Godišnji uvijek uzmem krajem lipnja, pa onda opet sredinom kolovoza.
sladoled od ruža
Izbjegnemo tako najveće morske gužve i u prometu i na plažama, a Timni ljeto i praznike zaokružimo morem. Prošlih godina kad nismo ljetovali u svojem, nego unajmljivali apartmane, takvim odabirom termina lovili smo predsezonu i posezonu što je jeftinije, pa dopušta više “vanpansionske potrošnje” i lagodnije ljetovanje. Budući smo uvijek birali južni Jadran, vrijeme nam je uvijek, čak i tako kasno bilo naklonjeno i vraćali smo se odmorni taman pred početak škole.
Ali, ne sjećam se kad mi je zadnji put, ljeto u Zagrebu, zamjena na poslu i sve drugo, tako teško palo kao ove godine. I to ne samo vrućina radi. Prokazala bih samu sebe kao lijenu, ali nije lijenost u pitanju. Umorna sam, ne toliko fizički umorna, iako na kraju ova vrsta umora rezultira i osjećajem fizičke inertnosti, nego nekako “iznutra” umorna. Znam i razlog i ne bih o njemu, ali za posljedicu ima moje ovako dugo izbivanje s bloga. Dogodilo mi se nešto slično u isto vrijeme i prošle godine i živnula sam tek negdje u kasnu jesen.
sladoled od ruža
I nije da ja sad vama ovim postom pokušavam dokazati kako nisam lijena, više samu sebe primoravam da stavim misli i riječi na papir, jer je to dio koji mi zapravo najteže pada u posljednje vrijeme. Pisati. I misli i teme su tu, u glavi, trebalo bi riječi početi slagati da dobijem suvisle dijelove, ali jednostavno mi je to u zadnje vrijeme iscrpljujuće, gotovo kao kopanje. I inače, u običnom i svakodnevnom životu, ako nije krajnje neophodno i nisam baš prisiljena, u posljednje vrijeme, ne otvaram usta.
Kad sam se rastala s vama pred mjesec dana, spremala sam se na grunt, prethodno isplaniravši pospremiti stan prije odlaska i nadoknaditi u pospremanju onaj dio, koji sam pri proljetnom “velikom” spremanju prilično ofrlje napravila. Istovremeno mi se kao crv uvukao u misli post koji je pred neko vrijeme objavila Tracy, a na temu koliko vremena žene tjedno potroše na kućanske poslove. I prilično samouvjereno sam u komentaru izjavila kako sam to prevladala i prestala biti robom kuće, jer je ona radi mene, a ne ja radi nje. Ali crv nije popuštao. Da me ne biste pogrešno shvatile, ne živim u svinjcu, ali već neko duže vrijeme ne činim nešto što sam nekad činila. Ne perem više podove svaki dan (jedno vrijeme sam to čak činila s Domestosom, dok mi nije pojeo kuhinjske podne fuge ), ne hodam doslovce s krpicom za prašinu po kući i što god radila, usput brisuckam prašinu, što sam isto tako nekad radila, ne glancam sve i sva, glačam tek kad količina neizglačanog dosegne solidnu kubikažu ili više ne postoji ništa za obući. Nemam pomoć izvana. Proglasim obiteljske radne akcije i uvedem diktaturu. Ali, nakon što je Tracy napisala post, kao da sam pala u recidiv. Svi argumenti kojima sam samu sebe uvjeravala da podovi baš ne moraju dnevno biti takvi da se s njih može jesti, prsnuli su kao balun od sapunice.Ja nikad ne spavam popodne, ne ubijam oko, ne dremuckam. Jer ako i kad to i pokušam učiniti, probudim se u znoju uz luđačko lupanje srca. Nakon što sam prerasla dob u kojoj je popodnevno spavanje obaveza, kad god bih to pokušala učiniti, a pogotovo u pubertetskoj dobi ili i kasnije već na fakultetu i kad sam počela raditi, moja mama bi taj san prekidala prilično glasnim pitanjem na koje nije očekivala odgovor, ali jest da ja istog časa ustanem: “Kaj ti stvarno nemaš niš’t pametnije za raditi?”
