Comments on: Persimmon fruit leather (sušene rolice kakija ili japanske jabuke)

By: Dolce Fooda

Dolce Fooda — Mon, 24 Dec 2012 04:28:17 +0000

Evo mi ga persimmon cuci u frizideru i ceka moje sveceno isprobavanje, prvo u zivotu. Gde si nasla ovaj recept... potpuno je neobican.

Ranije sam citala ceo post ali nisam stigla da ga komentarisem, a sad sam zaboravila sta sam htela reci.

Uglavnom nisam previse optimisticna ni za vasu ni za nasu stranu. Tu su uvek velike nacionalne teme da sakriju one sustinske probleme koje imaju oba drustva. Otuda previse frustracija i uvek ono neko je drugi kriv.

Ajde, valjda ce biti bolje. Srecan Bozic i da prebrodimo nekako ovu krizu!

By: Ivana

Ivana — Tue, 04 Dec 2012 09:48:52 +0000

Odlićan tekst ... još bolje slike :)
Solarij

By: Tadeja

Tadeja — Fri, 30 Nov 2012 12:20:49 +0000

@Suzo, hvala ti, ali nemoj se zbog mene uzrujavati! :*
@Gulan, puno hvala na komentaru i na posjeti!
@Roman Tales, uvijek te volim vidjeti :)
U kulturu i sposobnost i volju učenja ičega, a kamoli ovoga što navodiš nažalost iskreno sumnjam. To te ili nauče roditelji ili ne naučiš nikad. :(
Što se tiče kakija, dobro je da sam ga i sad stavila, znaš da sam ja uvijek krajnje nesihrona, obzirom na brzinu i učestalost objavljivanja postova.
Ali sve više vjerujem u neku telepatiju, jer isti dan kad si ti ostavila komentar, ja sam kupila povoljno nekakvih konaca za pletenje (ne uzbuđuj se, ne bude to prije 2020. :D) i mislila na tebe i kako te moram neke stvari pitati, ako zapnem. :)

By: Roman Tales

Roman Tales — Thu, 29 Nov 2012 19:58:58 +0000

Jednom prilikom sam negdje pročitala da za povijesne istine treba proći najmanje 50 godina, tek nakon tog vremena se objektivno mogu sagledavati činjenice ili prizemnije rečeno, kada u životu više nema onih koji su fizički bili uključeni u sukobe, kao i onih koji nose ne samo fizičke, već i emocionalne ožiljke.

Ne znam zašto je nekima ljubav prema vlastitoj naciji dovoljna da ne stavljaju pod znak pitanja političke odluke? Iz jednog jednoumlja, kako ga rado danas nazivaju, smo izašli da bismo imali pravo na različitost mišljenja, ne da bismo ponovo ušli u neko novo jednoumlje, gdje ćeš automatski biti proglašen lošim Hrvatom ako kažeš da ti recimo neki političar ili stranka nisu simpatični.

MOžda s vremenom naučimo kulturu dijaloga, možda naučimo podnositi različita mišljenja, prestanemo jedni drugima prebacivati nedovoljne nacionalne osjećaje samo zato što glasamo za različite stranke …
Pitali su me jednom idem li na nacionalna okupljanja, kao što je uobičajeno u dijaspori. Pokušala jesam i odustala. Meni jednostavno nije dovoljno da budem u društvu sunarodnjaka, ako nam je nacionalna pripradnost jedino što nas povezuje, dok je i najmanja naznaka “različitosti” u bilo kom pogledu, nepoželjna i dovoljna za konfliktne situacije.

No, da se vratim na recept s kakijem – gdje si bila dok nisam znala što više s njima 😉

By: Recepti Gulan

Recepti Gulan — Tue, 27 Nov 2012 11:57:49 +0000

sviđa mi se tekst, sviđaju mi se razmišljanja… a sviđaju mi se i recept i slike! pozdrav!

