Križ

Ko sem bila majhn v času ko je še nona živela, sem govorila slovensko.

Predmnevam da su to bili bolj vzporedni začetki hkratnega govorjenja hrvaščine in slovenščine toda pravijo da sem če je kakšna reč bila izgovorjena v hrvaščini, jaz popravljala z slovenskimi imeni.

Potem koje nona umrla, nihče ni več z menoj govoril v slovenščini, torej sem je tudi sama nehala uporabljati. In je pozabila. Pozabila tako, da ne morem več govoriti. Razumem slovensko, toda ne govorim. To sem dolgo časa zamerila svoji mami, čeprav je to bila, poleg mojega očeta z hercegovskimi koreninami ki pozna le hrvaško “štokavštino”, precej zahtevna naloga.
Kljub temu sem menila, da je morala nadaljevati.

In je naš zadnji poletni obisk Križa še enkrat odprlo isto vprašanje: zakaj jaz ne govorim svoj materni jezik? Pa ne materni jezik kot jezik moje mame, pač pa kot jezik, s katerim se otrok prvič srečuje. Ker je v večini primerov prvi jezik tisti, ki  ga govori mati se imenuje materni jezik. Očitno je to, v mojem primeru, bila slovenščina, kar je z smrtjo moje none prekinjeno.
Da svoje bralce in sebe samo ne mučim z svojo slovenščino, ker tudi sama sem rabila pomoč s strani za to besedilo, preostali del posta bom nadaljevala v hrvaščini. Menim da se slovenski bralci veliko lažje znajdejo z hrvaščino kot obratno. 🙂

Moj nono, Željko Košuta, rođen je u Križu, Italija. Moja nona, Filomena Čermelj, u Kamnju, Slovenija.
Posljednja rođena u Križu, u kući, koja je do 20-tih godina prošlog stoljeća pripadala obitelji, moja je pokojna teta Vladimira – Mirka.Kuća još uvijek stoji na istom mjestu u Križu, čak i za današnje pojmove, prilično grandiozna.
Nono je izučio za mesara i trebao naslijediti mesnicu koju su posjedovali, a njegov brat, stric Vlatko gostionu.
A onda je sve propalo. Iz kojih točno razloga, nisam uspjela do kraja saznati, ali dio po dio rasprodana je i izgubljena gotovo sva imovina. Verzije su razne, od prevara do dugova koje je trebalo podmiriti, ali jedna od priča kaže i meni je osobno, bez obzira na autentičnost, ta najdraža, da je moj prapranono umjesto da sve prepiše svom sinu, ostavio sve snahi, pranoni Ani, a ona iz samo njoj poznatih razloga sve rasprodala ili ostavštinom tako baratala, da je sve izgubljeno. U svakom slučaju, nakon što je majstorski ispit za mesara u Trstu položio, nono više nije imao mesnicu koju bi preuzeo. Iz Trsta se, osim sa svjedodžbom majstora mesara, vratio i s Filomenom, Mencom, koja je u Trst došla iz Kamnja, kraj Ajdovščine, u Sloveniji, raditi kao domaćica i kuharica kod nekog tršćanskog gazde.
I ona će puno puno godina kasnije, kratke, četiri posljednje godine svog života, biti moja nona i naučiti me to malo zaboravljenog materinjeg jezika.

Kako od gospodarstva, mesnice, gostione i kuće više gotovo ništa nije ostalo, sa preostalim novcem svi  dolaze u Jugoslaviju. (pranona i pranono, moj nono sa nonom Filomenom i već rođenom Vladimirom, brat Vlatko, sestre Zora, Danica i Milica) Neko su vrijeme živjeli u Rogaškoj Slatini, Bjelovaru, zapošljavali se kako je tko gdje uspijevao naći posla, unajmljivali gostione i pokušavali ispočetka. U Zagrebu, gdje na kraju moj pranono i umire od raka i biva pokopan na Mirogoju, posljednji novci odlaze na troškove bolnice i pokopa.
Pranona Ana sa stricem Vlatkom ostaje u Zagrebu. Teta Zora se udavala tri puta, između ostalog negdje u Split, nije imala djece i 1947. godine umrla je u Zagrebu od raka. Teta Danica upoznaje ljubljanskog studenta medicine u Zagrebu, Grapara, udaje se za njega i seli u Ljubljanu, gdje 1958. umire. Teti Milici se nakon rata gubi svaki trag.Moj nono se, budući ga je I svjetski rat dohvatio taman toliko da je prošao obuku, uključiv i rad s eksplozivima, odlučuje za rad u rudnicima i tako nekako njihova priča dugogodišnjeg seljakanja počinje.
Radio je kao rudar-miner po tadašnjim rudnicima, od Francuske do Kosova, a nona Filomena i moja teta Mirka išle su s njim.
U Francuskoj je nona jedno vrijeme držala i kuhinju i kuhala rudarima koji nisu imali obitelji.
Nakon Francuske, slijede rudnici jugoistočne i centralne Srbije, Makedonije, Kosova, Bosne. Mirku ostavljaju u Zagrebu na školovanju, gdje se još uvijek nalaze pranona Ana i brat Vlatko.