Ja već dvadeset godina ne živim sa svojom mamom, ali posljedica je ostala. Nisam sposobna ubiti oko popodnevnim sankom. Budim se, srce hoće iskočiti.
Otprilike isti učinak na mene je imao Tracyn post. Svaki put kad bih pomislila na njega, a stalno se vraćao u misli, oblio me znoj, crv je grickao……”Ne pospremaš više kuću kao nekada. Kaj ti stvarno nemaš niš’ pametnije za raditi, nego pisati postove, nakuhavati, fotkati……..?”
I krenula sam popravljati stvari. A to popravljanje se pretvorilo u “feng shui”. 🙂 Sram me reći koliko toga sam pobacala, nakon što sam konačno nakon priličnog odgađanja, napravila detaljnu čistku po ormarima. Ne postoji predmet u kući koji mi nije bio u ruci. Ne postoji stvar koju nisam pobrisala i oprala. Bilo je ravno selidbi. Ali istovremeno i nekako oslobađajuće. 🙂
sladoled od ruža
I nakon tih i takvih radnih akcija, koje su uključivale i posjet podrumu, kojeg ja iz milja zovem svojim reciklažnim dvorištem, jer smo svo troje nepopravljivi hrčci, konačno smo se spakirali i otišli na grunt. Ali podrum je tek probudio stare opsesije. Niti tu vam od srama neću iznijeti točne količine, ali dovoljno je da vam kažem da imam čitavo malo bogastvo boja, ljepila, lakova, salveta, svijeća i voska, kojekakvih drugih medija, drvenih, metalnih, staklenih i svakih drugih predmeta, gipsanih i inih odljeva, magneta, jaja, košara, kuglica, kalupa koji čekaju da im se vratim. I ponešto zaboravljenih, u celofan umotanih i prašinom prekrivenih gotovih radova. I materijal za pretapecirati stolce u kuhinji. I……..Da mi netko da godinu dana dopusta, sumnjam da bih uspjela sve što sam u svojoj nezajažljivosti u životu planirala i željela napraviti.
A kad se konačno krenete pakirati treba vam kofer. Pa je i makeover starog kofera moje mame konačno došao na red.
sladoled od ruža i stari kofer u novom ruhu
Potrajao je i makeover neko vrijeme, a budući godinama nisam uzela kist, boje, lakove i salvete u ruke, zadovoljna sam dobivenim. Kofer je obnovljen decoupage tehnikom, koju ja osobno jako volim i svojedobno sam više toga radila, ali sad je od zadnjih uradaka te vrste prošlo prilično vremena, pa je i neka znanja trebalo obnoviti i vratiti vještinu u ruke.
novi život starog kofera
A kad sam sve tako lijepo dovršila, odlučila sam sebe i svoje počastiti sladoledom od ruža. Idealno bi bilo i već se godinama spremam iskoristiti svibanjske ruže, ali po pravilu zakasnim ili baš kiša pada u to vrijeme, tako da su ovaj put poslužile i srpanjske, svježe, domaće, neprskane i mirisne. 🙂
mirisni pupoljci srpanjski
- 500 ml vrhnja za šlag
- 250 ml mlijeka
- 125 ml cvjetnog meda (idealan bi bio med od ruža)
- pola mahune vanilije
- 10-ak pupoljaka mirisnih ruža (poslužit će i latice)
- 125 g maslaca
- 200 g kristal šećera ( može i smeđeg)
- 2 jaja
- 190 g glatkog brašna
- 100 g kakaa
- 60 g gustina
- 1 čajna žličica praška za pecivo
- 1 žlica arome vanilije
- Električnim mikserom ili u multipraktiku miješajte maslac i šećer 2-3 minute dok ne zapjene i šećer se potpuno rastopi.
- Dodajte jedno po jedno jaje i nakon svakog dodavanja dobro izmješajte, pa umiješajte i aromu vanilije.
- U drugoj posudi izmiješajte sve suhe sastojke i dodajte smjesi maslaca i jaja. Miješajte u multipraktiku dok se ne formira tijesto.
- Oblikujte kuglu i ostavite barem sat vremena u hladnjaku.
