Promiče li nam bitno iz nehaja ili svjesno ne marimo?

Postoji nešto što me već dulje vrijeme muči.

:: poplave – aukcija – Facebook ::

Iako u pravilu blagoglagoljiva i bez dlake na jeziku, oko ove sam teme obilazila kao mačka oko vruće kaše, odgađala, odustajala, premišljala, vagala. Teška sama po sebi, kad bih počela o njoj razmišljati, ljepila je na sebe još čitav niz razmišljanja, a ja nisam bila sasvim sigurna želim li potpuno iskreno i javno napisati što mislim i osjećam.

Kao preteču sveg tog nečeg što vam sad pišem, povukla sam i potez, kojim sam se nadala dobiti neke odgovore, no i dalje sklonija tome da sve zaboravim. I  vrlo vjerojatno nikad ne biste za to ni saznali, da  neki dan nisam naletjela na novinsku vijest.

Tekst kojeg je i Facebook, oglasna ploča svemira, ostao lišen u potocima podijeljenog sadržaja. Istina, ovih su dana mediji, a onda i mi,  zauzeti daleko važnijom i interesantnijom temom uhićenja gradonačelnika glavnog nam grada, suzama podanika koje zbog njega teku, utaborenim braniteljima, a da bismo obratili pažnju i da bi nas netko pa onda i mi sami sebe, podsjećali, na zapravo staru vijest i uskoro lanjsku kišu.

:: Coca – Cola – poplave ::

Je li ta vijest trebala i nama biti važna?  Netko je donirao dodatnih milijun dolara za obnovu poplavljenih područja regije.

Sjećate se? Proljetos je gotovo pola regije bilo do grla u vodi, klizalo nizbrdo zajedno s blatom i bujicama. Uključiv i dio Hrvatske. Naravno da se sjećate, donirali smo pomoć u robi i novcu, dijelili statuse, suosjećali, bez obzira na sve što nas posljednjih desetljeća dijeli i razdvaja. Silno se ljutili na odgovorne jer pomoć, čarobnim štapićem, nije stizala istog trena i jer se ništa ne radi. Jer nitko nije mislio prije, ne misli sad, a predviđali smo da tek neće misliti kad se voda povuče, a ljetno sunce zasja.

Iz moje perspektive gledano, pokazalo se da smo bili u pravu. S prvim zrakama sunca, doduše, prilično popišanog ljeta, pažnju su nam privukle druge teme.

Vijest koja me na kraju ipak ponukala da vam se obratim je sljedeća: Coca-Cola je donirala dodatnih milijun dolara, sveukupno, 1,7 milijuna dolara pomoći poplavljenim područjime regije.

Ja sam prva koja će reći, pa neka su. Imaju dovoljno, zarade dovoljno i previše, više je nego u redu da to učine, ionako si time čine reklamu. No, Coca-Cola nije objavila jumbo plakat o donaciji, vijest čak nije objavljena ni na njihovoj službenoj stranici za Hrvatsku, nisam primjetila ni bilo kakve druge objave, samo, gotovo štura, novinska vijest.

Razmišljam što bi se dogodilo da je ta ista Coca-Cola odlučila istu svotu novaca potrošiti na nešto drugačiju reklamu, ako smatramo da je isključivo i samo o reklami riječ. Da ih je recimo odlučila pokloniti jednom ili više svojih kupaca i fanova na području regije. Koliko dugo bi trebalo da se ta vijest i objava proširi medijima i društvenim mrežama.

Ili da je netko na primjer, potpuno suprotno, ali po tko zna koji put, odlučio svijetu razotkriti i pokazati sva opasna lica popularnog pića. Sadržaj bi se dijelio brzinom svjetlosti.

Nemojte prestati čitati, oni koji ste sad već pomislili da sam, od kad sudjelujem u projektu Coca-Cola Bloggers Network Adria, okrenula ploču do mjere da sam ih počela hvaliti, jer ne činim to.

Drago mi je da su to učinili, no to neće bitno promijeniti moje generalno mišljenje o velikim korporacijama ni uvjerenja temeljena na saznanjima da još uvijek postoji ne malo mjesta na svijetu, na kojima velike korporacije ne čine uvijek ispravne stvari.

Još manje će me ponukati da Colu pijem ili primjećujem više nego što sam to činila dosad, ali je, poput ovog ljeta u Londonu, primjećujem na drugačiji način.

