Nakon što sam napisala prethodni post, a po mom običaju da mu pridružim i recept koji bi se na priču nadovezao,
zagorski štrukli
činilo se da bi u skladu s mojom pričom, ali i pričama iz Titovog života, najbolje odgovarao recept temeljen na priči kako je Tito, kuhanom svinjskom glavom, nahranio gladnu braću i sestre, ali što bih ja onda s tom glavom, usprkos činjenici da nemam ništa protiv svinje kao prehrambene namirnice.
zagorski štrukli
Odlučila sam se za Zagorske štrukle i zbog činjenice da su najpoznatije i najcjenjenije jelo Hrvatskog Zagorja, kraja iz kojeg je potekao, a time sam i ja kao prava Titova omladinka, dobila priliku hrabro se uhvatiti ukoštac sa vučenim tijestom po prvi put u svom životu.
Doduše bilo je tu lovljenja linije manjeg otpora jer štrukli ne da podnašaju, nego su daleko bolji ako je tijesto nešto deblje, pa sam ja time prošla inicijaciju, ali daleko sam još i od šegrta, a kamoli nekoga tko može reći da je savladao izradu tanko vučenog tijesta. Ipak prilično sam zadovoljna učinjenim i dobivenim, a moji pogotovo.
Koristila sam, uz doista neznatne izmjene recept za Zagorske štrukle Hotela Esplanada u Zagrebu.
zagorski štrukli
Zagorski štrukli
Ingredients
Tijesto:
- 250 g namjenskog brašna za vučena tijesta ili pola glatkog pola oštrog brašna
- malo soli
- 1 jaje
- 1 žlica ulja
- 100 ml mlake vode
Nadjev:
- 500 g svježeg kravljeg sira
- 100 ml milerama ili kiselog vrhnja
- soli prema ukusu
- 1 jaje
- ulje
- i još vrhnje za šlag/slatko vrhnje ili mileram ovisno o željama i ukusu.
Instructions
- Od brašna, soli, jaja, ulja i vode zamijesite mekano, pomalo žilavo tijesto, premažite uljem i ostavite otprilike 30 minuta da odstoji.
- Stolnjak rastegnut preko stola, pospite oštrim brašnom, stavite tijesto u sredinu, lagano ga razvaljajte valjkom, a onda ga rukama oprezno razvlačite što tanje možete. (kod štrukla to čak i nije neophodno).
- Na donju stranu tijesta u širini od 20-30 cm rasporedite nadjev koji ste napravili od sira, milerama ili kiselog vrhnja i soli.
- Ostatak tijesta poškropite uljem i tijesto pomoću stolnjaka savijte.
- Rubom tanjurića na razmaku od nekih 7-7,5 cm režite na komade tako dobivenu savijaču.
- Zakuhajte vodu kojoj ste dodali sol.
- Spustite sve štrukle istovremeno u ključalu vodu pa ih nakon što isplivaju, kuhajte 2-3 minute.
- Možete ih servirati prepržene na maslacu i krušnim mrvicama ili ih nakon kuhanja poslagati u vatrostalnu ili keramičku posudu, zaliti slatkim ili kiselim vrhnjem po želji i peći 30-40 minuta na 200° C dok ne poprime zlatnožutu boju.
Notes
Tu vodu nemojte bacati, dosolite po ukusu, dodajte po želji još manju količinu slatkog vrhnja i servirajte kao juhu.
Hvala Vama! I sretno! 🙂
Danas sam ponovo pravila ovaj recept – ovog puta na Prvi maj – strukli su izvrsni ; mnogo Vam hvala za recept i za pricu
Svako dobro
Kanadjanka/Jugoslvenka/Bosanka
https://24.media.tumblr.com/56f112c388b1b0cc321c914a96bf1d6f/tumblr_n4wmamKoby1qa4ffvo1_500.jpg
Nema ništa ukusnije od dobrih starih zagorskih štrukli. Nisam nikada probala sama raditi, ali čini se da ću morati, hvata me jaka želja za njima 🙂
Reč “štrukle” sam prvi put čula u nekoj HR seriji i od tada me kopka kakvo je to jelo!? Moraću da napravim nekad jer izgledaju zaista preukusno!
Ja sam imala 4 godine kad je tito umro i plakala sam neznajuci ko je taj covjek, ali vidjela sam da narod hoda ulicom i kako govore da je tito umro i svi placu, tako sam i ja s njima zajedno.. saznavajuci godinama i skolskim iskustvom shvatila sam ko je bio TITO.. covjek zbog kojeg i danas dan zaplacem, jer nema vise one nase juge miline ljepote od zemlje, nema mira i sloge, nema nicega, gledamo kako narod i poslije rata umire mlad od posljedica, od tuge i sta svega vec.. TITO nam je dao mnogo cega.. zivjelo se bez straha slobodno se hodalo kroz prirodu i sume, slobodno se brale jagode po sumaama nije bilo zagadjenja nikakvog miniranog podrucija.. sta imamo danas??? imamo bol strah usamljenost,tugu, bolne oziljke raspada nase zemlje koja je bila tako lijepa, da je nije bilo ljepse na cjeloj zemlajskoj kugli… a danas nemamo nista, rasuti smo po ovom jebenom svijetu, puni tuge i svega sto nevalja…
Anonimno, hvala na komentaru. Znam, ubijaju. Ubija razmišljanje i strah kakav će biti naš kraj i kako će nam živjeti djeca kad nas više ne bude. A nažalost, ne vidim svjetlu točku. Međutim, ako dopustiš da te strah zakoči, tek si sam sebi naštetio, pa preostaje, najbolje i najispravnije što znaš i umiješ, živjeti dan za danom i gurati naprijed. Pritom kad god možeš i koliko god možeš ukazivati na sve loše i pokušati promijeniti.
Fenomenalan recept ali me ubi ono dete sa pocetka shtorije. I ja sam bila pionir i secam se dobro boljih vremena. Zivim u inostranstvu od kad je pocelo ludilo, znaci vise od 2 decenije ali ove price o nasoj decici gladnoj i bez nade me ubijaju u pojam i dalje i zauvek.
Sve ove recepte za mene su nove. Ponajvise njihovih imena. Makedonija ima dosta slicnih recepta, ali sada su u modi neka stara zaboravljena babina recepta koji polako idu u zaborav. Ali vredne mlade domacice pokusavaju da ih obnove i promoviraju u TV emisiji ETNO Selo gde pred ekranima se prave razna jela.
Pozdrav iz Makedonije do citaoce i autore ovog super web sajta.
Super! Ako ste uživali i ja zadovoljna.
Sve mi se čini da ste me nagovorili da ih i ja danas napravim 🙂
Napravila sam ih. Oduševljena sam!! Do sada nisam imala priliku probati štrukle i nisam zapravo znala što očekivati, ali ukus je nadmašio sva moja očekivanja. Prefino!!
Hvala Majo! I drago mi je da su ti se svidjeli.
Potpisujem da su doista kuhani, pa zapečeni za nekoliko kopalja bolji! 🙂
Ja napravila. Fantazija. Bez preterivanja. Probala sam ih jednom, i jako su mi se dopale, ali nisam ih nikad pravila. Do veceras. I sad, kako cu hladnokrvno pozdraviti gibanicu, pa cak i burek. Najbolja ikad probana varijanta pite sa sirom. Kuvanje je ovde ono nesto, a vala i slatka pavlaka, koju testo velikodusno primi u sebe. Nakrkah se u ponoc, to jedino ne valja 🙂
I da, pola sam kuvala a pola nisam, jer znam da ima i verzija tih samo pecenih strukli, i pekla ih pod istim uslovima, i za dve klase su mi bolji ovi kuvano/peceni. Nadalje samo tako radim.
Hvala za recept i sve najbolje,
Maja
@Melrose, hvala na komentaru 🙂
A što se tiče štrukli, baš i ja nešto razmišljam o objavi rata svojim tonama, ali samo razmišljam….zasad! :))
@Maxivida, hvala, najgore je što ni na vidiku nema ništa boljega! 🙁
A štrukle su jednostavno savršene kako god ih radio! 🙂
Draga Tadeja,
Sve druge baklje plamte i bez mene. Moje zemlje više nema, pa samim tim ni mog nacionalnog identiteta. Svi oni koji su došli nakon Tita su bili toliko neuporedivo gori, da je bespredmetno raspravljati o njegovim manama.
A ja sam štrukl-fanatik. Samo što zahvaljujući našoj novijoj istoriji u Srbiji više niko ne zna šta su štrukli. Jedino što preferiram kuhane 🙂
Ja sam izgleda podvojena licnost, slazem se sa svima vama (kao Nasrudin Hodza), no facit je da se bolje zivjelo (ili se meni cinilo jer su mi jedina briga u to vrijeme bile skolske zadace i koga ima ispred zgrade), ali i da je taj sistem bio financijski neodrziv i da se morao urusiti. Da se moralo zavrsiti ratom…suvisno je reci da nije, ali eto jeste 🙁 i to je nasa realnost.