1936. godine u Skopju, rodila se moja mama. U tim godinama, sa odraslom kćerkom, ratom pred vratima i pauzom u rađanju od 16 godina, ne vjerujem da joj se nona baš pretjerano radovala. Rođena je kao blizanac, brat je na porodu umro, a nju otac nije htio danima pogledati.Tek kad je nona već sasvim izbezumljena njegovim ignoriranjem djeteta, konačno upitala što je, dobila je odgovor da ne želi gledati tu nesreću.
Nono je sestru (časnu, medicinsku) u bolnici, upitao je li mu žena rodila i dobio odgovor da jest. Na pitanje što je rodila, sestra je rekla i muško i žensko. Je li usput došlo i do gubljenja u prijevodu, obzirom na makedonski jezik, ne znam, ali sasvim sigurno mu nitko nije, jer čak je i nona to zatajila, jasno rekao, da je rođeno dvoje djece i da muško dijete nije preživjelo.
Kako je kući stiglo samo jedno, on je iz toga izvukao zaključak o nesreći. Nakon rješenog problema spola, dijete je trebalo i krstiti, upisati u barem nekakve knjige. Kad su konačno pronašli katoličku crkvu u Skopju, mamu je krstio biskup koji se taj čas tamo našao, ali ta činjenica nije ničim pridonijela njezinoj pobožnosti u daljnjem životu. To je doista kod moje mame zakržljalo i potpuno izostalo od malena. Trebala se zvati Olga, ali biskup nije dozvolio svjetovno ime i tako je mama dobila ime po svojoj noni Ani. Da, po onoj istoj koja je označena krivcem za raskućivanje.Kako ja nonota nisam poznavala, nona je umrla kad sam imala 4 godine, moja mama i ujak su oboje bili vrlo mali u to doba, a kasnije propustili još za njihovih života pitati detalje one, koji su ih eventualno mogli znati, ostaje i meni nepoznanica gdje sve i kojih godina su točno živjeli, ali mama spominje Fojnicu, Kičevo, Podujevo, Miokovce, Kosovo Polje.
I utapanje u blatu.Nona je tvrdila da je nemoguće da se toga sjeća, jer je bila doista vrlo mala, ali je očito šok od utapanja bio toliki da su negdje u podsvijesti ostale pohranjene slike i sjećanje koje je ona desetljeća kasnije  noni prepričala i dobila potvrdu da se doista dogodilo da je upala u živo blato iz kojeg su je jedva izvukli i da se to dogodilo na Kosovu Polju.Pred sam rat, krajem 1939. god., na Sv. Luciju, u Čačku se rađa i moj ujak. U to su vrijeme navodno živjeli u Miokovcima, a mama se sjeća babinja,  kokošje juhe i proje, koje su žene iz sela donosile, dolazeći noni nakon poroda.Niti godinu i pol kasnije, rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, zatiče ih u Podujevu. Nono je netom prije toga izašao iz niške bolnice, nakon preležane upale pluća.
Kako su bili talijanski državljani, ostanak više nije bio moguć, a talijansko državljanstvo ga je činilo i talijanskim vojnim obveznikom.Odlučuju se vratiti i kojekakvim prijevoznim sredstvima, ali u vremenu rasula i vojske i države, neposredno nakon kapitulacije, ponajviše pješke, kreću prema Hrvatskoj i Zagrebu, k Mirki.Dok su pokušavaju dokopati Zagreba, biva proglašena NDH. Kod Mirke u Zagrebu, koja je već bila aktivna kao skojevka, nisu mogli ostati, pa kreću prema Rijeci.
Tu nono nekako uspijeva nagovoriti talijanske vlasti da mu dozvole da obitelj doprati kući, u Trst – Križ, a da će se on sam, nakon toga, javiti vojnim vlastima.Na željezničkoj stanici u Trstu, za par preostalih lira, kupuje mojoj mami kozle, koje je netko prodavao, a ona se kad ga je ugledala, nije dala od njega odvojiti.
Kozle je izraslo u kozu Mici, Mici je imala mlade, a kozje mlijeko ih je spašavalo kroz rat.