By: Anonymous

Anonymous — Mon, 26 Nov 2012 18:26:52 +0000

Gospodjo anonimna @3:34, potpuno ste izopacili Tadejine reci, i pride joj gurnuli u usta ono sto uopste nije rekla. Imate pravo na svoje misljenje, ali ne i da drugom gurate g…. u usta.
Suza

By: Tadeja

Tadeja — Mon, 26 Nov 2012 18:19:37 +0000

@CreativaCale hvala na komentaru, ali prije svega na posjeti, jer sam time otkrila odličan blog :)
@Suzo, hvala, znam da tako ne izgleda, ali često te se sjetim, svaki put kad pečem nešto slatko i otvorim ladicu sa začinima :)
@Sandra, Marina hvala vam!
@Dunja, drži se! Mislila sam ovih dana na tebe. To je ono isto drvo, još je živo i još se ne da! :)
@Anonimno - Ja jako volim suvisle komentare, iako nerijetko i ja ostavljam one površne i relativne. Osjetno manje volim anonimne, ne zato što oni koji se ne slažu sa mnom u pravilu to čine anonimno, nego zato što se ja u životu držim devize da je poštenije prešutjeti ono iza čega nemaš snage javno stati.
Međutim, više od tvog anonimnog hrvatskog ponosa, s kojim ja doista nemam nikakvih problema i anonimnog komentara, smeta tvoje nerazumijevanje pročitanog.
Baš ništa ja nisam relativizirala, upravo suprotno. Na Hrvatsku sam ponosna na ono na što imam i trebam biti, ali i dovoljno kritična za priznati da postoji i ne jedan razlog za sram.
Ako činjenicu da ja ne iznosim brojke i nemam to namjeru činiti, držiš relativiziranjem, morati ću ti ukazati na razliku između mojeg relativiziranja i tvog akcenta.
Naime, meni je doista nevažan točan broj granata koje su pale na Vukovar i sve druge hrvatske gradove, jer je za mene već ona prva, pa čak i da je ostala jedina, previše i više nego što je potrebno za krivnju i sram.
I pritom me jednako tako ne zanimaju brojke koje bi mogla iznijeti druga strana, jer je za mene samo jedno, ono prvo ubojstvo srpskog civila, građanina Hrvatske, previše i više nego potrebno za krivnju i sram.
Mogu razumjeti da oni koji su doživjeli osobna stradanja i gubitke teško mogu,a pogotovo na emotivnoj razini, na taj način sagledati stvari, ali prečesto se događa da pomake u odnosima, koliko god je to moguće objektivno i racionalno rješavanje problema, odbijaju upravo oni koji ničim nisu dotaknuti, osim apstraktnom navodnom ljubavlju prema državi i naciji, koju stavljaju iznad svega, dok oni koji su patnju prošli traže načine, u želji da se to više ne ponovi.
I ako se moj manjak hrvatskog ponosa i ponosa na Hrvatsku očituje u tome što ne želim da više ijednom mom potomku život bude osakaćen na način na koji je to bio mojoj generaciji, ako želim da moje dijete u zemlji u kojoj je rođeno i kojoj pripada doista živi životom dostojnim čovjeka i u mirnom suživotu sa sugrađanima i susjedima, ako ne želim da mi unuci jednog dana ponovo idu u besmislene i sramotne ratove i ubijanja, da, onda da, pobijedila si, veća si i ponosnija Hrvatica od mene.
Meni ipak dozvoli zadržati pravo misliti i činiti ono što smatram ispravnim, da se i mojoj i tvojoj djeci taj pakao ne ponovi.
Uporno gajenje mržnje, traženje zadovoljštine u smislu osvete, a bez volje priznavanja krivnje i prihvaćanja odgovornosti sa svim što to podrazumijeva i to obje strane, neće i ne može donijeti sretnu budućnost ikome.

By: Dunja

Dunja — Mon, 26 Nov 2012 16:40:25 +0000

Draga Tadeja, ležim s želučanom virozom i kako mi je malo bolje, švrljam po internetu s tabletom u rukama.
Na žalost o događajima iz 90′ a i općenito opolitici i njenim aterima, ne mogu se i ne želim referirati, boli glava od toga, ne gledam dnevnik i bilo kakve političke emisije. Sva inspiracija i kreativnost mi ispari, onda nemam volje ni snage ni za što.
Ali ova tvoja kožica je mrak. Jako volim voće u bilo kakvim oblicima i formama ako nije pre slatko. Imam čak negdje u folderu označen nečiji strani blog s tom temom i nisam stgla to isprobati, a sad sigurno budem. Jel živo ono famozno stablo kakia koje si nam lani pofotkala? Ili su to neke druge. Meni su ove godine rodile prve!