Sbdb da Tito nije dosao na vlast, nikada necemo saznati. Sve sto se desilo cini nas upravo ovakvim kakvi smo i sve i da hocemo ne mozemo promijeniti nista. Sto se tice napretka (uopceno) moji nisu bili u partiji (nikada nikakvoj), ali su uspijevali izboxsati stipendije (za studij u Becu, tadasnja Austrougarska) za siromasne studente (pa su poslije postali siromasni intelektualci, ha, ha:)) i svi su pozavrsavali zanate/skole/studije/specijalizacije/doktorate koje su htjeli i koji su ih zanimali i prije i za vrijeme i poslije SFRJ. Nekako vjerujem da rad i sposobnost ne ovisi o sistemu (moze biti lakse ili teze, ali na kraju sve dodje na svoje).
Bas me potresla prica o tom decku koga je tvoja mama srela…ja bih od straha i soka pozvala policiju, hitnu, soc. sluzbu (i ko zna da li bi mu to pomoglo ili odmoglo)…
I na kraju na strukle (zato sam i dosla), slika je kao i uvijek odlicna (pa kako uspjevate, pobogu, meni nikako ne ide od ruke)…a strukle su zamamne!!! Posto imam 1500 kg, a ide ljeto, sigurno ih necu praviti i to je prava steta!!!
A pa ja kad razvučem lako ću i da skuvam. Ništa bolje od kuvanog testa =)
@Vera, hvala ti!
Znam da bi bilo puno jednostavnije, praktičnije, bezbolnije 🙂 da iskrcam recept i odem dalje i nije da nisam i tako pokušala, ali to nisam ja. Možeš, ponekad i moraš pokušati obuzdati prirodu, temperament i karakter, ali ne možeš potpuno. Kad tad te, kad najmanješ očekuješ dočeka iza ćoška i podmetne ti nogu 🙂 Onda je možda bolje imati je na oku. ;)))
@Majo, isto sam i ja rekla. Na činjenici “ne bavljenja” politikom ti zavidim. Iako, nitko od nas ovdje se politikom ne bavi u smislu profesionalnog, pa čak ni hoby bavljenja njome. Problem je u tome što se ona bavi nama. Nije politika izolirana zvijer.. Krajnji rezultat politike je ono što, kako i gdje živimo, a to nas se sve dotiče i bavimo se time htjeli, ne htjeli.
@Roman Tales, slažem se potpuno.
Ali da napravimo malu digresiju a na temu nekad-sad i odmaknemo se na ljepše teme, išla sam jučer s Timnom u kazalište, jer je željela vidjeti Jaltu, Jaltu. Ja sam je gledala nekoliko puta, ali sa prvom, starom postavom, koji su u gotovo 30-tak godina odigrali mjuzikl preko 500 puta u istoj postavi. Nisu imali alternacije. I dok sam s muškim djelom nove postave jako zadovoljna. Stipaničev odnese krov kazališta kad zagrmi, Čuček je dovoljno da se pojavi, mali Žlabur je sjajan i glasovno su sva trojica odlično usklađeni i fenomenalno zvuče, Sandra nije uspjela dostići Sandu. Meni će zauvijek u glavi zvoniti Sanda, s njezinom bojom glasa i zasad nije dostignuta, a kamoli nadmašena. Timna je rekla da stvar ne štima i da se osjeti čim SandraBagarić/Nina Filipovna dođe u niže lage. Išla sam tražiti ima li igdje na YouTube-u izvedba Sande Langerholz i našla sam mali komadić, ali je već bila osjetno starija, valjda pred mirovinom i još uvijek je zvučala fenomenalno.Bagarićka je meni simpa, izvrsna kao glumica, odlično se kreće po sceni, ali joj ne može izbjeći činjenicu i to se osjeti da je ona ipak operna pjevačica, a to mjuzikl po meni ne podnaša. Elegovićku niš’ pod milim Bogom ne razumiješ koliko cijuče, ali je izvanredno odigrala Brigadirku. U svakom slučaju, lijepo je moći i imati s čim usporediti, naći bolje i lošije momente, ali i s novim biti generalno zadovoljan i izaći s osmijehom kao što smo to nas dvije sinoć 🙂
@Zlo Prase , hvala !
Nemoj, mislim nemoj tražiti mamu da ti pomaže. 🙂 Ne treba ti! Štrukle za razliku od kojekakvih pita podnašaju da tijesto bude deblje, čak i da ti pukne na ponekom mjestu i vidjet ćeš da je jednostavno. Ne tvrdim za fino razvučena tanka tijesta, ali za štrukle možeš sama, uzmi malu količinu, ovu koju sam ja navela, ispadne oko desetak štrukla i ne moraš ih čak niti kuhati prethodno, samo ih poslaži, dobro zalij vrhnjem i zapeci. Obećajem ti vrhunski užitak, bez puno muke i trude!
Imam ja još jedne “Mamica su štrukle pekli…..” na lageru, ali kad dođu na red, potpuno drugačije od ovih koji su pak mene u životu doveli u potpuno blesavu situaciju jer sam ko’o tele buljila u ove sa sirom i pitala o čemu oni pričaju, jer u mojoj kući i kod moje mamice štrukli nisu tak izgledali ;)) A ova pjesma mi je kao djetetu oduvijek bila jako tužna, do suza. Nikak nisam mogla shvatiti, kak je mamica mogla peći a da ne kaže kćei i onda im se još zagorilo i onda su plakale, strašno! 🙂
Odličan ti je tekst.
Ne sećam se tog vremena ali sve verujem =)
Samo, žao mi je što zbog politike (istorije možda?) štrukli padaju u drugi plan.
Ja sam se oduvek pitala šta je to. Mislila sam da su nekakvi slatkiši (mamica su štrukle pekli
meni nisu nikaj rekli – vuče na slatkiše bogami) a sad mi je drago što nisu.
Ovo izgleda fenomenalno i da nemam strah od razvlačenja testa odmah bi prionula na posao.
Ovako moram da zamolim mamu da mi pomogne.
Zguzvana marama i moja buntovnost, kao i preozbiljno shvacen stav mirno prilikom minuta cutanja, svakako nisu imale nikakve veze sa politikom, vec su ono sto mene asocira na Tita i ceo taj period. Ne ostane bas previse stvari iz detinjstva urezano tako jasno u pamcenje, i ja sam ih samo izvukla iz memorije jer imaju veze sa temom. A politicki sam operisana, i sada, a kamoli kao dete.
Tema koje si se dotakla traži daleko više vremena i prostora, s jedne strane zato što se tiče naših osobnih sjećanja, a s druge što se radi o jednom povijesnom periodu i osobi koja je kasnije bila podložna interpretacijama, uglavnom negativnim.
Kada sam napisla da mi se najviše zamjerilo prekrajanje povijesti i doktriniranost, to je isključivo radi toga što sam svjesna da sam bila doktrinirana, sistem je bio takav da je tražio pripadanje od pionira pa nadalje, zadaće škole je bila stvorili korisne članove društva. Ljuti me što nisam vjerovala svome djedu, a čovjek mi je samo pričao ono što je vidio. Da se o vlastitim (partizanskim) zločinima otvoreno govorilo, uvjerena sam da se dosta toga kasnije ne bi dogodilo, ovako, ako se uvijek zločini sakrivaju pod tepih nikada ne može doći do oslobađanja od zločina. Skrivanje zločina samo vodi u nove zločine. I povijest nam je dala novu lekciju u vidu novoga rata i ponavlja se … opet ćeš naći more onih na svakoj od zaraćenih strana koji će se zaklinjati kako su se samo branili i kako naši (bez obzira o kojim našima govore) nikada nisu radili zločine i nikada nisu prekoračili crtu nužne obrane. I ako kažeš jednu riječ protiv toga stršiš poput čavla na dasci i oni grlati kojima je nacionalnost profesija i životna misija, imaju samo jednu ambiciju, pribiti te uz dasku da ne stršiš i badave im je tumačiti da ne možeš protiv sebe, da još od Titove smrti ne želiš slušati druge koji će ti reći što misliti. S 14 godina sam imala opravdanje, mislila sam kako su me naučili, s 44 trudim se sama doći do zaključaka.
Ni sama ne znam koliko sam puta bila pripremila postove u kojima sam htjela pokazati neke hotele nekada i danas, obalu nekada i danas … lil sam shvatila da je sve uzalud. U pokradenoj zemlji danas se krivica svaljuje na strance koji su sram ih bilo, za sitne novce pokupovali tvornice i hotele, a ja čekam da netko konačno progovori o onima koji su uopće to ponudili na prodaju! itd. itd. itd.
Vratimo se štruklima i kuhanju, to je tema na kojoj barem možemo doći do nekog pametnog zaključka :-))
Draga moja,ovoliki broj komentara dokazuje koliko tvoj blog vredi i tvoj post,a i ne samo ovaj post ,već svi koje pises sa puno paznje i aktuelnosti.
U suštini to je i bit ovog naseg blogovanja,a ne samo recept i fotkica…:),kao ja,vrlo često.
Samo tako nastavi!!!!
veliki pozz za tim T and T!
