Hercegovina

Na istoku stare priče, na zapadu ništa novo.

Ako vam nastavim prepričavati sve moje zgode i nezgode posljednjih dana, tjedana, pa i mjeseci, očekujem da se konačno koja od vas odvaži i javno iskaže ono što već vjerojatno većina misli: “E, al’ ga ova ….!” Stoga ću vam uskratiti detaljan uvid u sve posljednje događaje, osim podatka da se u međuvremenu kompjuter još jednom pokvario, a ja, valjda već navikla na pehove koji me prate, počela ih i sama proizvoditi. Pa tako izađem nedavno ranije s posla u nadi da ću nešto obaviti, usput svratim natočiti gorivo, natočim do vrha, uđem platiti ……… ???!!, kad, nemam novčanika. 🙁 Ostao je u ladici stola na poslu. Srećom, kolegica je još bila na poslu i donijeli mi ga usput, ali je moje ranije izlaženje bilo uzaludno, jer nisam obavila što sam planirala.

No, dobro, rekoh da nećemo o pehovima i zloj sreći.

Unatrag mjesec i više dana dogodila se ipak i jedna majušna dobra stvar. Konačno sam se uspjela dočepati svježe bamije. Sad znate i koliko dugo postovi čekaju da ih objavim, jer mislim da je svježe sad više i nema za kupiti. A meni je bamija izvrsna. Mahuna de luxe. Zapravo dosad sam je jela svega jedan jedini put i oduševila se. I sve od tada je želim i sama skuhati da potvrdim činjenicu da se ona meni doista sviđa, ali nikako doći do svježe.

Čak sam nedavno nabavila i sjeme koje čeka proljeće, pa ću vas izvjestiti kako je prošao moj izlet u vrtlarstvo i poljoprivredu, a vi držite palčeve da nikne!

No, prije nego ona nikne, a vi kušate što sam skuhala, slijedi priča s putovanja koja je prethodila mom upoznavanju s bamijom.

Prvi sam put bamiju probala pred neke četiri godine u Mostaru. Ljetovali smo te godine u Dubrovniku i na Mljetu i kad smo krenuli kući, budući ja tada već dobra dva desetljeća nisam bila u Hercegovini, niti su moj suprug i Timna ikad bili, i nemaju ni predodžbu kako izgleda kraj iz kojeg po ocu vučem korijene, jednostavno sam pri povratku dala naredbu da skrećemo uz Neretvu prema Metkoviću i Hercegovini i da ćemo obići Mostar, Vrelo Bune, slapove Kravice, imotska jezera i Grude.

U ljepotu Neretve, njene delte i čitavog tog kraja vas ne moram posebno uvjeravati.

Upssss :), da, stali smo kratko i vrlo tematski i u Neumu. 🙂

Sva mjesta koja u postu navodim posljedni sam put obišla i vidjela u neka druga, dopustite mi moj subjektivni doživljaj, sretnija vremena, ali i dalje su, svim ožiljcima uprkos, jednako lijepa. Jesu li i ljudi isti, o tome sad nećemo, ali ako vas put ikad nanese u te krajeve, nemojte zaobići Mostar i propustiti prijeći Starim mostom.

Obnova je, po mom laičkom sudu napravljena vrlo dobro i ja kao netko tko je samo turistički obilazio Mostar, nisam vidjela razliku između mosta iz mog sjećanja i ovog novog Starog mosta, iako je time ispravljena samo materijalna šteta ljudske gluposti i zloće.

Nešto prije Mostara, ako dolazite iz pravca Metkovića nalazi se Blagaj i Vrelo Bune. Niti to nemojte propustiti. Svakako vrijedi vidjeti.

Sam izvor, Tekiju koja se kao čardak ni na nebu ni na zemlji smjestila pod stijenom iz koje Buna izvire, ali i Velagićevinu u podnožju, povijesni kompleks iz XVII stoljeća i jedan od najljepših spomenika orijentalne arhitekture u BiH.

Stare, višestoljetne kuće, smještene na samoj rijeci, daju osjećaj da ste zakoračili u bajku. Mi smo imali sreću da je stara Nana, najstarija od obitelji koja je kompleks naslijedila bila tamo, posjela nas i uz kavu nam pričala povijest i svoju i obiteljsku i čitavog kompleksa. Nadam se da su uspjeli u naumu, jer je obitelj prilično raštrkana širom kugle zemaljske, sačuvati i obnoviti kompleks kako je i zamišljeno. I da je Nana još uvijek živa. Bilo je to jedno vrlo ugodno prijepodne.

I kad ste već tamo, ne budite lijeni popeti se i malo više. Na uzvisini iznad Blagaja i Velagićevine nalazi se Šćepangrad, ruševine grada-utvrde Stjepana Hercega po kojem je, legenda kaže, Hercegovina i dobila ime.

Dalje bi vas put mogao odvesti u Međugorje. Odveo je i nas.

Ja kao ateist, nisam u stanju Međugorje percipirati drugačije osim kao sociološki fenomen, ali poštujem činjenicu da ono za vjernike ima posebno značenje. Meni je dovoljan podatak da je ljudima toga kraja izvor prihoda i egzistencije, kao vrlo poznato odredište vjerskog turizma.Ja bih vas radije kad smo već ovdje uzela za ruku i odvela na slapove Kravice.

Kad je moj otac pred više desetljeća oženio moju majku, njegova obitelj taj i takav njegov izbor nije dočekala oduševljenjem. Od sedmoro živih, koliko ih je nakon 16 poroda koje je moja baba Kata imala, ostalo, sin, k tome jedini koji je gurao nekakve škole, oženio Slovenku.

Kao bonus nevolje,  jako sitnu i s vidljivim felerom. Mama je naime u to vrijeme nosila naočale zbog kratkovidnosti. I u jednom trenutku bila zamoljena da ih skine “dok selo prođe” kroz kuću i pogleda je. A izrazili su i otvorene sumnje da će mu takva ikad djecu roditi. Pritom joj ni činjenica da je imala već 30 godina nije išla u  prilog. U kraju i vremenu o kojem pričam bilo je to puno prekasno za udavati se. Srećom, imala je u džepu diplomu pravnice što ju je učinilo podnošljivo prihvatljivom.
Da bi je oraspoložio nakon takvog dočeka, tata joj je rekao da je vodi na kupanje na slapove. Mislim da je tek tada bila sigurna da su svi skupa “pukli”.
Krš i kamen, sve sivo od prašine. U to vrijeme se u Hercegovinu putovalo makadamskim putem preko Makljena.  I on njoj obećava kupanje pod slapovima.

Kad sam ja prvi put kao dijete išla na slapove ispričana mi je ta priča. Mamu je prvi susret s Kravicom jako dojmio. Do zadnjeg trenutka je bila uvjerena da je neka sprdnja u pitanju, dok se iza zavoja nisu ukazali slapovi. Kaže da je u svom tom sivilu, to bio nadrealan prizor.

Čari hercegovačkih ponornica. 🙂

E, pa sad kad smo već tako daleko doputovali, produžite još malo do Gruda, pa onda i Imotskog i svakako pogledajte i imotsko Crveno i Modro jezero.

To je doista  prizor od kojeg zastaje dah!

A sad nakon što sam vas prošetala Hercegovinom, vrijeme je i da kušamo bamiju, za koju ćete recept naći u narednom postu, a koja je bila neposredan povod današnje priče s putovanja.