:: Coca-Cola – London Eye ::

No, dok vi čitate ovo što vam pišem, negdje još uvijek ljudi žive po tuđim kućama i kontejnerima i njima je svaka kuna, svaki dolar i euro koji se donira u svrhu da im se pomogne, velik kao planina i životno važan. Svaki.

I u tom kontekstu, donacija Coca-Cole jest velika stvar i vijest, jer štete su ogromne, a svima nam oporavak i sanacija vrlo polako i traljavo idu. A Coca-Cola je taj novac, a nisu donirana samo novčana sredstva, organiziran je i čitav niz volonterskih akcija,

:: Coca-Cola – poplave ::

koliko god za korporaciju tog ranga djelovao neznatan,  mogla potrošiti na što god je htjela, a ipak ga je donirala stradalima od poplava. I za nju je to možda ništa, ali je to svejedno učinila, a za one kojima pomoć još uvijek treba, to je puno. I za njih je to vijest. I ako smo mi, vođeni nekim drugim parametrima,  skloni prema toj vijesti ostati ravnodušni, ne bismo trebali biti, jer to će pomoći onima kojima mi vjerojatno ne bismo uspjeli, a svakako ne toliko brzo i ne tim iznosom sredstava. Ili nam čak više uopće nisu u fokusu interesa.

A mene je, tek što sam konačno odlučila da neću spominjati to što me muči i da se neću osvrtati, ta vijest vratila na početak.

:: post poplave – aukcija ::

Ljetos sam, želeći vas podsjetiti na činjenicu da, iako se voda povukla, svi ti ljudi i dalje trebaju pomoć, objavila post. Kao i većina mojih postova, bio je osobno intoniran i sadržavao je osjećaje koje su poplave, a zatim i reakcije ljudi koje su uslijedile, probudile u meni. No sadržavao je još nešto. Poziv na aukciju.

Nisam otišla u dućan po par komada uporabne plastike i ponudila vam da je kupite, uložila sam materijal koji sam kupila da bih od njega sašila predmete za prodaju, dakle nešto na čemu sam ja trebala zaraditi, uložila sam vrijeme i skromno znanje šivanja i, istina, obzirom na tekst koji je aukciju pratio u, simbolično, bojama nekadašnje nam zajedničke zastave, sašila torbe  i ponudila ih, po mojem mišljenju prihvatljivoj početnoj cijeni, na aukciju.

Prihod od prodaje trebao je biti uplaćen na račune organizacija Crvenog Križa Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Ostavila sam mogućnost da sudjeluju svi, neovisno o tome na kojem se kraju svijeta nalaze. No, post nije imao niti jedan jedini komentar, nitko nije ponudio ni jednu jedinu lipu ili cent, skupio je 4 lajka i jednom je podijeljen na Facebooku.

Vjerujem da ste u stanju dočarati moje razočaranje. Pokušavam naći opravdane i objektivne razloge tako evidentnog podbacivanja posta i aukcije. Krivi tajming, ljeto, seljenje bloga, Facebook algoritmi, nesretno spominjanje bivše nam države, sve do toga da bih možda trebala uzeti u obzir i činjenicu da se moje torbe nikome nisu svidjele, do mjere da ih ni humanitarni karakter aukcije nije uspio motivirati da ih kupe.

I post je ostao tako, visjeti u zraku, k’o čardak ni na nebu, ni na zemlji.

Pretpostavljam da je svatko tko je došao na njega, ostao u približno istom čudu, ne shvaćajući što se tu dalje dogodilo, poput mene. Vrijeme je prolazilo, ja gubila volju hvatati se s time ukoštac. Prva uvrijeđenost pa i određena ljutnja su popustili, nije mi se dalo ni u mislima vraćati na to. No, kako to obično biva sa stvarima koje ostavimo nedovršenima i nedorečenima, taj uteg me zakočio i umjesto planiranih tema, objavljivala sam lepršavije i neobaveznije postove, ali ne i one koje sam željela pa i morala.

Dodatno otežavajuća u čitavoj priči bila su, neuspjehom posta i aukcije potaknuta razmišljanja, koja sam već spomenula, za koja sam znala da ih, ako krenem pisati, neću uspjeti izbjeći, a koja bi mogla biti pogrešno shvaćena i koja bi mi mogli zamjeriti.