Kad ova država, a sad je imamo već 20 godina, nema više skupog federalnog aparata koji nas je kočio, očistili smo krvna zrnca koja su nam onemogućavala da kao narod napredujemo, prošlo je 15 godina od rata, pa niti to više ne prolazi kao izgovor, kad ona bude u istom vremenskom periodu postigla za svoje građane jednako kao što se postiglo u prošlom neradničkom sistemu, onda ću ja prihvatiti mogućnost revizije svojih stavova.
U suprotnom mi ni moj emotivni ni mentalni sklop ne prihvaća određene tvrdnje i argumente.
Uostalom odkud ideja da rad mora biti tlaka, da na posao moraš ići s grčem u želudcu, pod stalnim stresom, strahom od otkaza, nemogućnosti plaćanja kredita, školovanja djeteta, straha od bolesti, bolovanja, ugrožavanja egzistencije i da jedino tako radnik od sebe daje maksimum. Tko tu kome ispire mozak?
Nekad sam morala slušati da je obzirom na moje porijeklo nemoguće da u sebi ne nosim jezgru ustaštva, poslije sam osim jugonostalgičarke, što držim krajnje benignim, bila i četnička k…..
I sad mi je već puna kapa. Ja se oduvijek izjašnjavam Hrvaticom, ja Hrvatsku volim, tu sam rođena, ona je moja domovina i moja zemlja, ali prestanimo se ponašati kao roditelji zaostalog djeteta koji zbog ljubavi prema njemu negiraju njegovu zaostalost. Ma tvoje je, voliš ga, možda još i više nego da nije takvo, jer nosiš u sebi grižnju savjest što si ga takvog stvorio, ali to ne briše činjenicu njegove zaostalosti.
I na kraju, ne manje bitno, pisani komentar je ograničavajući, ne dozvoljava da sugovornika doživimo potpuno, izostaje mimika lica, govor tijela.
Svako ovdje izrečeno mišljenje i stav prihvaćam, slagala se ja s njim ili ne, uvrijeđenost koju spominjem je stilska figura koja samo dočarava do koje mjere se s takvim mišljenjem ne slažem, ali ništa od ikoga ovdje izrečenog, nije promijenilo moje mišljenje niti osjećaje prema osobama koje su u razgovoru sudjelovale.
Mogućnost razmjene mišljenja i prihvaćanja da ne mislimo isto, a bez negativnih posljedica je i meni vrlo važna, ali malo ljudi je za to sposobno i u osjetno manje bitnim i osjetljivim privatnim temama, a kamoli kad je politika u pitanju.
Zločine su činili i jedni i drugi. Zločini su činjeni u drugom svjetskom ratu, kao i u ovom posljednjem od svih sudionika. Zločin ima svoju definiciju. Zločin ima i ime i prezime.
To što će svatko od nas, intimno i sam sa sobom, za pojedine zločine lakše pronaći olakotne okolnosti i opravdanje je njegova osobna stvar, ali to zločin kao zločin ne negira.
Kad smo se kao država raspali, neću se doticati drugih, jer nemam ni potrebu, a putra na glavi imamo svi, generacijama unatrag i unaprijed, ali Hrvatska je država jednim potezom pera izbrisala iz Ustava kao konstitutivni narod, narod koji je stoljećima živio na teritoriju Hrvatske u ne malom broju, koji je dijelom u toj mjeri ovdje i naseljen da i Hrvatsku i Evropu brani, koji je prošao što je prošao za vrijeme NDH-a i onda se čudila k’o pura dreku što je to bilo izvanredno plodno tlo za emisare svih profila i što smo završili u građanskom ratu. A onda je promijenila i uređenje i provela prvobitnu akumulaciju kapitala pod okriljem tog istog rata, kao upotrebe svojevrsne sile, opljačkavši vlastiti narod, građane i uništivši zemlju i sve što je u njoj vrijedilo.
Neću se doticati previše ni imigracije koju ti Roman Tales spominješ, jer bi to tek bio traktat bez granica, ali iz prve ruke znam koja i kakva sirotinja, porijeklom od izbjeglih s ustašama nakon rata se vraćala u zemlju, liječila od svega i svačega na račun našeg zdravstvenog fonda koje su naši roditelji neradnici godinama punili i u bolnicama koje su izgrađene i od liječnika školovanih u Titovom niš’ koristi sistemu. A ja sam istovremeno maltene morala plaćati i CT i MR koji mi je trebao.
Vrijeđaju me do kostiju naučene fraze o uhlebljenima u bivšem sistemu koji nisu radili ništa. Onaj kome je to cilj će pronaći načina za uhlebljivanje u bilo kojem sistemu. Koliko kojekakvih umirovljenika, dobrim dijelom i prisilnih jer su im poduzeća i tvornice sjebali, imamo na grbači i stenjemo.
Ja sam konstatno nešto radila od svoje srednje škole, zanemarimo sudjelovanje na radnim akcijama, na kojima se vjerovali ili ne, isto tako i radilo, uz svu zabavu, gostovanje glumaca, rock grupa i sl. Taj rad za razliku od tebe nemam upisan u radnu knjižicu, ali radila sam preko servisa i na sajmovima kao hostesa i kao zamjena za tajnicu, i u odmaralištima kao spremačica i čistila tuđe stanove. Nikad, iako sam bila dijete suca i liječnika, nisam dobila gotov novac za ovo ili ono, morala sam si zaraditi. Nikad, iako i sad imam rodbinu u Trstu, nisam bila u shoppingu u Trstu. U prvi me odveo u Austriju muž, koju godinu nakon što sam se udala. I ništa mi nije nedostajalo. Ničeg nisam bila željna, za ničim nisam patila, osim za samt torbom u višim razredima osnovne škole, ali je mama rekla da je ona skajasta koju mi je kupila u 5. razredu još cijela i da mi ne treba nova. Onda sam starom uzela oficirsku JNA torbu, jer je bio u rezervnom oficirskom sastavu u sanitetu,( ponavljam nije bio član Partije) što je ionako bila veća fora.
Nemam, jednostavno nemam traumi tog tipa iz djetinjstva. Imala sam u tom pogledu sretno i ispunjeno djetinjstvo.
@Roman Tales, hvala ti na komentaru.
Što se tiče indoktrinacije i ispiranja mozgova Titom i revolucijom, ja moram primjetiti da ja to nisam tako doživjela, nisam imala traume od pisanja sastavaka, najiskrenije se ne mogu sjetiti niti jednog kojeg sam, a pretpostavljam da jesam, napisala. Jednostavno sam to valjda shvaćala kao dio školskih obaveza kao i sve drugo.
Tema ova ili ona, sjedni i napiši.
Moj nono je bio rudar, miner, radio je po čitavom teritoriju ondašnje Kraljevine Jugoslavije ( tako se i dogodilo da je moja mama rođena u Skopju). Kao slovenski partizan, završio je u Dachau, preživio Dachau, vratio se kući u Trst, a nakon što smo taj isti Trst izgubili, zaklan od strane talijanskih fašista, pred očima moje majke.
Moj dida s druge strane je rat proveo pod babinom suknjom, doslovce i preneseno. I dok mu ono doslovce ne mogu oprostiti, jer ju je uništio (rodila je 16-tero djece), za ono preneseno sam mu zahvalna. Bolje pod suknjom nego u ustašama, a nosili su kao kraj i narod, zbog svoje uloge u drugom svjetskom ratu i NDH-a, nažalost prilično zasluženo biljeg ustaštva. I dok opet s jedne strane mogu shvatiti kompleks naroda odvojenog od matice zemlje i želju za vlastitom državom, ne mogu shvatiti, a još manje opravdati da je to bilo učinjeno pod okriljem Trećeg Reicha, prihvaćajući i provodeći fašističke i rasističke zakone Trećeg Reicha. Koja i kakva ljubav i želja za vlastitom državom to može i smije opravdati?
Mama je u osnovnu školu krenula u tada još fašističkoj Italiji i prošla iskustvo, jer je promašila boje crtajući talijansku tricolore, nošenja po školi pločice oko vrata s natpisom “Bruta schiava”. Djetinjstvo je zajedno s bratom provela u domu u Postojni, tako da znam podatak o djeci domobrana s Dravograda jer su s mamom u domu pod istim uvjetima kao i ona bila i djeca tih slovenskih domobrana.
I otac i majka su mi završili fakultete pod podjednakim uvjetima. Bez stipendija, bez mjesta u domu. Mama je bila podstanar, tata je medicinu upisao sa 28 godina i završio je uz rad, nakon što je godinama kao medicinski tehničar radio na terenu na tromeđi Bosne, Hrvatske i Srbije iskorijenjujući kožne endemične bolesti. Mislim da su kao ekipa dobili i nagradu AVNOJ-a.
Moja mama je bila član Partije, tata nije nikad. Kasnije je upisao i završio i postdiplomski i u dva navrata radio kao liječnik i u inozemstvu na našim radilištima.
Ja sam odrasla između dva dijametralno različita mentaliteta, karaktera, poimanja. Između krajnje lijevih, socijalističkih uvjerenja i stavova i onih drugih, kojiput upravo nepojmljivo zaostalih i ograničenih.
