoj ne bih dopustio da u mene trpa ovo što trpaš ti, zbljuvao bih se taj čas i isto tako znam da si ti toga svjesna, kao i činjenice da i express-lonci ili pogotovo oni imaju svoj vijek trajanja.
Ugasila sam plin. Pištanje se utišalo. Pričekala sam da pritisak popusti , da otvorim poklopac i vidim kog smo vraga danas skuhali……
( Post sam objavila povodom Valentinova na jednom drugom mjestu i drugom blogu, koji je kasnije obrisan, pred nekoliko godina. Ovo Valentinovo sam ga poželjela reobjaviti. Neke stvari više ne bih napisala sasvim kao tada. Moj express-lonac je zagazio u 20-tu godinu zajedničkog kuhanja. 🙂 To je jedino što se doista računa. )
Unatrag koji tjedan, nevezano za Valentinovo, znajući da volim te kuhinjske trivie, donio mi je muž nekoliko ringova za peći jaja u različitim oblicima, uključiv i oblik srca, pa sam napravila čoko-malina palačinke u obliku srca i prošek chatou sa orasima i suhim datuljama.
Osim što vam treba ring za pečenje jaja u obliku srca trebati će vam i :
– smjesa za palačinke kako ih uobičajeno radite
koju podijelite na pola, pa u jednu polovicu umiješajte
– žlicu ili dvije u kašu smrvljenih malina, ali procijedite kroz sito, da vam ne ostanu sjemenke, a po želji dodajte i boju i aromu maline
u drugu polovicu umiješajte
– žlicu kakaa, pa ostavite oba tijesta pola sata u hladnjaku
Pecite kao što uobičajeno pečete palačinke! 😉
Za prošek chatou vam treba:
– 2 jaja
– 2 žutanjka
– 4 žlice šećera
– naribana korica 1 limuna
– 1 žlica limunovog soka
– 50 ml prošeka
Sve sastojke stavite u staklenu zdjelu, pa pjenjačom tucite na pari dok ne zapjene.
Servirajte sa krupno mljevenim orasima i datuljama izrezanim na rezance uz pokoju svježu malinu. Isto možete napraviti i sa npr. jagodama.
prekrasne palacinke-klasicne,a opet nove!!
Kako je meni je falilo moje posudje kada smo se preselili na novi kontinent. Mislila sam da necu umeti vise da kuvam bez njih. Svaka je imala svoju namenu. Supa nije bila supa ako nije bila kuvana u odredjenoj posudi…Sada su ih vec zamenile neke druge sa kojima gradimo nove gastronomske uspomene. A valjda tako mora… 🙂
Hvala vam !
Imam osjećaj da je svaka od vas priču o rajnglicama doživjela na svoj način, vezano uz osobna iskustva ili ovisno o životnoj dobi i drago mi je da jeste.
Posude, vaze, simboliziraju ženski princip, u njih se skuplja rasuto….otud valjda djelomično i naša opsjednutost rajnglicama.
Krasan post..Jako mi se sviđa kako pišeš i puno toga već o tebi znam :))
ti si vidim jaka žena .. svaka čast ..
a što se tiče rajnglica.. ja sam sebi kupovala komplet novo suđe prje dvije godine za novi stan i kupila sam sve klasične rajnglice.. emjalirane.. sad sam ulovila i jednu na tufnice u kauflandu.. ali falim jedan onaj znaš LONAC PLAVE boje.. e to bi bila kolekcija 🙂
Post je prekrasan, pročitala sam ga bez daha i imala osjećaj da vidim svaku od spomenutih rajnglica,…., i lijepo je i dirljivo.
Palačinke inače obožavam , ove mi se jako sviđaju ali malu prednost dajem šatou koji mi djeluje izvrstan !! 🙂
Tvoji su postovi puni, osjećanja, mirisa, boja, oblika i tvojih sjećanja. Ponekad, dok ih čitam, čini mi se da na tren mogu biti ti:)
Mene najviše oduševljava kada se od naizgled nečeg običnog napravi nešto posebno, takav je ovaj tvoj recept.Ti si ove palačinke obukla, našminkala, namirisala,dala im emociju obilježavajući njima Dan zaljubljenih i tako izvela malu čaroliju sa njima…
obozavam mamine i bakine rajnglice:) i sad ih tek cijenim i cuvam kao oko u glavi. kao i uvijek predivan post od tebe, palacinkice savrsene, chatou mi se posebno svidja, a tebi i tvom dragom zelim jos puno, puno godina ljubavi:)
Priča je naprosto fenomenalna. Moje je posuđe šerpe i lonci, servisi za ručavanje, uglavnom novo, a već sam pričala o tome kako me je oduševilo retro izdanje šerpica iz Metalca. Moja mama voli skupljati te stare stvari koje za nju imaju neprocjenjivu emotivnu vrijednost i čuva moj prvi lončić, sestrin prvi lončić i slične stvari. Kada nam je umrla majka, moja tetka Hayacinth pokupila je sve kerane radove, koji imaju stvarnu vrijednost, a mama je pokupila lončiće i šerpice i neke razglednice, koje imaju emotivnu vrijednost.
Takve oblike, ali srce u osam veličina sam i ja dobila prošle godine. Zgodni su mi za jaje na oko u obliku srca ili za neki tost…
Šato sa prošekom mi je skroz zgodan, a palačinci su baš valentinovski.
BTW, osim horoskopa veže nas i jedno žalosno iskustvo, o kome nemam snage (još uvijek) javno govoriti.
Nikad nisam mislila da imam ikakvu emocionalnu vezu s loncima dok nedavno nisam dobila set potpuno novih od njegove mame. Nikako ne mogu kuhati u njima. Tu i tamo nešto sitno, ali glavno kuhanje je i dalje u mojim starim loncima koje sam sve od reda ukrala mami. Tako da kužim ovaj post. 🙂
Sviđaju mi se palačinke jako, posebno ove s malinama. Odlično izgledaju. 🙂
Šato radim vrlo slično i uvijek s prošekom. 🙂
I ja zbog dece imam hiljadu serpica,muz ti je predivan čovek…puno ljubavi vam zelim ne samo za Valentinovo…:)
Dirljiva priča, srčeka.. dobra ideja, volim srčeka.
Baš ti je muž pažljiv. Ne bi se meni ovo dalo raditi i zato tebi skidam kapu. I jako mi se sviđa priča o rajnglicama ili kako bih ja to rekla o šerpicama ili ranjikicama. Ne mogu bez njih, uvijek mi nešto ostane od objeda i trpam u šerpice. I da znaš da dobro dođe!
Nisam ljubiteljica palačinki, a ni Valentinova, srčeka i slično. Svejedno, ove tvoje su vrlo zgodne i dekorativne, a rajnglice su još bolje. Uvijek imam barem dvije sasvim male. Jedna je crvena s bijelim točkama i u njoj se dobro kuhaju 3 jaja ili radi glazura od čokolade. U drugoj, maloj i trbušastoj, skuham malo couscousa ili palente ili slično. Bez njih ne mogu i sasvim kužim tvoju priču s rajnglicama.