By: Anonymous

Anonymous — Mon, 26 Nov 2012 14:34:22 +0000

U svom relativizirajućem tekstu u stilu ''podjednako smo krivi i mi i oni'' i ''tko nas bre zavadi, kad nam je tako dobro bilo'', zaboravljaš neke bitne činjenice:
U srbiji za vrijeme ovog rata nije srušen niti jedan jedini crijep, a hrvatski vojnik nije zagazio na srpsko tlo niti jedan centimetar. Vukovar je 3 mjeseca luđački granatiran i u njemu je stradala doslovce SVAKA kuća, a broj poginulih civila samo u Vukovaru se obilježava četveroznamenkastom brojkom. Vojne ciljeve u Kninu je hrvatska vojska u Oluji pogađala s točnošću od 99% (prema NATO-vim standardima, računajući radijus od 400 metara), odnosno s 96% (prema ''standardima'' haškog tužiteljstva računajući s radijusom od 200 metara). Zbog Knina je suđeno hrvatskim generalima, a zbog Vukovara nije nikada čak podignuta niti optužnica. Sam srpski general Mile Mrkšić je na suđenju u Hagu izjavio da mu niti danas nije jasno kako ih je hrvatska artiljerija uspjela tako precizno gađati, a na američkim vojnim učilištima se Oluja predaje kao primjer profesionalno izvedene akcije uz minimalne kolateralne žrtve.
I ne, ja se kao ti ne sramim što sam hrvatica i što je moj suprug bio član te hrvatske vojske, vojske koja je samo oslobađala svoj teritorij i to na najprofesionalniji mogući način. Dapače, izuzetno sam zbog toga ponosna i za razliku od tebe ponosna sam na svoje hrvatsko državljanstvo.

By: Marina

Marina — Mon, 26 Nov 2012 14:23:43 +0000

Draga Tadeja, koncentrat istine u tvojim recima…narod treba razdvojiti od drzave a cesto je na kraju “narod” taj koji na sopstvenim ledjima podnosi tezinu tudjih gresaka, ludila…stidi se radi njih..Vec skoro 20 godina nosim tezinu te kolektivne sramote koja me pritiska i pritiskace me cini mi se dok sam ziva…Cini me se da smo mi koji zivimo van zemlje jos vise time pogodjeni…nepravda je to velika ali ako se stidis necega u necije tudje ime ipak znaci da si o svemu mnogo, mnogo razmisljao a razmisljati, misliti…misliti sopstvenom glavom je uvek bolje, teze puno ali bolje…
Najvaznije je da nasu decu naucimo da sve, ali bas sve mora uvek da se resi bez mrznje i nasilja…da se povuce crta i da se krene napred…jasno mi je da ima situacija kada to nije lako ali je neophodno.

By: Sandra Pecić

Sandra Pecić — Mon, 26 Nov 2012 10:56:43 +0000

Šta bih mogla,nego da se složim s tobom. Jer oba ova naroda su moja i ja njihova.
Divan specijalitet si nam opet predstavila.Hvala

By: Anonymous

Anonymous — Mon, 26 Nov 2012 01:49:49 +0000

RESPECT. ♥

Suza

By: CreativaCale

CreativaCale — Sun, 25 Nov 2012 20:36:11 +0000

Da li bi covek bio covek ako nema obraza?Mislim da Vam je svaka rec na mestu.Izreka”odvojiti crkvu od drzave”treba preinaciti u “odvojiti narod od drzave”jer se obican covek,koji je u svakoj zemlji sa velikim “C” u ovo suludo vreme stidi odluka mocnika.Ali,verujem da obican narod,kao sto smo i mi,i nasa deca,u druzenju kroz blogovanje prevazilaze stvari u koje su nas bez nase saglasnosti uvukli.
Cale