Vjerojatno si samo utvaram da me takvo odrastanje čini trunku više meritornom govoriti o nekim stvarima.
Najgore od svega je što normalni i razumni ljudi ne mogu doći do riječi od grlatih kojima je dovoljna nacionalna pripadnost. Nije nikakva jugo nostalgija ako se ja sjećam bijelog grođža iz Gevegelije, još nisam naišla na takvo ili ako se prisjećam sezone vojvođanskih lubenica, srpskih i makedonskih paprika, bresaka iz zadarskog zaleđa koje si morao jesti u kupaćem kostimu jer ti se sok redovno cijedio niz bradu … Danas Hrvatska nema poljoprivredu, uvozimo tone i tone iz Italije i na tržnicama vas bezobrazno lažu da su breskve zadarske, nisu, talijanske su. Ne velim ništa protiv talijanske agro proizvodnje, ali pitam se zašto? Zašto krumpir u Međimurju zakopavaju od očaja, a Hrvati kupuju egipatski ili holandski?
Mogla bih još satima … ali, koja korist?
Imala sam 16 godina kada sam preko ljeta počela raditi u jednom hotelu za vrijeme praznika. Trebam li ti uopće reći da imam uredno upisan taj staž u radnu knjižicu? Koliko danas ljudi ima iskustvo s radom na crno? I to sam imala priliku iskusiti, zajedno s ponižavajućim odnosom i tretmanom nazovi poslodavca tamo početkom 90-tih.
Moj muž nije k sebi mogao doći kada je gledao one snimke kad je umro ona Kim Il Jong ili tako nekako i sav narod u suzama unatoč tome što su doslovno gladni u toj Koreji. Ja sam mu samo kratko odgovorila da ne razumije niti može razumjeti, iza mene je bilo iskustvo kolektivne histerije nakon TItove smrti. I sad konačno o njemu – meni, kao i svoj djeci moje generacije mozak je definitivno bio ispran i definitivno smo bili indoktrinirani i to je ono što najviše zamjeram. Meni je moj deda govorio o krvavoj Dravi, spominjao je ispod glasa križni put i Dravograd, tijela koja su plivala Dravom, a ja mu nisam vjerovala, iako je govorio o nečemu što je vidio svojim očima. Nisam vjerovala jer za ime svijeta, partizani su svoje ubijali radi ukradene šljive! … a on meni priča o masovnom ubijanju domobrana i utaša. Kada sam kasnije saznala kako je zapravo bilo na kraju rata, shvatila sam da povijest pišu pobjednici i odbijala sam da mi itko ikada više ispire mozak. Najveća zamjerka Titu je obračun s pobijeđenima na kraju rata i Goli otok, iako je raskrstio sa Staljinom, politčkih protivnika se rješavao na isti način, ali iako se nije moglo govoriti o demokraciji u vrijeme bivše države, iz današnje perspektive ne znam koliko smo bili uskraćeni za demokratske tekovine zapadnog svijeta? Politika USA uvelike ovisi o lobiranju, Englezima još uvijek nije jasno kako su se dali uvući u Bushov rat, Italija je zemlja političke kaste s povlasticima i debelim vezama s podzemljem … uzore svakako možemo tražiti na sjeveru Europe, ali ne vjerujem da je itko u Hrvatskoj zamišljaju budućnost ovakvom kakvu je sada živi.
Jednom prilikom sam si dozvolila jedan komentar, nakon čega je uslijedio post kojim se u najmanju ruku morala braniti Hrvatska od mene; da ne govorim kako su mi stizali mailovi sa zahtjevima da se predstavim imenom i prezimenom, valjda da dokažem da sam Hrvatica ili što… od tada, pošto sam si zaslužila i nekoliko stalkerica (ne zamjeram, iako mi je uvijek žao vidjeti žene koje pate od sindroma kokošinjca) odbijam komentirati hrvatsku svakodnevnicu. Komentirati Tita je teško bez osvrta na današnji život u Hrvatskoj i samo radi toga nisam htjela opet ulaziti u rasprave i riskirati da netko protumači moje stavove kao napadaj na sve hrvatsko i sl. gluposti.
No, kada me već pitaš … Tita pamtim, jako dobro, po različitim epizodama u obitelji, nekim komentarima moje prabake, npr. a osim toga nisam bila tako malena kada je umro, bila sam pri kraju osnovne škole. Sjećam se pisanja pisama za Dan mladosti koja su postajala sve teža za pisanje što sam bila starija, ne možeš iz godine u godinu pisati isto, ne? 😉
Mislim da ga bez problema mogu sagledavati u povijesnom kontekstu, sada su mi smiješni oni njegovi tupei, ono što su zaboravili svi oni koji su htjeli njegovu moć u godinama raspada bivše države, istovremeno podcjenjujući njegov kompletni život, je broj stranih državnika na njegovoj sahrani. Danas je odnos prema Titu postao i indikator odnosa prema bivšoj državi koja se raspala. Što da ti kažem? JOš uvijek se živo sjećam razgovora s nasmijanom mladom povratnicom iz Canade, koja se nije vratila, jer nije niti otišla odavde, njeni roditelji su otišli, za mene ona je bila i ostala Kanađanka, ali kao takva, sa nekim čudnim i teškim naglaskom, sretna je izjavljivala kako je ostvarila svoj san, radi u MUP-u i završla je kozmetčarsku školu u Canadi (ne, nisam izgubila samoglasnike!) A ja sam se počela susretati s problemom što nisam u HDZ-u, niti sam željela biti. Mi obiteljski imamo averziju prema članstvu u političkim strankama. Netko će reći kako je i u bivšoj državi bilo potrebno članstvo u partiji, a ja takvima odgovaram da je riječ bila o oportunistima koji su odmah bacali crvene knjižice i ulazili u HDZ. Moj otac je uspio završiti škole u toj YU “tamnici naroda”, iako nikada nije bio član partije, dapače, dolazi iz obitelji s priličnim brojem svećenika i časnih sestara. Moja mama, kojoj deda nije mogao niti kartu za vlak platiti, paje gazila kilometre po snijegu do škole, već je sa 23 godine bila na “šefovskom” mjestu, također školovana uz pomoć stipendija, a nikakva tajna nije bila da je deda bio domobran, koji srećom nije završio na križnom putu. Mama je kasnije pomogla sestri i bratu da završe škole i nađu posao. Dakle, cijela priča o obaveznoj pripadnosti partiji je samo urbana legenda, kod mene nitko nikada nije bio član nikakve partije niti kasnije stranke.
To da nas uvijek vode isti ljudi, koji mijenjaju košulje je nažalost problem ljudske prirode.
Rijetko će pošten čovjek i čovjek koji iz takvog angažmana ne želi osobnu korist uložiti trud u svedruštvenu dobrobit.
Altruizam je rijetka biljka.
Ljude koji ga pokažu na bilo koji način i na bilo kojem polju u potpunom čuđenju u pravilu, ako je riječ o djelovanju van institucije nazivamo čudacima, da ne kažem luđacima, a oni shvaćeniji obično budu proglašeni svecima.
Jer nam je teško shvatiti da čovjek može, bez osobne koristi dati toliko sebe za druge.
Zato se društvenim radom, politikom i sl. u pravilu, neovisno o sistemima bave karijeristi, što i provedbu najgenijalnijih ideja u korist većine, u startu potpuno ili djelomično sabotira.
Demagogija proleterijata?
Neupitno je postojala. Uvijek postoji određena demagogija!
Pa kud ćeš veće demagogije od ove koju nam svjetski centri moći uvaljuju, a mi kusamo k’o dogmu!
Uništava se u svrhu većeg profita globalno sve, izazivaju se i vode ratovi, proizvodi umjetna hranu, truje i zagađuje, izrabljuju se siromašni da bi se sjedilo na novcu i njime dodatno ucjenjivalo i prodaje nam se pritom filozofija o nužnosti i ispravnosti istog, ali to je sve ništa prema užasima socijalizma, diktature i demagogije proleterijata.
A ideja bratstva i jedinstva je tako strašna, da se to ni ne izgovara.
Ali je zato ideja ujedinjene Evrope genijalna?
Imamo priliku vidjeti kako funkciora.
Ne bih voljela biti zloguki prorok, ali bojim se da neće opstati. U međuvremenu će spretniji ugrabiti sve što se da, izvući vrijedno iz siromašnijih zemalja i možemo se samo svi skupa usrdno nadati da razlaz neće pratiti i pokoji rat.
Rekla sam da ne negiram činjenice da su u prijašnjem sistemu činjene i neoprostive stvari, ali tu se opet vraćamo na ljudsku prirodu i karakter. Ljudi su pokvarljiva roba i još dugo će ako ikad i prestanu, biti. Ali ako moram birati ideju unutar koje će ljudi pokazivati svoju pokvarenost, onda generalno uvijek prije biram lijeve i socijalne ideje od onih drugih.
Tito jest bio velika ličnost uprkos manama, kojih obzirom da je i on bio ljudsko biće, nije bio lišen.
I ponudio je prije svega nama, ali i svijetu viziju pravednijeg života.
I nismo je prepoznali, nismo imali snage graditi je, ispravljati, usavršavati.