U Križ se nekako u isto vrijeme kad i oni vraća i pranona Ana i stric Vlatko, koji se u međuvremenu u Zagrebu oženio, sa ženom Marijom i kćerkom, tetom Nadom, kod koje smo u Križu bili i prilikom ove posjete i Milenom. Kad više nije mogao izbjegavati mobilizaciju, nono se odlučuje za odlazak u partizane i prema podacima koje znam, pridružuje se Primorsko-goranskom odredu. Mama kaže da misli da je to učinio posluživši se njome kao paravanom, jer poveo ju je sa sobom na Trsat, on se više nije vratio, a nju je povjerio njoj  nepoznatom čovjeku, koji ju je vratio u Križ.

Ona, s druge strane, nije izbjegla talijansku školu. Više se nije zvala Ana Košuta, bila je Anita Coshutta i morala pohađati školu na talijanskom jeziku.
Jezik kojim je dotad govorila je vrlo vjerojatno bio mješavina slovenskih dijalekata oca i majke ( kriškog i kamenjskog) uz pretpostavljam, veliki udio usput pokupljenog, obzirom na mjesta življenja, sve, samo ne književnog, srpskog.
Djeca jesu spužve i lako usvajaju jezike, ali polazak u školu, na potpuno nepoznatom jeziku, teško da je bio jednostavan.
Tome svakako nije pridonio ni odnos talijanskih fašističkih vlasti, pa tako ni učitelja, prema slavenskom življu.
Kad je trebala nacrtati talijansku tricolori zastavu, a nije imala bojice, zamolila je talijansku djevojčicu do sebe da joj posudi. Pritom očito nije shvatila da to moraju biti točno određene tri boje, odnosno dvije, ako izuzmemo bijelu i kad joj je djevojčica odbila posuditi zadane boje, jer trebaju njoj, ponudivši joj tri druge, ona ih je prihvatila i obojala zastavu.
Zastava je svakako bila tricolori, ali ……
Za “nagradu” je sa pločicom oko vrata na kojoj je pisalo brutta schiava provedena kroz sve razrede škole, kao opomena svima koji bi se usudili na bilo koji način, vrijeđati i nepoštivati išta talijansko.
Bez obzira na sve to, do završetka rata, talijanski je govorila dovoljno dobro da ju je nona slala rješavati sve službene stvari koje su se trebale obaviti na talijanskom jeziku.
Kapitulacija Italije dovodi Nijemce, a u jednoj raciji Njemaca i Čerkeza, koju su iznenada napravili u selu, a dogodilo se da se u tom trenutku u selu našao i moj nono, došavši kratko kući, sa svim muškarcima koji su se u tom času u selu zatekli, a prelazili su dječačku dob, uključivo i strica Vlatka, biva ulovljen, ne mogu čak upotrijebiti niti izraz uhapšen.
Nona i mama nisu u tom trenutku bile kod kuće, ujak niti 5 godina star, pratio je kolonu sve do Nabrežine, gdje su ih ukrcali u vagone. Za mog nonota odredište je bilo Buchenwald.

Partizani ili logor, nona je uglavnom s dvoje male djece ostala sama.
Preživljavali su, osim zahvaljujući kozama, slabašnom zaradom od mlijeka, koje je nona skupljala po selu i okolici i nosila gospođama u Trst i od njezinog nadničarenja po Furlaniji.
Skupljanje i dostavljanje mlijeka je između ostalog koristila i za prenošenje poruka partizanima i natrag.
1944. godina je obilježena neprestanim bombardiranjem saveznika.
Konačno ratna sreća počinje okretati leđa i Njemačkoj, a prije konačnog sloma, Hitler mobilizira sve i svakoga, uključiv i mušku djecu. Ne ostaje dovoljno ljudi za obrađivati polja i raditi na imanjima, pa u tu svrhu koriste logoraše, što je nonotu omogućilo da živ dočeka kraj rata i krajem 1945. se vrati kući.
Nažalost, ne zadugo.
Niti tu ne znam sve okolnosti događaja. Oko Trsta se još zapravo vode borbe, u kojima sudjeluju i ostaci pobijeđenih vojski svih profila, s ciljem da Trst ne pripadne Jugoslaviji, partizani su se nakon što su ga oslobodili povukli, esuli se masovno naseljavaju nakon povlačenja iz Jugoslavije, fašističke ideje nisu sasvim zamrle. Uglavnom, mama o tome nerado priča, a i sjećanja djevojčice od nepunih deset godina se većim djelom svode na činjenicu da je na Uskrs 1946. godine začula buku pred vratima, otvorila ih i ugledala zaklanog oca.Nakon toga i proglašenja Slobodnog teritorija Trsta 1947. godine, nona u ljeto 1948. godine odlučuje  napustiti Italiju. Turističkom vizom ulaze u Jugoslaviju, a ona se onda u svoje i u ime djece, odriče talijanskog državljanstva i uzima jugoslavensko.