- Tijesto podijelite na dva dijela i svaki razvaljajte na dimenzije otprilike 21 x 28 cm, tako da rezačem za kolače možete izrezati kvadrate dimenzija 7 x 7 cm i dobiti 24 kvadrata, a kasnije 12 komada sendviča.
- Po želji na razvaljano tijesto možete utisnuti valjkom otisak čipke ili ga nabockati vilicom da ga dodatno ukrasite.
- Isječene kvadrate položite na lim za pečenje obložen papirom i pecite 10 minuta na 180° C. Ostavite da se dobro ohlade.
- Pomiješajte vrhnje, mlijeko i med u posudi i kuhajte, neprestano miješajući na laganoj vatri do vrenja.
- Ostružite pola mahune vanilije pa umiješajte u smjesu.
- Iz ružinih pupoljaka izdubite sredinu sa praškom i tučnicima, a ako koristite latice ruže, dobro provjerite i otresite ih da se negdje nije zavukao kakav insekt.
- Dodajte i ruže i kuhajte još neko vrijeme povremeno miješajući.
- Maknite s vatre i ostavite da se smjesa potpuno ohladi, a zatim ako imate aparat za sladoled postupite po uputstvu za izradu sladoleda.
- Ako ga, kao ja, nemate, smjesu dobro ohladite u zamrzivaču (2-4 sata najmanje ) a onda je stavite u multipraktik i dobro izmješajte. Postupak ponavljajte 4-5 puta svaka dva sata.
- Kad sladoled dobije kremastu teksturu izlijte ga u posudu (najbolje metalnu) dimenzija otprilike 21 x 28 cm, obloženu prijanjajućom folijom i ostavite da se ponovo smrzne.
- Uz pomoć folije izvadite ploču sladoleda i oštrim nožem narežite kvadrate sladoleda dimenzija 7 x 7 cm koje stavite između pripremljenih čokoladnih kvadrata.
- Svaki sendvič sladoled odvojeno stavite u male papirnate vrećice ili izrežite papir za pečenje na potrebne dimenzije da ih možete umotati ili razdvojiti, pa vratite natrag u zamrzivač da se dobro ohlade.
Sladoled i koferi u jednom postu!?! Pa kako mi je ovo promaklo?? SAVRŠENA kombinacija, osim toga, stvarno neznam što bolje izgleda! Divno!
Nema na čemu! Bit će mi drago ako projekt uspije. Držim palčeve! 🙂
Hvala Vam puno,baš ste dragi 🙂 To su stari koferi u smeđa boji,prava su koža,ali bi ih malo osvježila,ne uklapaju mi se tako lijepo kao što bi da su u bijeloj,tirkiz ili krem boji možda 🙂 Jedna djevojka mi je savjetovala i fasadnu boju..Probat ću bilo čime,samo mi ih žao da stoje u podrumu,svejedno će više služiti kao ukras nego predmet za upotrebu tako da možda i neće biti od prevelikog značaja čime je bojan…Kad sam spomenula otpuštanje boje u dodiru sa vlagom,mislila sam na to da npr. kad bi došao u dodir sa kapljicama kiše ne bi otpuštao boju(ali pazit ću u koje vrijeme ću ga nositi u šetnju :D)…Boje za kožu su mi malo preskupe,trebala bi tu veća količina boje tako da bi me na kraju ta boja koštala 100x skuplje nego kofer,tako da ću posegnuti ili za bojom za drvom,koje ionako imam napretek,ili za fasadnom bojom pa šta god bude :)…Hvala Vam puno i lijep pozdrav :)…
