Decoupage Kreme, sladoledi i želei Od starog novo

Sladoled od ruža

Godišnji uvijek uzmem krajem lipnja, pa onda opet sredinom kolovoza.

sladoled od ruža

Izbjegnemo tako najveće morske gužve i u prometu i na plažama, a Timni ljeto i praznike zaokružimo morem. Prošlih godina kad nismo ljetovali u svojem, nego unajmljivali apartmane, takvim odabirom termina lovili smo predsezonu i posezonu što je jeftinije, pa dopušta više “vanpansionske potrošnje” i lagodnije ljetovanje. Budući smo uvijek birali južni Jadran, vrijeme nam je uvijek, čak i tako kasno bilo naklonjeno i vraćali smo se odmorni taman pred početak škole.
Ali, ne sjećam se kad mi je zadnji put, ljeto u Zagrebu, zamjena na poslu i sve drugo, tako teško palo kao ove godine. I to ne samo vrućina radi. Prokazala bih samu sebe kao lijenu, ali nije lijenost u pitanju. Umorna sam, ne toliko fizički umorna, iako na kraju ova vrsta umora rezultira i osjećajem fizičke inertnosti, nego nekako “iznutra” umorna. Znam i razlog i ne bih o njemu, ali za posljedicu ima moje ovako dugo izbivanje s bloga. Dogodilo mi se nešto slično u isto vrijeme i prošle godine i živnula sam tek negdje u kasnu jesen.

sladoled od ruža

I nije da ja sad vama ovim postom pokušavam dokazati kako nisam lijena, više samu sebe primoravam da stavim misli i riječi na papir, jer je to dio koji mi zapravo najteže pada u posljednje vrijeme. Pisati. I misli i teme su tu, u glavi, trebalo bi riječi početi slagati da dobijem suvisle dijelove, ali jednostavno mi je to u zadnje vrijeme iscrpljujuće, gotovo kao kopanje. I inače, u običnom i svakodnevnom životu, ako nije krajnje neophodno i nisam baš prisiljena, u posljednje vrijeme, ne otvaram usta.

Kad sam se rastala s vama pred mjesec dana, spremala sam se na grunt, prethodno isplaniravši pospremiti stan prije odlaska i nadoknaditi u pospremanju onaj dio, koji sam pri proljetnom “velikom” spremanju prilično ofrlje napravila. Istovremeno mi se kao crv uvukao u misli post koji je pred neko vrijeme objavila Tracy, a na temu koliko vremena žene tjedno potroše na kućanske poslove. I prilično samouvjereno sam u komentaru izjavila kako sam to prevladala i prestala biti robom kuće, jer je ona radi mene, a ne ja radi nje. Ali crv nije popuštao. Da me ne biste pogrešno shvatile, ne živim u svinjcu, ali već neko duže vrijeme ne činim nešto što sam nekad činila. Ne perem više podove svaki dan (jedno vrijeme sam to čak činila s Domestosom, dok mi nije pojeo kuhinjske podne fuge ), ne hodam doslovce s krpicom za prašinu po kući i što god radila, usput brisuckam prašinu, što sam isto tako nekad radila, ne glancam sve i sva, glačam tek kad količina neizglačanog dosegne solidnu kubikažu ili više ne postoji ništa za obući. Nemam pomoć izvana. Proglasim obiteljske radne akcije i uvedem diktaturu. Ali, nakon što je Tracy napisala post, kao da sam pala u recidiv. Svi argumenti kojima sam samu sebe uvjeravala da podovi baš ne moraju dnevno biti takvi da se s njih može jesti, prsnuli su kao balun od sapunice.Ja nikad ne spavam popodne, ne ubijam oko, ne dremuckam. Jer ako i kad to i pokušam učiniti, probudim se u znoju uz luđačko lupanje srca. Nakon što sam prerasla dob u kojoj je popodnevno spavanje obaveza, kad god bih to pokušala učiniti, a pogotovo u pubertetskoj dobi ili i kasnije već na fakultetu i kad sam počela raditi, moja mama bi taj san prekidala prilično glasnim pitanjem na koje nije očekivala odgovor, ali jest da ja istog časa ustanem: “Kaj ti stvarno nemaš niš’t pametnije za raditi?”

Ja već dvadeset godina ne živim sa svojom mamom, ali posljedica je ostala. Nisam sposobna ubiti oko popodnevnim sankom. Budim se, srce hoće iskočiti.

Otprilike isti učinak na mene je imao Tracyn post. Svaki put kad bih pomislila na njega, a stalno se vraćao u misli, oblio me znoj, crv je grickao……”Ne pospremaš više kuću kao nekada. Kaj ti stvarno nemaš niš’ pametnije za raditi, nego pisati postove, nakuhavati, fotkati……..?”

I krenula sam popravljati stvari. A to popravljanje se pretvorilo u “feng shui”. ? Sram me reći koliko toga sam pobacala, nakon što sam konačno nakon priličnog odgađanja, napravila detaljnu čistku po ormarima. Ne postoji predmet u kući koji mi nije bio u ruci. Ne postoji stvar koju nisam pobrisala i oprala. Bilo je ravno selidbi. Ali istovremeno i nekako oslobađajuće. ?

sladoled od ruža

I nakon tih i takvih radnih akcija, koje su uključivale i posjet podrumu, kojeg ja iz milja zovem svojim reciklažnim dvorištem, jer smo svo troje nepopravljivi hrčci, konačno smo se spakirali i otišli na grunt. Ali podrum je tek probudio stare opsesije. Niti tu vam od srama neću iznijeti točne količine, ali dovoljno je da vam kažem da imam čitavo malo bogastvo boja, ljepila, lakova, salveta, svijeća i voska, kojekakvih drugih medija, drvenih, metalnih, staklenih i svakih drugih predmeta, gipsanih i inih odljeva, magneta, jaja, košara, kuglica, kalupa koji čekaju da im se vratim. I ponešto zaboravljenih, u celofan umotanih i prašinom prekrivenih gotovih radova. I materijal za pretapecirati stolce u kuhinji. I……..Da mi netko da godinu dana dopusta, sumnjam da bih uspjela sve što sam u svojoj nezajažljivosti u životu planirala i željela napraviti.
A kad se konačno krenete pakirati treba vam kofer. Pa je i makeover starog kofera moje mame konačno došao na red.

sladoled od ruža i stari kofer u novom ruhu

Potrajao je i makeover neko vrijeme, a budući godinama nisam uzela kist, boje, lakove i salvete u ruke, zadovoljna sam dobivenim. Kofer je obnovljen decoupage tehnikom, koju ja osobno jako volim i svojedobno sam više toga radila, ali sad je od zadnjih uradaka te vrste prošlo prilično vremena, pa je i neka znanja trebalo obnoviti i vratiti vještinu u ruke.

novi život starog kofera

A kad sam sve tako lijepo dovršila, odlučila sam sebe i svoje počastiti sladoledom od ruža. Idealno bi bilo i već se godinama spremam iskoristiti svibanjske ruže, ali po pravilu zakasnim ili baš kiša pada u to vrijeme, tako da su ovaj put poslužile i srpanjske, svježe, domaće, neprskane i mirisne. ?

mirisni pupoljci srpanjski