Bilo je lakše, banaliziram, ali za par kg šarenih krpica, kao društvo vratiti se teško nadoknadivo unazad i po sadržaju deklariranih prava i po kvaliteti života i u sistemu društvenih vrijednosti, ali ono najtragičnije, po činjenici da smo dok su nas busajući se u prsa uvjeravali kako konačno živimo svoj višestoljetni san o biti svoj na svome, mi svoju zemlju osiromašili i rasprodali.
Pogledaj svoju isplatnu listu i P karticu na kraju godine.
Poslodavcu smo svi preskupi.
Koliko si zaradila?
Koliko od toga je uzela država?
Što ti vraća?
Ako odeš liječniku, moraš gotovo sve dodatno platiti,.
Po godinama si obavezna uplaćivati i u drugi mirovinski stup, nedavno smo obaviješteni da to moramo činiti i dalje, ali je novce popapala maca i naše će mirovine biti manje.
Pod pretpostavkom da ih uopće dočekamo, jer novi zakoni predviđaju odlazak u mirovinu po sistemu lipši magare do zelene trave.
Sve starija smo nacija, (priča koju neću načinjati jer je već i ovako komentar post za sebe) a već sad mi moramo zaraditi mirovine koje se ovog časa isplaćuju umirovljenicima, da bi oni odjurili u banke i pošte, poplaćali račune, potrošili u dućanima, da bi se novac zavrtio, pa se isplatile i plaće drugima.
Mirovinski fondovi u prošlom sistemu su bili puni k’o šipak. Gdje je novac?
Ponovo smo kupili sve svoje stanove.
Jednom izdvajajući od plaća u onom sistemu, drugi put kupujući ih od ove države.
Gdje je novac?
Gdje je novac od svih prodanih tvornica, od svega tog ničeg što neradnici kakvi su svi bili nisu proizveli, ali svejedno tog ničeg ima dovoljno da ga se već 20 godina rasprodaje!
Gase požare dodatnim haračima i sl. ad hoc mjerama.
Mi nemamo ni najmanjeg pojma kolike vanjske dugove su nam napravili u posljednjih 20 godina. Ali nije dug sam po sebi problem. Problem je sistematsko razgrabljivanje, rasprodavanje i uništavanje zemlje i svega stvorenog prije privatizacije i trpanje u džepove odabranih.
Uopće oduzimanje mogućnosti da se više išta nadograđuje, jer je sve dovedeno u stanje da se mora početi gotovo od početka.
Svjetski trend je takav da se više ništa ne isplati proizvoditi u Evropi i u Americi.
Zašto je takav?
Pa zar ti doista misliš da svi ti radnici koji su na sve strane svijeta ostali bez posla, jer su im tvornice preseljene, ne bi voljeli, ne znaju i ne žele, odraditi svoje radno vrijeme, proizvesti svoj proizvod, prodati ga.
Ali gazdi je to malo. Mora radniku osigurati dostojnu plaću, platiti poreze državi i ne ostaje mu onoliko besramno mnogo koliko želi.
Pa podijeli otkaze, a on ode izrabljivati malog azijata za dva zrna riže.
Cijena proizvoda radnika koji su adekvatno plaćeni nikad neće moći konkurirati cijeni proizvoda kojeg je proizveo netko tko radi za šaku riže i svi ovi ljudi koji su ostali bez posla, pokušali sami, podigli kredite, proizvode nešto, samo padaju u dodatna dužnička ropstva.
O filozofiji upravo bolesnog konzumerizma kojim se ljude tjera na trošenje novca kojeg nemaju, na kupovanje nepotrebnih stvari u bespotrebnim i suludim količinama, čime ih se opet zaduživanjima dovodi u ovisničke položaje da ne govorim.
Pa ne može pola svijeta raditi i zarađivati samo na uslužnim djelatnostima. Ne možeš baš ništa ne proizvoditi i ne stvarati u svom vlastitom dvorištu.
Pitaj našeg seljaka i radnika koji je to bio u prošlom i u ovom sistemu gdje je i kad je dostojnije živio.
@Andrea, nisi sadržajno rekla bitno drugačiju stvar od mene, kad govorimo o tome u kakvoj bismo zemlji i na koji način svi voljeli živjeti.
Ne palim se ja na kult ličnosti i od najranije dobi imam problem sa autoritetima a priori. Ni titula ni funkcija me same po sebi ne impresioniraju.
Ultimativna sloboda ne postoji. Ona je samo stanje svijesti. Uvijek smo u nečem ograničeni, ako ništa drugo, ograničiti će nas priroda.
Ali kad je riječ o komparaciji sistema u kojem smo živjeli i ovog u kojem smo sada, ostavimo na trenutak demogogiju po strani, matematika radi protiv ovog sadašnjeg.
Deklariranih sloboda imamo pregršt i sad, kao što smo ih imali i onda. Ostaje pitanje stvarnog opsega, sadržaja i kvalitete i najvažnije, mogućnosti korištenja tih sloboda.
Sva društva i uređenja imaju određen prag tolerancije na određena laprdanja. Neka toleriraju jednu, druga drugu retoriku.
Pokušaj uspjeti u Americi, deklarirajući se i propovijedajući lijeve ideje. Budi član Uprava i Nadzornih odbora ili čega već i zalaži se za osjetno povećanje i unaprijeđenje prava radnika na uštrb profita. Je, kako da ne!
Povijest čovječanstva je višetisućljetna povijest sistema u kojima je manjina bolje živjela na račun većine. Tek moderne kapitalističke zemlje, praktički tek od jučer, poznaju i priznaju socijalne elemente i mehanizme, a i to je pitanje koliko bi ih i u kojoj mjeri uvažile da nije postojao strah od radničkih revolucija i nasilnih promjena sistema.
Kad su zahtjevi za radničkim i socijalnim pravima, za drugačijim podjelama profita i dobiti počeli prelaziti granice kapitalistima podnošljive, preselili su svu proizvodnju u zemlje gdje im je izrabljivanje radnika do nama jedva pojmljivih, nepodnošljivih granica, zakonom omogućeno i legalno.
Uvezli su i dovoljan broj istih da im “po kući” rade prljave, teške i nedovoljno plaćene poslove, a svoje građane više manje pretvorili u dužničke robove banaka.
Karikiram, ali jedva!
U kontekstu povijesti ljudskog roda i društvenih uređenja, na ljestvici vremena, socijalističke zemlje, sa svim pojavnim oblicima, boljim i lošijim, a mi smo bili na vrhu, su bile bebe u kolijevci, Nisu još ni propuzalei imale su pravo na svoje dječje bolesti. Što je par desetaka godina socijalističkog samoupravljanja u odnosu na stoljeća kapitalizma.
Ali, vratimo se matematici, vanjskom dugu kojeg si spomenula kao primjer. Stoji, bio je velik. Između ostalog i zato da se građanima omogući veća osobna potrošnja, ali prije svega je, uprkos određenim promašajima, ulagano i u proizvodnju i osuvremenjivanje svega što se i koliko moglo.
Nakon promjene društvenog uređenja, nastupila je privatizacija i grabež tog “ničega”, što lijena neradnička tjelesa koja su po cijele dane ispijala kavice u prošlom sistemu, nisu svojim radom stvorila.
Pa što onda još dan danas rasprodaju i oko čega se među sobom đapaju kad ništa pod milim Bogom u tom sistemu nije stvoreno?
Gdje su tvornice, pogoni i postrojenja zbog čije su se izgradnje radnici odricali viškova?
Andrea, kad idući put izgovoriš rečenicu o lijenim ljudima u prošlom sistemu, pred nekim tko je svoj radni vijek proveo u tom sistemu, zaradio mirovinu i napunio fondove, a sad jedva preživljava, koje su, što domaći lopovi, što odasvud pridošla imigracija koja nas je došla osloboditi i pokazati kako se to uspješno i bolje živi, opustošili i razgrabili, triput razmisli, jer vrijeđaš ljude.
I mene si time osobno uvrijedila, jer sam dio svog radnog staža, a radim sad već 23 godinu stekla i u onom sistemu i radili smo Andrea!
@Majo :), mislim da je u konkretnom slučaju koji navodiš ipak ponajviše riječ o fenomenu potrebe izazivanja i mahanja crvenom krpom bikovima svih profila pred očima, uvjetovanom tvojom tadašnjom predpubertetskom dobi i da savršeno nikakve veze s politikom, tadašnjim uređenjem ili bilo kakvim tvojim stavom ili mišljenjem, osim navedene činjenice nadolazećeg puberteta nema veze. A gdje ćeš u datom trenutku i vremenu bolje crvene krpe od doslovno crvene pionirske marame? Naprosto ti je savršeno uletilo!
@Branka, hvala! 🙂
@Selma, jest skupo, ali u Esplanadi to i može i na izvjestan način mora biti.
Ja čak volim kontrast jednostavnih jela i raskošnih interijera, uz činjenicu da meni osobno štrukli sa svom svojom “jednostavnošću” onako pufasti i zlatni i u vrhnje ušuškani savršeno pristaju u Esplanadu. Oni ovisno o tome kako ih se servira mogu imati i krajnje jednostavan i siromašan, ali i bogat izgled.