Hmmmm, ako je prava koža, onda bojom za kožu, međutim i dalje postoji opasnost da se s vremenom počne ljuštiti, a osim toga kad je koža u pitanju, teško ćete tamni kofer, a pretpostavljam da je riječ o tamnoj koži, obojati u svjetlu boju. To bi se moglo riješiti univerzalnim primerom, pa onda opet bojom za drvo, ali bi se time djelomično ili sasvim izgubila tekstura kože. Ako pak nije riječ o pravoj koži nego o imitaciji, onda je boja za drvo po meni solidno rješenje. Ja osobno gotovo sve što dohvatim, bojam bojom za drvo, sa primerom i bez njega, nažalost, baš kožu nisam i tu nemam osobnog iskustva, samo nagađam. Bojala je prijateljica cipele ( kožne, bojom za kožu) i ona je zadovoljna, cipele su čak iskusile i par kapi kiše. Međutim, radi se o svjetlim cipelama koju su obojane u tamniju boju. Nisam shvatila na koji način mislite da bi kofer mogao pokupiti vlagu i otpuštati boju. Bez obzira na koju se odlučite, boju za kožu ili boju za drvo, to se nakon sušenja ne bi smjelo događati (čak i ako se dogodi, ja bih bila sklonija tvrditi da će se to dogoditi kod boje za kožu, nego ove druge) Ljuštenje boje od uporabe je moguće, kožu bi prethodno trebalo dobro očistiti da boja dobro primi, ali mislim da bi se i nakon bojenja sve dalo zaštiti akrilnim, mat, satenskim lakom. Spriječiti će i ljuštenje i eventualno skidanje boje i olakšati održavanje, a neće bitno promijeniti dojam kožnog kofera. Ali, nažalost dok ne probam, a nadam se da ću uskoro uloviti vremena, ovo nije provjerena informacija, nego samo moja nagađanja i pravac u kojem ja mislim ići kad se dohvatim svog kofera! 🙂
E moj je kožni,u tome i je problem,činilo mi se da je i Vaš tako…Čitala sam puno o bojanju kože,ali nigdje još uvijek nisam našla rješenje kako to dobro obojati da se ne ljušti,otpušta boju u doticaju sa vlagom i slično :/ …
Lijepi pozdrav i vama! 🙂
Koliko se sjećam ovog sam bojala hobi bojom jer sam je imala na zalihi, međutim da sad to ponovo radim ili neki novi, što se uskoro spremam, a da nemam dovoljno hobi boje, koja je usput budi rečeno i osjetno skuplja, obojala bih ga akrilnom bojom za drvo, tako da to slobodno učinite i vi, pogotovo ako je kofer kao ovaj moj, od drveta, kartona i tkanine.
Pozdrav 🙂 Sve je predivno 🙂 zanima me kojom ste bojom bojali kofer ? Hvala i lijep pozdrav..
@Miki i Tamara 🙂 hvala! 🙂
kakav krasan kofer! savršen je, tako nostalgičan i romantičan.sladoled s okusom ruža nisam nikada probala i baš je zgodna ideja!
Devojke, puno hvala na ovom postu u kom sam se zaljubila u decoupage!!! 🙂
tražim po netu recept za sladoled ,pa sam naišla na ovaj.
Lijepe su vam fotografije,ali malo ih je previše s obzirom da su vrlo slične.
Jedino što bih voljela na Vašem blogu da nmalo naglasite recepte od opisa i dnevnika.
Inače,jako mi se sviđa nekoliko recepata s vašega bloga.
Slobodanka
Blog što reći…prekrasan, šarolik, sladak i ukusan:))
Mirisan i … ma mrak je!:)
Veliki pozdrav iz Rijeke.
Zondra Art
@sve domaće cure i dečki(Predraže, primam sve prijedloge za sladoled i šire), puno hvala na komentarima 🙂
Živnut ću valjda i ja, čim izađem iz tog nekog čudnog stanja. 🙂
@anonimno, svi posjetioci dobre volje i apetita su pozvani, ne treba specijalna pozivnica, što znači da si i ti vrlo dobrodošla i ubuduće 🙂
Hvala na posjeti!
@Lianna 10; Lynne@CookandBeMerry; Federica; Jennifer thank you very much!
@Andrea, vidjela sam nagradicu, puno hvala, budem sve to sredila, obećajem svima, samo mi sad ne ide……..