Nona ostaje kod tete Mirke, koja je nakon povratka iz partizana, u kojima se i udala, sad već imala i kćer, a moja mama i ujak ostatak djetinjstva i mladosti, sve do mature, žive u đačkim domovima u Postojni i Pivki. Nakon mature u Zagreb dolazi živjeti i teta Nada i u Križ se trajno vraća tek nakon mirovine.

Mamin je slovenski, takav kakvog je govorila, u novoj školi i u novom razredu, osim relativno dobronamjernih zadirkivanja školskih kolega, izazvao i reakciju razrednice, koja joj je, ako do polugodišta ne usvoji književni slovenski jezik, zaprijetila ponavljanjem razreda. Pa ga je usvojila. Nakon mature, konačno dolazi u Zagreb i upisuje pravo. Prvi ispit i primjedba. Kolegice, to je sve bilo u redu, ali ako se u Hrvatskoj imate namjeru baviti pravom, morati ćete što prije naučiti hrvatski. Sva njezina učenja i usvajanja jezika, ako zanemarimo ruski i njemački u školi, su uvijek bila vezana uz stresne i prisilne situacije, bez obzira na činjenicu da ima uho za jezike.
Do  trenutka kad je dobila mene, nekih 12-13 godina kasnije, slovenski je još govorila samo s nonom, a u godinama nakon nonine smrti vrlo rijetko, u pravilu kad su htjele reći nešto što nisu željele da ja razumijem, sa tetom Mirkom. To sam pak ja neoprezno prekinula, davši im u jednom trenutku do znanja, da ih ja sve te godine kad pričaju slovenski i misle da ja ne znam o čemu pričaju, sasvim lijepo i potpuno razumijem, usprkos dijalektu kojim se služe.

Nedavno sam, tražeći sasvim neki drugi pojam, na nekom stranom forumu naletjela na post Amerikanca koji je tražio savjet što da radi, a da postigne da njegova djevojka, Hrvatica, s njim više priča hrvatski, koji se on u međuvremenu silno trudio i uspio prilično dobro savladati. Sve njegove pokušaje da međusobno razgovaraju hrvatski, ona prešutno izbjegava, iako engleski govori više nego korektno i bez naglaska, pa razlog ne može biti njezino učenje engleskog.
On je opet na to ne želi siliti i time ugroziti izuzetno dobar odnos koji imaju, ali bi jako volio s njom na hrvatskom doista i razgovarati, a ne razmijenjivati samo rijetke, sporadične opaske i rečenice.

Na to se javilo više ljudi s odgovorom, ali kod svih koji su bili u vezama i odnosima gdje su partneri govorili različitim jezicima, pojavljivao se isti odgovor i razlog.
Svojevrsna mentalna zapreka da sa partnerom govore bilo kojim drugim jezikom od onog na kojem su se upoznali, a naročito kad im taj jezik nije materinji. Bez obzira što drugi partner u međuvremenu savlada bolje ili lošije jezik onog drugog, mozak u trenutku kad je veza počela, pamti jezik na kojem se to dogodilo i  na izvjestan ga način pečati i kodira kao jezik te veze i odnosa i osoba kad razmišlja o onom drugom ili o tom odnosu uopće, razmišlja na jeziku na kojem su se upoznali.
I meni je takvo objašnjenje imalo logike.
Moja je mama mog oca upoznala na hrvatskom jeziku, jezik njihovog odnosa je hrvatski, nakon nonine smrti nitko oko nas nije više govorio slovenski u obimu da bismo ga mi kao djeca usvojili, a kako smo proizvod odnosa u kojem se komuniciralo na hrvatskom, njoj je to vjerojatno bilo prirodnije, nego forsirati s nama slovenski.
Jednom mi je čak, jer sam joj ja to često znala spočitnuti, rekla, željela sam da imate osjećaj da negdje pripadate. I mjestom i jezikom. Ja sam se toliko selila, mijenjala zemlje i jezike, da to nisam željela vama.I tako sam ja zaboravila materinji jezik, a moja Timna, nažalost, budući sa slovenskim rijetko dolazi u doticaj, više ga ne razumije, nego obrnuto.A po prvi put sve tri zajedno, bile smo konačno u Križu. Prilika i Timni i meni da još jednom čujemo neke podatke iz povijesti obitelji i spojimo ih sa živim slikama.

Barem ono što je još prepoznatljivo i čega se mama sjeća.