@Shangri La Food, Jubi, hvala vam!
@Nado, drago mi je da smo istomišljenice! Hvala ti! 🙂
@Dilajla hvala!
@Roman Tales, hvala na komentaru za štrukle. Ja pak imam jednu drugu priču o štruklima, ali kad dođe na red 🙂
Ove zagorske i ja samo zamotam, zalijem fest s vrhnjem i pečem, ne kuham, ovdje sam to napravila, jer svi recepti navode da se prethodno kuhaju, pa da ne napravim herezu.
Žao mi je, taman doista bio i post, što nisi ostavila komentar i na drugo, jer bih ga voljela čuti.
Komentirat ću ti samo štrukle, jer da krenem o politici ispao bi cijeli post 😉
Meni su štrukli jedini i pravi oni koje je pravila moja baka i takvih više nema. Iz jednostavnog razloga što više nema moje bake, a još manje ima njenog domaćeg sira, vrhnja i onih prekrasnih jaja koja su imala narančaste žumanjke.
U selu moje bake, štrukli se nisu prethodno kuhali, razvuklo se tijesto, tanko, ali opet ne tanko kao za štrudlu, filovalo smjesom od sira i onda se u sredini zarezao križ i krenulo se motati prema rubovima. Tijesto se posložilo u pleh, bogato zalilo domaćim kiselim vrhnjem i peklo odmah, bez kuhanja prije.
Srećom, sjećam se kako je to baka radila, tako da ponekad i sama napravim štrukle, ali to ti je jedno od onih jela iz djetinjstva koje jednostavno nije više isto – nisu namirnice od kojih je napravljeno iste! Onda se redovno razočaram jer je u mojim sjećanjima okus drugačiji, napravim sve kako treba, ali badave. Još jedan razlog radi kojeg to rijetko napravim je što moj muž pojede komadić i gotovo, a moja mama i ja smo znale sjesti pred pleh i najesti se, dok nam ne prisjednu. Štrukli i mlinci mi najviše nedostaju. Mlince fantastične mijesim, budu prekrasni, ali gdje ću za samu sebe ići mlince praviti?
Ima nekih okusa i mirisa iz mog zagorskog djtinjstva koji su neponovljivi, recimo pileći paprikaš od kokice koja je trčala po dvorištu – koji je to okus bio!
Autor je uklonio komentar.
Divne štrukle a šta se tiče prošlosti dobro znam kako je moja obitelj onda živjela i imala i mi danas preopterećeni poslom,kreditim i svim svakodnevnim “radostima” koje nas prate.
Krasne su štrukle, dala si mi jednu odličnu ideju..
Što se tiče Tita, ja sam imala četiri godine kad je umro i sjećam se svega, tog vremena, sirene koja je trubila 1 minutu, sjećam se i primanja u pionire i one zakletve…Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ..itd…Sjećam se i plača mojih roditelja. Meni je on ostao u lijepom sijećanju..
Uglavnom, slažem se potpuno s tobom i svime što si napisala…
Imala sam dvije godine kada je umro Tito, tako da ne bih mogla komentirati to povijesno razdoblje. Slažem se s tobom kada si rekla da kao ljudska vrsta nismo sretni i pitanje je hoćemo li ikada biti. Ali mislim da je ne mogu utjecati globalno, a za lokalno se i dalje borim 🙂 Štrukle su jako fine, posebno me se dojmila ona zadnja slika. Izgledaju jako privlačno.
Mislim da je Tito kao uostalom i svi drugi političari ličnost i sa vrlinama i manama. kad gledam njegove slike, provode, žene, cigare, konje….ah čovjek je difinitivno imao stila. ali narod nije bio gladan.. Ja sam generacija 70-tih koja se nit sjeća nit ne sjeća previše tih vremena, ali moja mama, a posebno moj deda vječno kukaju za tim vremenima ..
ovaj crtica sa početka i sa tim dječakom me posebno pogodila.. strašno je zapravo koliko ima gladnih ljudi.. ja uvijek kažem niti ne znamo koliko smo sretni.. ja nemam djece, ali gledam djecu svojih prijateljica , a posebno svoju nećakinju koja vrlo dobro zna izabrati točno robu koju hoće , hranu koju hoće, mobitel koji hoće.. i svi se na mene ljute kada kažem da ima previše.. bojim se da ona nikada neće razviti empatiju prema ovakvoj sirotoj djeci, kao ovaj dječak sa početka tvog posta..
no…….da se vratimo mi štruklicama. štrukle su u mojih top 5 najdraže hrane na svijetu.. posebno ove iz esplanade. recept je sjajan i već se dugo i ja spremam napraviti ih doma.. ali nekako se uvijek tamo ogrebem (u esplanadi) za jednu kutijicu pa guštamo doma..
ako mogu odgovorit selmi , nadam se da nećeš zamjeriti.. da , definitivno je 70,00 kn previše za 2 štrukle.. ali bistro u esplanadi je uvijek bio kultno okupljalište zagrepčana, mjesto za kavicu, zalogajčić, pokoji trač. nakon preuređenja esplanada je izgubila jako puno od svog poznatog šarma i karizme.. ali u posljednje vrijeme se osjeća pomak ka boljem.. i sa pravom ( i iskustvom) mogu reći da je esplanada najbolji hrvatski hotel.. pa eto neka onda i te štrukle k vragu koštaju 70,00 kn.. znam da je puno, ali svugdje se tradicija nažalost skupo plaća
Tadeja, sada sam pogledala menu iz Esplanade. Štrukli se nalaze u klasičnoj ponudi i cijena im je 70 kuna za porciju. Vjerujem da je porcija 2 komada. Uhhh… Ne znam koliko mi je Esplanada okruženje za pojesti štrukle, tako odudaraju od tog luksuza.
Bravo za ovaj post !! I dio o Titu neću dalje komentirati jer nemam nešto novo za reći što nisi i sama napisala. Uostalom gladni dječak koji je sjedao na stepenicama sa tvojom mamom rekao je sve.
Što se štruklica tiče baš predobro izgledaju. Ja ih dosta volim iako ih nisam do sada ovako sama radila. Odličan je recept i jako lijepe slike !
Politiku ne razumem, ne volim i ne pratim, ni sada, a kamoli tada. Ipak, o Titu mogu pricati samo iz potpuno licnog ugla. Ta figura, to drzanje, ta neka sigurnost da smo svi mi njegovi, ta ideja koja se plasirala i koja je prihvatana gotovo bez izuzetka, pa to je gotovo isto kao ljubav deteta prema roditeljima. Kad sam imala recimo 4-5 godina, ja sam mislila da deca u svakoj zemlji imaju mama, tatu i Tita. To mu nekako dodje normalno. Predsednik – to je teska rec koju deca ne razumeju. Ali Tito, pardon DRUG TITO, pa da li tu treba ista vise objasnjavati.
Mala sam bila, bas mala, kad je Tito umro, jedva 5 godina sam imala. Secam se te jezive tisine, i mojih kako placu. I ja sam plakala, mozda ne bas za Titom licno, vec zato sto svi moji placu i sto sam ja zaista osecala nekako tuzno.
Krenula sam u skolu, prvi osnovne, mnogo je paznje posvecivano Titu i simbolima tog doba, u predgovoru svih udzbenika Tito, pioniri, marame, sve to… Jako nam je skrenuta paznja da se za vreme minuta cutanja zaista ponasamo mirno, da je taj minut nesto strasno vazno, i da svako ko je do tada nesto radio sve ostavlja, i stoji mirno… Sta da ti kazem, ja sam to toliko ozbiljno shvatila, da kad me je sirena docekala u stavu naglavacke dok sam se prevrtala preko sipke od postolja velikog kosa u skolskom dvostistu – ja sam tako visila citav minut, sva mi je krv u glavu sisla.
Sad ti vidi kolika je njihova snaga ispiranja mozgova bila, kad su jedno dete mogli ovoliko da naplase 🙂
U petom razredu sam vec bila ozbiljan buntovnik koji je dobio ukor direktora jer je pionirsku maramu nosio zguzvanu i zihernadlama priheftanu na farmerke, kao modni detalj. To mozda i ne bio bio skandal, nego je nas 7-8 devojcica iz razreda nosilo to isto, a ja sam bila kreator tih “kostima” koji su nam bili potrebni uz neku koreografiju izvedenu na skolskom takmicenju pod imenom “Pionir sam, tim se dicim” :))))
Da je bio smeker, jeste. Za ostalo, stvarno ne znam 🙂
Strukle, to bas te kuvano pecene, sam jela prosle godine u Koprivnici, na Cool susretu i bila sam ODUSEVLJENA. Pravila nisam, ali hocu, kad-tad.
@Vera, poštujem tvoje mišljenje i stav, rekla sam, svatko na njega, bez obzira čime bilo uvjetovano, ima pravo.
Međutim, svim manama socijalističkog uređenja uprkos, a trebalo je, slažem se, pojedine stvari radikalno korigirati, socijalizam (komunizam kao njegov konačni oblik) je po svojoj biti i ideji, po definiciji, uređenje koje bi ljudi trebali prije prihvatiti nego kapitalizam, kojemu je osnovna funkcija bogaćenje manjeg sloja građana na račun većine.