Čao Tadeja, u zadnje vreme sam se potpuno posvetio istraživanju neke vrste optimalnog recepta za sladoled, ali u varijanti kućne izrade. Pošto nisam došao do kraja te serije testova koji će mi, nadam se, pružiti uvid i objasniti ulogu pojedinih sastojaka koji čine sladoled, ne bih da te gnjavim svojim nepotpunim saznanjima, ali sve što radimo (a ova množina se odnosi na Maju, gde bi ja bez nje krenuo u ovakvu zabavu), znači sve to zapisujem na onom forumu koji ide uz BeCook sajt, pa ako si zaludna ili nestrpljiva, možeš pratiti serijal u nastavcima. Tebi u svakom slučaju hvala na dve ideje, koje mi ne bi pale napamet. Prva je da koristiš med (ja sam eksperimentisao sa glicerinom, a druga je da koristiš multipraktik kao zamenu za mešalicu. Imam ja neku spravu koja se zove THERMOMIX i koja može da melje i LED. Tako oni prave sladoled. Uzmu kocke leda i voće i sve to samelju, i naravno nema veze sa sladoledom, jer se zna od čega se sladoled pravi. No ako može da melje led, ima da melje i taj sladoled, pa je ta ideja jako zgodna za ove testove koji su u toku.
Kad budem saznao tajnu sladoleda, javiću ti je.
ja sam sebi nametnula neki ludi režim čiščenja i stvarno si ne mogu pomoći nikako.. i nerviram se non stop što jednostavno ponekad ne mogu zažmiriti i ostaviti jednostavno tako kako je.. ima dana kad mi dođe da se rasplačem…
no dobro, valjda će to popustiti s godinama 🙂
sladoled je sajajan.
kad stigneš dođi po nagradicu kod mene
http://shangrilafood.blogspot.com/2010/07/back-to-reality-i-nagradice.html
uh, ja kad imam veliko spremanje, onda pobacam pola stvari iz kuće… nakon toga se osjećam puno lakše… jednom sam gledala oprah show i bili su neki savjetnici za uređenje doma (ili tako nešto) i rekli su da za svaku novu kupljenu stvar, treba baciti neku staru, da tako nećemo zakrčiti kuću… ne opterećuje me toliko da sve mora biti bolnički čisto, ali sve je stvar održavanja, svaki dan pomalo, tako da se ne nakupi puno prljavštine…
sladoled sendviči izgledaju bolje nego kupovni!
a kofer je predivan! i sama sam probala decoupage, ali tek sam početnik… ovako nešto lijepo ne bih znala napraviti 🙂
Moji decki obozavaju bilo sta sa okusom ruze…Hvala za recept!
razveselio me novi post i pročitala sam ga ne jednom nego se vraćam već treći put. I sigurno bi trebala krenuti nekim redom ali ja krećem sa koferom koji me oduševio ! Ovaj “makeover” je pravo ali baš pravo umjetničko djelo, svaka ti čast kako si ga super sredila, pa ovaj motiv, baš mi se jako sviđa.
Što se tiče ovog stanja, čišćenja, …, itd, uh uhvati i mene s vremena na vrijeme i otprilike jednom godišnje , na jesen , koju inače volim pa ne znam zašto baš tada , ali ova godina je malo specifična pa cijelo ljeto imam povremene kraće faze. Tada odbijam svaki vid druženja i zavlačim se u ormare,ladice…., a relaciju stan – podrum prođem x puta dnevno , prošlu godinu sam čak pozvala dva studenta da pomognu u prenošenju, iznošenju, ….., ajme :).
Sladoled mi se jako sviđa, sendvič varijanta je odlična ! A meni je posebno odličan jer je od ružinih latica. Kada god imam priliku kušam sladoled od ruže i skroz mi je poseban i fin, i tvoj je sigurno takav.
Slikice su ti prekrasne, i sladoled i ružice…., ali kofer….,divan ! 🙂
Želim ti ugodan drugi dio godišnjeg odmora, super je ova varijanta u dva dijela, tada i ljeto nekako dulje traje.
GORGEOUS!
wow complimenti!!golosissimi questo biscotti/gelato!!
bellissimo il tuo blog!!!ciao!
Obje nas je dojmio taj Tracyn post, ali je naprosto nevjerovatno da se u istom trenutku sjetimo spomenuti ga u našim postovima. Imam barem tri vreće skoro novih dječijih stvari koje ne znam da li bi bacila (jer stvarno nisu za baciti) ili bi nekome poklonila (ali se bojim da bi uvrijedila osobu kojoj bi poklonila). Bacam samo svu silu kozmetičkih proizvoda kojima je istekao rok, a nismo ih dokraja potrošili. Bacim časopise i razne kataloge koji su se nakupili u toku godine, ali sam i dalje hrčak, pa se gomile opet začas skupe.
Znam kakav je posao uzeti i obrisati svaku stvar u kući, a naročit mi je problem očistiti porculanske i kristalne stvari jer za to ne angažujem pomoć.
Makeover kofera je čaroban.
Sladoled od ruža mi se dopada i već odavno ga želim probati (Vera ga je pravila prošlog ljeta, a kod nas se te mirisne latice ruža od kojih se u Bosni pravi sok, mogu nabaviti na pijaci). Sendviči sa sladoledom, Zara i Hanah bi bile oduševljene.
Za ne povjerovati! Malocas sam zavrsila s “radnom terapijom” u kuci i s nekoliko modrica po rukama zbog skucenog prostora u podrumu. S kavicom pokraj kompica odlucila se na popodnevni predah misleci kako samo luda kao ja koristi subotu za ove aktivnosti, a ona pola svita je angazirano u istom. Jedino mi je zao sta ne mogu ucinit taj sladoled no quadro ce ga izvrsno zamijeniti, bez griznje savjesti cu posegnuti za mozaikom boja i okusa….. u slast svima koje vole sladoled a prinudjene radoholicarke neka slijedecu terapiju odgode za jesen.Godisnji mi nije jos u planu, radovat cu se babljem ljetu.
Kovceg je predivan.
Oprostite upala sam “nepozvana” no radoznalost me uvijek tjera u avanturu i eto me k vama na popodnevnom druzenju. Pozdrav svima
Kiss
Ne želim ni ja biti rob kuće ali …
Nekada je sve bilo čisto, sve na svom mjestu, sve tako divno.
A danas su moji klinci uzeli vlast u svoje ruke i neka je tako ,doduše ni ja više ne perem pod svaki dan,čak ne radim ni svoj krevet svaki dan što je za moje prijateljice šok bio kada su doznale ovo ali čovjek se mjenja sada imam i svoj vrt ,imam svoj posao i karijeru i što je najvažnije imam svoju DJECU.
Ali kuhati volim i volim tvoje postove i slikice naravno.
Fascinirana sam koferom. To je utisak broj jedan. Odlično! Sladoled je vrlo primamljiv ali na žalost nisam u prilici da probam, jer lepih, zdravih ruža oko mene ni na kilometar. A, sada samo poruka, bez komentara: Opusti se i daj sebi za pravo (neko vreme) šta god radila da ti PRIJA! Bez griže savesti. Jer, treba ispuniti sebe da bi i ljudi oko nas bili zadovoljni. POZDRAV:)
Neka tebe s nama. Fenomenalan ti je ovaj sladoled i pošto u mojih prijateljica ima tih neprskanih ruža mogle bismo se fino i osladiti.A kufer je prekrasan, ja isto volim sve te stvari ali, kada pitam moga dragog muža da ja nešto uradim npr. od jednog ormara on samo odmahuje glavom, nipošto:)))
Rijetko otspavam popodne a ako to i učinim onda sam totalno dezorijentirana, dok npr. moj muž misli da nešto s njim nije uredu ako ne spava svako popodne, kao malo dijete:))
Što se tiče čišćenja i spremanja ja sam dobro, baš dobro popustila. Nekada sam svake subote radila generalku i to sama, ali sada više ne. Nastojim uvijek sve držati na svome mjestu, riješila sam se svih mogućih prostirki, dijelom i zavjesa pa je prilično lakše. A otkako sam kuk operirala, počela sam se i malo čuvat:)))
Hej Tadeja, baš mi je drago da si još s nama. Znam kako ti je, umor fizički ili psihički plus ove vrućine ne daju ništa fino. Ja imam jako dobar signal tjela kada pretjeram s radom (bilokakvim, ne nužno čisšćenjem hehe), naime glava me počne boliti jako. I to samo u jednoj točki, kao da mi je netko zabio šipku i s njom ide po mojoj glavi gore dolje 😉 Onda znam da je vrijeme da malo pauziram, prikupim snagu i krenem dalje. Što se tiče čisšćenja, nisam neki zadrti čistioc. Volim da je sve čisto onako odokativno, ali sloj prašine na telki me neće baciti u depru 😉
Zašto, ali zašto širiš depru po blogerskim srcima? Zašto baš moraš spominjati podrum?! Ma, bolje da o tome ne mislim! Eto, upravo se spremam na tjedno čišćenje i nisam nimalo sretna da subotu, ili dio nje, moram provesti u čišćenju. A opet, kada sam gotova, sjednem i uživam u tome što je sve na svojem mjestu. Ah! No, lijepo da si opet na blogu, slikice i sladoled su prekrasni, no sigurno neću raditi jer je to previše posla, a zatim, ne volim ni sladoled ni čokolade s keksima. Svejedno, lijepo je za vidjeti. koliko vidim, nisi podigla kod mene svoju Prix d’Art, pa ako stigneš, navrati i uzmi.