Ja ni sad ne znam što se doista dogodilo s tim postom i aukcijom. Neke sam odgovore dobila. Nakon što sam te iste torbe odlučila pokloniti, izazvale su pažnju. Dakle, isključili smo moment da vam se torbe ne sviđaju.

:: pismo torbe ::

Ja ne darujem često na blogu. Pogotovo, osim ako nije riječ o sponzorstvu pa predmete zapravo poklanjam u nečije drugo ime, rijetko poklanjam nešto što nisam sama napravila. Što me, istina, dovelo u situaciju da sam neke poklone već godinama dužna, jer uvijek nešto drugo stane u red prije njih. Jasno mi je da ne može svatko poklanjati svojih ruku djelo, naročito je to teško food blogerima, hranu baš i nije praktično slati poštom, ali u posljednje je vrijeme postalo popularno, karikiram, ali za svaka tri nova lajka na Facebooku, poklanjati nešto. Vrlo rijetko su to stvari velike vrijednosti, ali kako je dobijanje poklona uvjetovano dijeljenjem poveznice i lajkanjem stranice, takvi se postovi rašire poput gripe.

Što je još jedna stvar koju osobno ne radim i silno mi je nesimpatična, ako i zanemarimo činjenicu da je po pravilima Facebooka čak i nedozvoljena. To istovremeno ne znači da mi blogeri tome skloni i njihovi blogovi nisu dragi, samo mi je taj konkretan čin, izuzetno odbojan. No, željela sam vidjeti hoće li takav moj zahtjev u novom darivanju, u odnosu na prethodno, gdje to nije bio uvjet, uroditi plodom, pa sam ga postavila i ja.

:: jastuk – darivanje ::

I urodilo je.

Post u kojem darujem, ali to ničim ne uvjetujem, ima više komentara i izraženih želja za poklonom od onog gdje je poklanjanje uvjetovano, ali je donio osjetno manje novih lajkova i jedva da je dijeljen. Ovaj drugi je donio 100% više lajkova i naravno, dijeljen je  jer je to bio uvjet, ali je broj komentara i zainteresiranih osjetno manji.

Facebook obiluje profilima lovaca na nagradne igre i tu nema pomoći. Mogli bismo to, da želimo, djelomično spriječiti, ne posežući za zahtjevima o lajkanju i djeljenju u zamjenu za poklon, ali to je ipak osobna stvar samih blogera.

Meni je u ovoj priči nešto drugo važno.

Uz određenu dozu osobne povrijeđenosti što je moj post ostao nezamijećen, a što ću preboljeti, nije prvi, vjerojatno ni zadnji, ostaje načelno pitanje prepoznajemo li bitno, prepoznajemo li dovoljno sadržaje vrijedne dijeljenja i lajkanja u određenom trenutku?

Lajkamo li prečesto samo po inerciji i reciprociteta radi, kad je riječ o blogerima? A i o svima ostalima. Što je to što nas motivira na dijeljenje, a da nije isključivo oku i nepcu ugodan sadržaj?

Koliko smo skloni potpuno ignorirati određeni sadržaj, ako trenutno nije “in” ili dopadljiv, pa takvim neće učiniti ni naš timeline.

A kako smo s Coca-Colom počeli, još jedan detalj. Ovih dana će se napuniti godinu dana kako sudjelujem u projektu Coca-Cola Bloggers Network Adria. Kad sam vas s projektom upoznavala, nisam imala predodžbu što me zapravo čeka i sad, nakon godinu dana, priznajem da to nisu, koliko god to tako nekom izgledalo, najlakše zarađeni novci u mom životu.

No, za razliku od mnogo sitnih poslova, koje temeljem pisanja bloga dobivamo van blogova, ovaj projekt, osim što kroz pera blogera obrađuje društveno važne teme, ima za cilj potaknuti i druge kompanije na takvu vrstu angažmana, što bi ustrajnim i kvalitetnim blogerima moglo omogućiti i za nas, zasad u većini slučajeva nedostižno, življenje od pisanja bloga.

S osjećajem da prema postovima koje sam u okviru projekta pisala, niste pokazali interes koji bih očekivala, a izvjesno je da većina pokušava od bloga nešto zaraditi, u okviru moje današnje teme obraćanja pažnje i dijeljenja sadržaja sa svrhovitijim umišljaljem, dijelim i ovaj post, mogao bi vas zanimati.

Ovaj je tekst dio akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria.