Postala sam voajer.
Pašteta od boba
Što će reći da ćiribimbim iz readera, stenjem, slinim i uzdišem nad vašim kreacijama, fotografijama, mislima, upijam mirise, boje i ideje. Doživljavam vizualna i mentalna zadovoljstva i ne dajem vam to do znanja. Taman odlučim kojoj od vas priznati da me dovela do ekstaze, kad se sjetim i pomislim : “……. Kaj?, sad buš Bari rekla da je sjajna, a pri Štefi nis’ bila zadnjih barem 3 meseca. Nejde to tak! 🙁 “
Pa se opet povučem u svoj bush i dalje virim iza plota!
Ne mogu. Ne znam što mi je, ali ne mogu. Imam akutnu žestoku alergiju na moranje. Moram ujutro ustati, moram ići na posao, moram pospremiti, moram oprati, moram popeglati, moram otići na zakazane liječničke preglede, moram Timnu 4 puta tjedno voziti u glazbenu i/ili je vraćati. Moram imati vremena za njene predpuburtetske školske i druge priče, (dobro, to i želim i sretna sam dok ih slušam, neće biti dobro kad dođe vrijeme da ih moram kliještima iz nje izvlačiti ), moram, moram, moram…….
Vi ste moram koje najlakše otpadne. Sorry.
I nemoj da mi sad koja izjavi da me tuče kriza srednjih. I toga sam svjesna, al’ iz svoje kože ne mogu! 🙂
pašteta od boba
Prošli tjedan, mislim da je bio prošli tjedan, već mi se i tjedni miješaju, Timna je bila naručena kod oftalmologa. Ovo je ujedno apel svim mamama da bez obzira na očni pregled kod djece koji se obavlja prije polaska u školu učine to ranije, ako imaju predškolsku djecu. Mi smo imali sreću da je Timna pohađala vrtić u kojem su taj pregled obavljali i upozorili nas da bismo morali s njom okulisti.
A moje dijete nije gotovo uopće vidjelo na lijevo oko. I ja o tome nisam imala pojma jer je ona sve kompenzirala desnim. Na lijevo oko je vidjela svega prvi red. I zahvaljujući mom još uvijek jako discipliniranom i savjesnom djetetu ( na koga li je???? ) koje je gotovo tri godine poslušno nosilo povez po deset sati dnevno, na desnom oku, k’o mali pirat s Kariba, njeno lijevo oko je proradilo i ona nema zapreka za vožnju auta jednog dana ili ograničenja pri izboru zanimanja. Da smo mi podatak da ona ne vidi dobili tek pri polasku u školu, za oko bi bilo kasno. Na ovom zadnjem pregledu koji sam spomenula, saznali smo sjajnu vijest. Na desnom oku više nema dioptrije, na lijevom se prepolovila i ne mora više nositi naočale osim za rad i učenje.
pašteta od boba
E, al’ dok smo mi čekali na pregled, a sistem je, dođeš ujutro, poneseš suhe hrane pa kampiraš dok te prime, događalo se još štošta. Čekaonica ima mali balkončić. I kako smo mi, naravno, 🙂 kasnile, jedva sam pronašla parkiranje, sve uz prijetnje, grimase i mahanje nepoznatog čovjeka da će mi pozvati pauka. Točne rečenice koje su mi upućene neću vam prenositi. Uostalom nisam ostala dužna, ali nakon verbalnih šamaranja sa čovjekom iz kuće pored bolnice, (pritom nigdje nije bilo znaka zabrane parkiranja, niti sam se ja parkirala na mjesto koje zakon smatra nedopuštenim) kaže meni čuvar bolničkog parkirališta da mu ostavim ključeve auta, pa ako nervčik iz susjedne kuće stvarno pozove pauka, on će moju igračku premjestiti. I dočepamo se mi konačno ambulante, čekaonica puna k’o šipak, završimo na onom prethodno spomenutom balkončiću. I čekamo. Virkam ja preko tog balkončića, kad mi se krajičkom oka učini da sam vidjela tatin auto. Je, tatin auto. Kosa mi je isti čas skočila u zrak, jer se moj tata uredno parkirao na pola zebre. Zovem mamu, pitam kaj je?
U bolnici je, išao je na pregled, nema mobitel sa sobom. Super, dići će mu auto prije nego li ja stignem doći do auta, a kamoli uspijem još negdje po bolnici pronaći i njega.
I bi tako. Samo što sam se okrenula, Timna je viknula da ga dižu.
Timni nakapane zjenice, čekamo na red da provjere dioptriju, ja jurcam s jednog kraja bolnice na drugi, usput još provjeravajući da u međuvremenu nisu i moj auto digli. Pronalazim konačno tatu, on me naravno gleda k’o Alisa u zemlji čuda, jer mu nije jasno prije svega odkud sam se stvorila, a onda još i vičem da ću mu uzeti i auto i vozačku i da sjedi tu i ne mrda i da me čeka dok dođem po njega.
Planirale smo Timna i ja, kad sam već uzela slobodan dan, malo švrljati gradom i još ponešto obaviti uz pregled, ali avaj, skupljale smo didu i auto po deponiju. A ne znam zapravo ni kako mu uzeti auto, (u međuvremenu je pogubio i pronašao i dokumente, po tko zna koji put), kad oni koji bi to trebali učiniti, to ne čine. Jer posjetio nas je Švabo iz vica, onaj Alzheimer, zasad još slučajnom promatraču golim okom nevidljiv, ali ne kao vic, nego kao vrlo vjerojatna dijagnoza.
pašteta od boba
Dan ranije sam znajući da me neće biti, žurila rješiti neke papire na poslu, prvo je nestalo struje, pa interneta, pa mi je riknula dodatna memorija na krami od kompa koji imam, pa kad je sve konačno proradilo, ja isprintam nekih 100-tinjak stranica, ne provjeravajući ih i kad sam podigla papire imam što vidjeti, Više od pola bijelih po sredini, nestalo tonera. Došlo mi je sjesti i plakati.
I baš sam mislila opaliti još jednu svoju svakidašnju jadikovku, kad mi kolegica s posla kaže da joj je nećak završio u bolnici. Dugo čekani, potpuno zdrav, prekrasan, bistri, još ni trogodišnjak, jučer je bio zdrav, noću mu je pozlilo, ujutro su roditelji dobili dijagnozu leukemija.
Da sad i vas sve ne prestravim, ali ja sam naglo umuknula sa svim svojim kenjkanjima, u međuvremenu je dijagnoza promijenjena u trombocitopeniju, dijete je nakon par dana ipak počelo proizvoditi trombocite i otpušteno je kući.
U sekundi, u jednoj jedinoj majušnoj sekundi, njihovi životi su mogli biti ( i ovako su, ali ipak osjetno benignije) nepovratno i strašno promijenjeni.
I shvatih kako sam životu beskrajno zahvalna što me uprkos svim posklizavanjima na koje nailazim, ostavlja u pogledu kardinalnih stvari, doduše vrlo suosjećajnim, ali ipak samo voajerom.
pašteta od boba
A da nakon mog uplitanja i predlaganja promjena u pravilima naših najdražih igrica, ne bih na kraju i u ovomjesečnoj “Ajme koliko nas je” , domaćice Tanje s bloga U džaku brašna i temom grah, bob, leća, ostala samo promatrač, nudim vam paštetu.
Otprilike onako kako to u životu biva. Mješavinu okusa, mirisa i boja. I ne, ne sviđa nam se uvijek sve. Ali progutamo. 
Paštetu od boba servirala sam na pogačicama sa sirom uz dodatak cherry rajčica i ružmarina i solidno su se složili.
Pašteta od boba
Ingredients
- 200 g svježeg ili smrznutog boba
- 4-5 fileta slanih ribica inćuna
- 2 nasjeckane sušene rajčice u ulju
- 2 češnja češnjaka
- maslinovo ulje
- 1 jušna žlica pinjola
- grančica ružmarina i cherry rajčice za ukras
Instructions
- Bob skuhajte dok potpuno ne omekša.
- Skinite opne i smrvite ga u multipraktiku,
- Dodajte slane ribice ili inćune, sitno nasjeckane sušene rajčice, protisnut češnjak i žlicu pinjola, pa pomalo dodajite maslinovo ulje sve dok ne budete zadovoljni konzistencijom smjese.
- Paštetu istisnite na pogačice, ukrasite cherry rajčicama, pinjolima i listićima ružmarina.
Hvala djevojke 🙂
Čitamo se i papamo i dalje! 🙂
Uf Tadeja, danas sam kod tebe na nekom emocionalnom vrtuljku. Baš sam te mislila pošpotat da ne budališ s komentiranjima kad ono u nastavku priča da odmah zaboraviš blogove, komentiranja i ostale svakodnevne gluposti. 🙁
Za komentiranje se ne opterećuj jer kad to počneš raditi ovo sve gubi smisao. Ovo bi trebala biti oaza za uživanje, a ne za moranje. 🙂
Drago mi je da ste na vrijeme reagirali s Timnom i da je sve ispalo dobro, drago mi je da dječak iz priče ipak nema leukemiju te se nadam da će ubrzo ozdraviti.
Mislim da svi u ovakvim situacijama zahvaljujemo bogu što smo samo voajeri.
Što se namaza tiče jako mi se sviđa jer volim sve navedene sastojke. 🙂
Jako mi je drago čitati tvoj novi post, kao što sam već više puta rekla volim kako nam opisuješ svoje životne situacije. Žao mi je što nekada to nisu i najsjajniji detalji kao što nigdje nikada nije sve sjajno, ali danas mi je drago čuti da je Timna riješila problem oka i dioptrije. Mogu razumjeti koje vam je to bilo opterećenje i koje je olakšanje i veselje čuti kako je sada sve ok. Veselim se sa vama !
Za voajerizam ne brini, meni je drago da znam da si tu negdje a oglasiti ćeš se već kada stigneš. Vrijeme nas svih poprilično ubija. Ja sam još i super sa time obzirom da sam single pa uz sve obaveze i aktivnosti stignem jpš i oko sebe, a da imam obitelj, djecu, ja mislim da bih se potpuno izgubila.
Pašteta od boba mi je zakon !! Recept odličan, pašteta efektna. A volim i ove pogačice od sira . Sve mi se ovo jako sviđa ! A tek slike…..,sjajne !!
@Maslinka, puno, puno,puno hvala! Nažalost, danas sam saznala da je dječak ipak još uvijek u bolnici. 🙁
@Snježo, puno hvala na komplimentima. Ovog drugog sam ja još kako svjesna, pogotovo činjenice da postoje ljudi kojima je život u mnogo bitnijim stvarima bio daleko okrutniji i teži, ali ….. upravo ovo što rekoh, druge samo promatramo, tek na sebi osjećamo.
@Dunja, nasmijala si me do suza. Otprilike ili točno ono kaj se s voajerima i egzibicionistima i radi, okreneš se i prasneš u smijeh 🙂
Nego, jel’ sused bar nečem? ;))
I kad smo već kod poreza, bogami i njega neki dan platih 🙁
Moja baka je rekla; djete drago, moraš platiti samo porez, drugo ništa ne moraš. Pa ti i dalje vajeriši, nemamo ništa protiv. Mene voajeriše moj susjed, nemam ništa protiv, njegov problem.
Fotke su sjajne, za polizt koliko su vjerne, a pogačice mi se posebno sviđaju, volim slana peciva preko svake mjere, naročito kad su sa sirom.
Draga moja, to ti tako nekako ide jedno vrijeme, ne znaš kako sve stižeš a onda dođe vrijeme da imaš dosta slobodnog vremena i to te nekako iznenadi. Ali, svi se mi nekako snalazimo ili plivamo u svemu tome. Samo ne daj Bože teške bolesti, sve ostalo je pjesma. Ni sama ne znam kako sam izašla iz problema: mala djeca, Tomislav asmatičar, mama šlagirana, tuđa kuća, rat, nezaposleni oboje, muž naravno nervozan, sestra u okupiranom Sarajevu,… ali, evo me, sve je prošlo. Podijeli dan na jednodnevne rate i rješavaj jedno po jedno.
I što je Karađozbeg rekao: pohiti polako:))
Ti si ženska od ideje u svakom smislu. Koji kreativac čuči u tebi… jednog dana, kada budeš imala više vremena doživit ćemo od tebe nešto puno više, ubijeđena sam u to!
Prekrasno sve! Fantazija!
Komentar sam donekle htela započeti totalno drugačije a onda su mi se oči napunile suzama i mislila sam da će mi glava u sekundi eksplodirati… Zaista mi je najveći strah i tuga bolest deteta, ne ona “obična” već ona gde smo nemoćni bilo šta učiniti… ona gde je do jednog trenutka sve bilo o.k. a u sledećem ništa… Drago mi je da dijagnoza nije ona koju su u prvi mah dali, a sad da krenem od početka…
Hrana koju si napravila je predivna a fotke ma više ne znam šta da ti kažem ali za tvoje fotke mi je zaista najbolji izraz da me hipnotišu 🙂
O dnevnim glupostima ludostima i sama znaš da je bolje da je to TO nego nešto drugo… znam da je to lakše reći nego osećati ali zaista da smo mi samo svi živi i zdravi (bez ikakve fraze) i trudi se da što manje stvari koje radiš budu MORAM a što više ŽELIM 🙂
Veliki pozdrav timu T i T i držite se!
@Nado, hvala ti, puno! 🙂
Žao mi je čuti za dijete. Nadam se da je nešto rutinsko i bezazleno. Ja znam da sam doslovno 24 sata proplakala kad je Timna vadila mandula. Djetinjasto možda, ali ja sam bila potpuno izvan sebe, jer nisam mogla biti s njom.
I slažem se, naravno, u pogledu toga da kod igrica i blogova nema ultimatuma, ali i između moranja i moranja su razlike. I nisam ni ja sklona zapišavanju, ali blogovi ipak, kojeg god sadržaja bili, gube smisao bez interakcije autora i čitatelja. Jednostavno su mrtvo slovo na virtualnom papiru, a to ne želim. I onda dolazimo do moranja koje doista moraš i ne može otpasti i moranja koje želiš, ali otpadne, jer time povlači za sobom najmanje loših posljedica.
@Fuat, thank you for stoping by. I must admit that despite the google translator, I have a problem with translation comments from Turkish. With Google translator it just doesn’t make any sense. I just made a joke with a colleague, that Onur left me a comment on the blog. Here in Croatia shows the “1001 Nights” and men and women almost cuts the veins due to Onur and Scheherazade. 🙂 Altough I wasn’t able to understand your comment completely, thank you, you have a nice blog, we read each other! 🙂
@Jelena, hvala! I jest, treba se kojiput spustiti na zemlju sam da ne bi kasnije bio spušten. Beskrajno sam sretna da je Timna uspjela izvući to s okicama, a naočale sad stvarno može nositi i kao modni detalj 🙂
@Laka kuharice, hvala! Kad ti to kažeš, ima težinu!
@Ebba, hvala 🙂 I vidim, sve znaš! :)I za opnu i za činjenicu da je lako reći, ali se malo teže s tim u skladu i ponašati 🙂
@Vali, hvala, ljubi trbuščić i uživaj, a kad dođe vrijeme svakako provjeri okice. 🙂
Hvala na savjetu za pregled. Pogotovo jer smo i muz i ja ćoravi pa neće bit čudno ako i dijete bude. Odusevljena sam i pogačicama i namazom! I fotkama!
paštetu od boba sam pripremila jednom, eh, dosta strpljenja treba dok se skine opna od skuhanog boba, ali bude fino na kraju.. pogačice su odlične, sve zajedno jedan fini hranjivi zalogaj za druženje! Sve si jako lijepo dekorirala! 🙂 I složila bi se sa Nadom, ništa se u životu ne “mora”. Može se samo “željeti” ili ne, kako mi je jednom jedna žena rekla.. (iako i mene treba često uvjeravati u to jer često kažem “moram ovo, moram ono”…
Jako fino!
Drago mi je za tvoju ćerkicu, da ste sve uhvatili u predupredili na vreme. Meni su dioptriju otkrili na vanrednom školskom pregledu , doduše bila je jako mala ali dovoljna za naočare i to u šestom razredu. Zato roditelji, s vremna na vreme zamolite svoje dete da vam pročita nešto sa daljine ili bar kaže da li vidi broj autobusa koji vam se približava. Znam puno dece koja to dobro kompenzuju pa su roditelji primetili kada su se dioptrije baš povećale. A sada ima tako lepih ramova da deca žele da nose naočare.
Tačno, nekad nas tuđe nesreće vrate na zemlju i nateraju da razmislimo o svojim problemima.
Ovaj namaz je odličan i inćuni su odlični u kombinaviji sa bobom. Odlične su i pogačice, skupa su za 5!
Hayırlı günler, ellerinize sağlık çok leziz ve iştah açıcı bir görüntüsü var.
Bugün bloglardan seçmelerde kutsal sofranın cevizli kurabiye tarifi yayınlandı.
http://gencalsabahattin.blogspot.com/
Saygılarımla.
Uvijek tako slikovito i toliko intrigantno, dinamično opisane situacije iz života na tvom blogu…I nasmijah, se i prestraših i rasplakah…:))..Kao jedan dobar kratkometražni triler..Žao mi djeteta tvojih prijatelja, na djecu sam posebno osjetljiva..Prošli tjedan sam naime i sama prespavala nekoliko noći u jednoj Zg klinici uz svoje operirano djete..
Pogačice baš kako ti kažeš dovode do ekstaze, predivne boje, čiste fotografije,toliko primamljivo izgledaju i pašteta i pogačice..
I draga Tadeja apsolutno se u životu ništa ne mora, bez “presinga”..pa tako ni izjašnjavati ili komentirati ako ti to ne želiš…A posebno ne volim onu: “ako ja tebi, moraš i ti meni”..ili “očekujem da komentiraš jer sam i ja tebi”….Tko želi odat će svoju “odu” i komentirati a tko ne želi neće i to je sva mudrost moranja..po meni.., kao što ni ove naše igrice nisu ničiji ultimatum..ako se slažeš!?