“radna terapija ” ja to tako zovem…spadam u onu kategoriju koja inklinira više varjači nego metli, ali poslovi u kući ne znaju da sam ja u toj kategoriji, pa se lepo umnožavaju, nikako da se podele. Onda kad me spopadnu bubice dohvatim se metle pa sto stvari odjedanput radim, ali uvek ostane nešto, kao naprimer (a baš sam se trudila juče sve zidove srediti ) jutros pod određenim uglom svetlosti koja dopire kroz prozor kupatila pojavila se tanka mrežica vrednih paukova koji kao da znaju da sam juče posao završila, pa hajde da lumpuju i rade mrežu…
keksi su prelepi, i ja sam mislila da su kupovni, samo gde se kupuje valjak sa čipkom, to još nisam videla ovde osim kod Badija što torte pravi….takve ruke što ovako divno kofere vraćaju u život mora da su zlatne…podseti me na detinjstvo i skupljanje salveta koje više niko ne praktikuje od dece….pre neki dan sam gvirkala u Merkatoru sve zvrce koje sada postoje za dečije rođendane…čega sve nema…mi smo bili srećni sa malim svećicama i tortom na sprat…pa nazad na moju radnu terapiju da vidim da se još neki pauk nije zavukao tamo gde mu nije mesto…
Što se tiče popodnevnog dremuckanja, prakticiram povremeno, ali meni je dovoljno 15 minuta i kao nova sam. Oko čišćenja nemam niti minimalno grižnje savjesti, ne patim od hrčak sindroma, minimalista sam što se uređenja stana tiče, obožavam “prazne” prostore, totalna suprotnost slici koju si obično stvore oni koji vide da gobleniram ili heklam 😉
Vjerujem da oduzima prilično vremena jedan ozbiljan food blog, od pripreme jela do uslikavanja istog, još ako hoćeš sve popratiti suvislom pričom … nadam se da ćeš pronaći pravu mjeru, pronaći svoj ritam i uživati u onome što radiš. Transformirani kovčeg je jednostavno prekrasan!
Ja nemam grižnju savjesti oko čišćenja niti glancanja. Moja mama je uvijek bila rob kuće. Sama je sebi taj režim nametnula i još uvijek nema dana a da ona ne glanca, pere, briše, usisava…a živi u stanu od 55 kvadrata samo s tatom. Koliko ja pamtim, ona nije u životu sjela popodne na kauč i jednostavno ne radila ništa, gledala tv ili se opuštala jer je uvijek imala “pametnijeg posla” i “to je za ljenčine”. Zbog toga ni ja nikad nisam stvorila naviku popodnevnog drijemeža jer sam bila uvjerena da je to nešto loše. Kad sam otišla na faks i osamostalila se, obećala sam sama sebi da neću dopustiti da se pretvorim u moju mamu. Volim da je čisto i uvijek uredno, ali ne moram i ne želim živjeti u dezifinciranom bolničkom prostoru. Muž i ja imamo podjelu posla, čistimo jednom tjedno i gotovi smo u prosjeku za sat i pol. Između koji put pobrišem prašinu i pod u kuhinji i to je to. Nemam drugog posla, pih 😀 Al sam se raspisala…Htjela sam još napisati kako obožavam retro namještaj i sve predmete i kako mi je presuper restauriranje istih. Kofer je fenomenalan. A keksi su mi nestvarno dobri! 🙂
E draga Tadeja, konačno praznik za oči gledajući i čitajući tvoj post. Odlična ideja sa ružama, kod mene na vikendici ima mojih ruža jako mirisnih, ničim špricanih, a obilno se njima goste mravi, valjda zbog njihovog mirisa i slatkoće. Koferić ti je sladak i inspirirajuć.
Ali me ne nikako ne inspirira čišćenje i spremanje. Svi ste počeli nešto s tim, pa ljeto je, to se radi kad zahladi (kod mene teško zahladi). Ima trenutak kad shvatim da sam pretjerala u ne spremanju, kad moj perzijski mačak na svom obilnom repu donese nagomilanu prašinu kad se izavlači iz uskog prostora između poda i kreveta. E onda ja reagiram.
Zaboravila sam da pohvalim kofer, super si ga sredila!
P.S.
Sto se tice spremanja kuce…kada ja pravim radnu akciju (onda volim da sam sama), samo prodjem stanom sa 5-6 velikih kesa za smece i igram se igre ‘leti, leti…sve’ pravo u kantu za smece, to su ugl. stvari koje mjesecima ne koristimo i koje pri svakom ciscenju izvlacim i vracam da bih ispod njih ocistila (pod recimo) i kada ih bacim nikada jos niko nije pitao gdje su:))
You are back!!!
🙂 izgleda sam jedina ja imuna na griznju savjesti i medju blog-prijama i medju RL-prijama.
Meni kada treba pauza, ja lijepo ‘poravnim’ i stvarno rijetko imam napade grize savjesti. Obicno onda odem trcati 10ak km, a to je opet nesto sto cinim za mene. Ciscenje je jednom u 4-5-7 dana (generalno), sitnice svakodnevno, peglanje ne postoji vec decenijama (ne peglamo nista iz principa), samo kosulje ako moramo (inace nosimo kosulje koje se ne trebaju peglati), sudje pere masina…Ako imate djecu, naravno da su ona na prvom mjestu, ali nije lose misliti i na sebe. Apsolutno se nista lose nikome nece desiti!
Keksi su genijalni (mislila sam da su kupovni!), a ruze na zalost necu nigdje naci, ovdje takvih za konzumaciju jednostavno nema (grad je poznat po ruzama penjacicama, ali ne bih ih jela, ko zna cime su ih sve ‘hranili’). Mislim da cu praviti kekse sa nekim drugim sladoledom (npr. Fürst-Pückler sladoledom, koji hubby obozava, a ja mrzim, pa taman zgodno necu ga jesti:)).
Lijepo se provedite na odmoru i uzivajte!!!
Thank you for telling this story. Your suitcases tuned out beautifully and your photographs are stunning. Thanks for another great recipe.
Nice, very nice!
Cijelo jutro sam provela praveći sladoled, i to ne jedan nego dva, nisam mogla odlučiti koji ću, pa neka ih onda oba. Djeca su me već izludila, svakih pet minuta pitaju je li gotov, ne kuže da treba čekati… čekati…
Nažalost nemam povjerenja u ruže u dvorištu moje zgrade, mislim da su ih prskali, a jako si me zaintrigirala ovim neobičnim okusom sladoleda. Još se uvijek sjećam soka od ruža koji sam pila kao dijete.
Prošla sam i ja slične faze kao ti, samo nisam nikad zapravo bila opsesivna po pitanju čišćenja, sad sam totalno pustila kraju i napravim koliko mogu, jer se najčešće osjećam kao moj pas kad si pokušava ugrist rep – mlatiš po prašini, pereš i ribaš, a dok se makneš opet je sve u još gore stanju nego prije. A muči me i kuk, pa mi je nekad i samo usisavanje kobno, pa poslije dva dana ne mogu hodati kako treba. Bila sam se namjerila ovog proljeća napraviti reda, ali mi je ponestalo volje