I ja sam očito potpuno upitne i emotivne i opće inteligencije, ali ne uspijevam shvatiti u čemu je problem da ljudska vrsta to još uvijek ne shvaća i vrtimo se u istom začaranom krugu bijede, gladi, izrabljivanja, ratova i nesigurnosti, tepajući sebi kako smo najveći domet evolucijskog lanca.
Društvo i uređenje u kojem smo konkretno mi živjeli, imalo je nebrojenih mana, učinjene su pogrešne stvari, nedvojbeno i zločini.
Ipak, nemjerljivo je veći broj ljudi u tom sistemu živio životom dostojnim čovjeka.Nismo imali bijesne kuće i aute, ali smo bili više ljudi. Što čini čovjeka sretnim?
Što je važnije? Auto koji mu je parkiran pred kućom ili zdravlje? Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije zdravlje predstavlja tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti.
A mi to nismo. Mi smo bolesni i kao pojedinci i kao narodi.
Socijalističko samoupravljanje kao oblik društvenog uređenja i društveno vlasništvo na način na koji je kod nas postojalo bilo je oblik radničkih dioničarskih društava i nije bilo razloga da se uz izvjesne korekcija kao takvo ne uključi i u svjetsku tržišnu ekonomiju.
Kapitalističke zemlje koje volimo uzimati kao uzore zemalja u kojima se relativno dobro živi, imaju toliko puno socijalnih elemenata i mehanizme koji onemogućuju basnoslovno bogaćenje, a da se prethodno veliki dio novca koji je stečen nečijim radom ne vrati kroz poreze društvu i zajednici, koja će tim novcem omogućiti građanima usluge koje im osiguravaju dostojan život.
A mi smo svoju priliku profućkali.
Bez obzira na neslaganje oko ove teme, od srca ti hvala na komentaru za štrukle. Znam da si i neke druge stvari već isprobala i drago mi je da ti se svidjelo! 🙂
@Ebba, pa kad sve rastežete, morala sam i ja :)) Hvala!
@Snježo, Casa de vainilla, Ruža, Aleksandra svima vam puno, puno hvala na komplimentima za štrukle i komentarima uopće.
@Nataša, žao mi je i vjerujem da još uvijek jednako boli, ne mogu niti pretpostaviti koliko, plakala sam i ja sinoć dok sam pisala post.
@Selma, slažem se, o Vrdoljaku ne treba puno. On dovoljno govori sam o sebi.
Francek? Nesreća, narcis, ljudska karakterna kreatura koja nas je, nažalost, dopala i u djelovanju sa sebi sličnima proizvela to što jest.
Ja sam zbog njega disciplinski kažnjena. Od podizanja optužnice za verbalni delikt spasila me samo činjenica da je Sabor nekoliko dana ranije ukinuo odredbe tadašnjeg Krivičnog zakona o verbalnog deliktu, pa ne bih opet u detalje.
Štrukle doista rade sa većim ili manjim izmjenama na više mjesta, vjerujem da mogu biti jednako dobri, ako ne i bolji od Esplanadinih, a za osjetno manje novaca i na nekom drugom mjestu. Ne znam točno o kojem restoranu govoriš.
@Dunja, točno je, stvari su se globalno promijenile i mijenjaju se na dnevnoj bazi na gore.
Evolucija je kad smo pi u pitanju negdje gadno zapela. Uz sva dostignuća tehnike, mogućnosti razmjene znanja, mišljenja, dobara, usluga, razvijanja tehnologija koje bi ljudima trebale olakšati život, mi svi zajedno globalno nazadujemo.
@Predraže, ti mi uvijek zadaš najviše posla! 🙂
Neću se sad zadržavati na štruklima, zato što općenito o štruklima i načinu kuhanja koji ti navodiš, pa i o međusobnom svojatanju štrukli između Slovenaca i Hrvata imam priču, koju ne bih sad potrošila u komentaru, pa ćeš se strpiti da dođe na red.
Ukratko, naravno da se može ovo što govoriš i ljudi to u nedostatku vremena, volje ili znanja razvlačenja tijesta, uključiv i ja sama, rade. Teoretski, vrlo sličan okus i efekat ćeš dobiti, ako sir poslažeš između listova lasagna, pa ga zapečeš sa slatkim vrhnjem. Prema tome varijacije su nebrojene, ali Zagorski štrukli su ipak Zagorski štrukli, jednako kao što je Bosanska pita sirnica, Bosanska pita sirnica ili Srpska proja, Srpska proja. Sve ovo drugo je nešto drugo.
U pogledu ovog drugog rečenog, nažalost neću se složiti s tobom. Nije problem u nesteriliziranim mediokritetima. I oni kao vrsta imaju pravo izboriti sebi opstanak. Problem je u onima koji smatraju da to nisu, ali linijom manjeg otpora to postanu, skrivajući se ostatak života iza pošasti mediokritetstva, kao paravana za svoje eventualne propuste i promašaje, čime niti u jednom trenutku ne impliciram da je to i tvoj slučaj.
@Katairo, hvala. I ja mislim da je zapravo njegova obitelj jedina koja bi mu doista mogla imati što za prigovoriti.
Kad je tijesto u pitanju niti ja baš nisam jako fletna za razvlačenje, al ovak na poludebelo se da, a jednako je fino! 🙂
jao, baš mi je drago da si ih odlučila napraviti, na kore mislim :)))! ŠTRUKLi divno izgledaju, i to moram probati obavezno jer nikad nisam! :))) Što se tiče Tita, ja sam 86. godište tako da ono što znam sam naučila iz knjiga i čitajući. Rodtelji mi uvijek pričaju o tom periodu kao o jednom periodu blagostanja kad su svi sve imali i lijepo i pristojno se živjelo.. Ovo danas je jedna velika katastrofa.. :/
Za vreme Tita sam zivela isto kao i danas.Ni bolje ni losije,intelektualac nije mogao da se zaposli ako nije član partije i ako ima drugačija ubedjenja,sto je moju porodicu pogadjalo.
Nakon 2.sv.rata,pola imovine moje familije je “oteto” i podeljeno drugima,da bismo svi ziveli jednako,u miru.Da bi ih te porodice kasnije prokockale ili prodale.
btw,neću da kvarim divan post i prelepe struklje,praviću,praviću ih obavezno!
Ne zelim da me pogresno razumete,nikada nisam bila ljubitelj Tita i nezalim za njime…:)niti komunističko-socialističkom rezimu,koji je i doveo do ovog rata.
Nitko se ne pita slijedeće: ako je on živio luksuzno, gdje su te vile, novac, dijamanti, krzna, auti? Nitko ne veli da ništa nije ostavio porodici, već sve državi (poklone i slično). Uostalom, Jovanka živi prilično bijedno. Danas fukare kao Vrdoljak ostavljaju viletine i lovu svojim ljubavnicama, a o tome da su se nakrali za nekoliko potomstava unaprijed da i ne pričam. Mi smo rijetko glupa zemlja koja ne slavi najbolje, već žaluje za najgorim (NDH, Bleiburg). Teslu smo, koji je bio genij bez premca, marginalizirali samo zato što je bio Srbin. Pa sada Beograd ima aerodrom s njegovim imenom, a Pleso će se vjerojatno zvati po sasvim irelevantnom i marginalnom povjesničaru koji u svjetskim razmjerima ne znači apsolutno ništa. No, dobro.
Zagorske štrukle jako volim, ali tijesto ne bum razvlačila iz već poznatih razloga (strah da se neće razvući). Stoga mogu samo uživati u tvojim krasnim i apetitlih slikicama.
Čao Tadeja. Baš si me obradovala sa ovim receptom za Štrukle. Moron, kakav jesam, ja sam mislio da je to samo drugi naziv za pitu sa sirom. Doduše nije samo moja greška, jer sam obišao nekolicinu sajtova i foruma (a to je opet Googlova greška što me je uputio na pogrešna mesta), i video da u suštini i ne grešim. To, da li je ta jufka koja treba da se peče, obeležena tanjirićem ili nije, mislim da ne utiče mnogo na ukus same pite sa sirom. I svi oni (na tim sajtovima i forumima) to trpaju u rerunu, sa pavlakom ili bez, ali pita ostaje pita.
No, pre izvesnog vremena, dolazi mi moja stara mušterija i uveliko dobra prijateljica, Lola Gorjanc, i vidi me kako razvlačim kore za BUREK. Pita što razvlačim kore, ja kažem vežbam, jer sam razvlačenje naučio nedavno, a volim da znam. I tako zbog bureka, krene priča o štruklama. I kaže Lola, kako su njoj kupovne kore više nego dobre za sve vrste pita i gibanica, a da je rešila problem i Štrukli. Uzme kupovne kore, i sve uradi što treba u vezi sa filovanjem, a onda Štruklu uvije u pelenu, i kuva u vodi. Pelena joj ne da da se raspadne, i kad sve to izvadi, niko živ ne bi rekao da je pravljeno od kupovnih kora.
Ne znam Tadeja da li je Lola u pravu, jer ja ne pravim Štrukle, ni na jedan način, ali ako ih ti voliš, ili praviš češće, eto ti jedno zgodno rešenje, da se ne gnjaviš sa razvlačenjem.
A što se Tita tiče, mislim da si apsolutno u pravu. Doduše ja sam u tom društvenom uređenju živeo jedno 20 godina duže od tebe, pa mi je malo išlo i na onu stvar…ali činjenica jest…mnogo se lepše živelo. Žao mi je samo što ja to ni tada, a ni sada nisam u stanju da gledam na taj način. Naime, na kratke staze to je bilo baš zgodno uređenje za život. Ali na duži rok…pa čini mi se da je takav koncept jako pogodovao bujanju korova, da se figurativno izrazim, a suština je u tome da su na vrh izbijali isključivo kreteni i mediokriteti, a to baš nije najbolje ako gledaš na duži rok.
Evo ti jedan primer. Moja Taca pre par godina naleti na dva mačeta, tek progledala. Prljavi, ružni, rahitični…strašno videti. Ne može Taca da se ne meša u zakone prirode, i krene da ih hrani na cuclu….zanš kako to ide. Ne vredi što jo ja pričam, Taco da su oni valjali majka ih nikad ne bi napustila…izbaci to napolje. – Nemaš ti pojma…sirote životinje…- kaže Taca
Sreća pa ih je kasnije sterilisala, inaće stvarno ne bi bilo dobro za VRSTU da su ta dva izroda krenula da se razmnožavaju. Nisu to više ni mačke, onako veličina im je omanjeg teleta :))) No nema to veze, volim ja ta dva kretena isto ko i Taca, ali mi je ipak drago što su sterilisani. Znaju životinje sasvim dobro ko treba a ko ne treba da preživi. Ljudi stvarno umeju da ukenjaju stvar svojim uplitanjem.
E vidiš ne bih ja imamo ništa protiv Socijalizma, da su MEDIOKRITETE sterilisali. Ali nisu. I eto šta se dogodilo….razumeš o čemu pričam.
Slažem sa svime, istina kako got bilo, imali smo mir, stabilnost, ja sam isto dijete samohrane majke, išla sam svake godine na more i zimi na skijanje na račun socijalnih povlastica, topli obrok u školi, majka siguran posao i bili smo zadovoljni s malim. Nismo se u ničem razbacivale, ali smo imale dovoljno. No treba uzeti u obzir, da se situacija globalno promjenila. Nekad se bolje živjelo svuda u svijetu. Materjalizam uzeo maha. Skupo se plaća danak. No, bit će bilje, nadam se.
Štrukle! Radim ih često. Poslom sam obitavala u Tuhlju i tamo se radi malo drugačije. Zapravo, svako selo ima neku svoju caku. To je bio vrlo siromašan kraj i njihove štrukle su siromaške, međutim ja sam ih prihvatila kao nešto posebno i suvremeno za današnji način prehrane. Uglavnom, one se tamo peku na listovima kupusa. Kupus daje u fazi pečenja neku vlagu i aromu, a u potom listovi nestanu, izgore. Nemaju dodatne masnoće.
U svakom slučaju lijepo ti izgledaju i sigurno su ukusne. I ja volim i ove sa slatkim vrhnjem koji puta.
Zar i ti sine Brute!? 🙂
Od juče se psihički spremam kako ću podnijeti ovaj dan… Opet iste krvave scene na TV-u,puževa sjećanja na tuzlanskoj Kapiji snimci majčinog plača kada u bolnici vidi tijelo svog raskomadanog djeteta, i to baš na Njegov dan… na dan mladosti.. I još k tome priča o gladnom dječaku.. ma sram te bilo, znaš li ti koliko si me rasplakala? 🙁
O Titi nemam šta puno za reći.. rođena sam sredinom sedamdesetih, ne znam puno šta je i kako je radio, ali znam da smo puno bolje živjeli nego danas… Nekad je svako imao krov nad glavom, nekad su manje-više svi išli na ljetovanje i to na more, a ne kao danas, na bazen… nekada nije bilo toliko gladnih ljudi kao što ih ima danas… eh..nekada…
Kada je riječ o štruklama, moram priznati da ih nikada nisam niti jela, niti ih pravila. A toliko slušala o njima :)Možda bih probala da ih napravim za vikend, pa javim utiske 🙂
Dokle su nas doveli u demokratiji zorno pokazuje početak tvog današnjeg posta i gladan dječak, gladnih kod Tita sigurno nije bilo.
Uvijek me uhvati neki sentiš kada se sjetim tih vremena i Titovog doba. Bilo je to vrijeme sretnih i ponosnih ljudi. Imali smo divnu zemlju kojom smo se istinski ponosili i mene bi zaista ponio zanos kada se pjevalo “Od Vardara pa do Triglava” i srce bi mi na “Hej Slaveni” jače udaralo. Dopustili smo da pohlepa sitnih Titića i njihova želja da imaju neograničenu moć u svojim državicama rasturi to sve, naravno krvavo i vrlo bolno.
Ako se Tito i okružio luksuzom, na čemu mu se između ostalog zamjeri, radnička klasa je imala sve. Ne znam nikoga ko u to vrijeme nije imao svojih deset dana na moru. A danas??? Pa, danas ima gladnih, ko bi još o moru razmišljao.
Za mene je tito bio i ostao najveća istorijska ličnost sa ovih prostora i ne samo ovih naših prostora već i šire, on je figura koja je na svjetskom nivou obilježila 20. vijek, a na istoričarima je da donesu ocjenu da li je to bilo na pozitivan ili negativan način, za mene je to isključivo pozitivan način. Možda vi u Hrvatskoj i možete staviti Tuđmanov lik u sraz sa Titom, pa da Francek bude Titu do ramena, ali ostali naši narodi jednostavno nemaju lik koji bi imao i približan značaj Titovom.
Serijal o kojem pričaš, pratim pasivno. Prvu epizodu, onu o djetinjstvu sam gledala i ta mi je još bila dobra. Ali kasnije… Slažem se i sa stavom da se montaža arhivskih materijala teško može nazvati autorskim radom, ali od Vrdoljaka su svi to već navikli. Nije li mu i prezime sa značenjem – VRDATI? Vrdoljak mi je ful antipatičan lik.
Štrukle sam namjeravala uključiti u svoje postove o kuhinjama jugoslovenskih naroda (i narodnosti), a hrvatsku kuhinju bez njih ne bi mogla zamisliti. Vjerujem da su u Esplanadi odlični i pitam se samo koliko su. Ja sam u Zagrebu probala štrukle u jednom restorančiću(zalogajnici) u Ilici (na lijevoj strani kada se od Trga bana Jelačića krene prema Britancu), koji mi više liči na birc. Ima neko ime koje me podsjeća na gosn. Fulira, ali se garat varam (mene u ZG sve podsjeća na Fulira) i štrukli su im odlični i samo 12 kuna.
A sada, još o Titu i Balaševiću. Kada je objavio Panta Rei mislila sam da je pjesma koju godinama ne pjeva ona “Tri put sam video Tita maršala”, ali ipak je “Računajte na nas” Obožavam Balaševića, ali neke njegove stavove o Titovom dobu nastojim ne čuti, jer me stvarno razočaraju.
Vrlo dobro se sećam uzbuđenja kada sam dobila pionirsku maramu, kada smo dočekivali štafetu a ulice bile gotovo prazne u vreme sleta. Bezbrižno vreme da, bilo je… rado ga se sećam i volela bih da jednog dana i naša deca osete tu bezbrižnost, a ne da svaki put pitaju: – Mama možemo li ovo kupiti? Mama možemo li na more?
Recept je super, nisam imala prilike da ga pravim, ali biće isproban:)
Divne uspomene,na dane kada smo mogli i smjeli puno toga !!!
Strukle volimo,samo da to kazem !!!:))
slike ,oh,ne mogu ih se nagledati ,prelijepe!!
I ja takodje smatram da, kakav god da je bio, priustio je ljudima, u tom periodu, dostojan zivot i nije bilo toliko velikih podela u kojoj su se jedni “kupali” u sampanjcu dok su drugi skapavali od gladi i na tome mu skidam kapu. Ne pamtim mnogo iz tog perioda pa se ne bi upustala u dalje komentarisanje nego odmah “skacem” na strukle :))) Fantasticno izgledaju, ni ja ih nisam nikada pravila (a nisam sigurna ni da li sam ih jela – kod nas u Slavoniji bile su popularnije guzvare) tako da definitivno probam i javljam utiske :)))
Za mene je Tito također najveća ličnost s ovih naših prostora. Tko god imao drugačije mišljenje također poštujem. Ali, ono meni najvažnije iz toga perioda moga života mogu reći imali smo mir, bezbrižnost i nikada ne mogu zaboraviti da sam ja dijete jedne samohrane majke uz to radnice zahvaljujući tom sustavu uspjela završiti fakultet i naći svoje mjesto u životu. A sada kažem bar se imam čega sjećati…
Štrukle su izvrsne samo još ih nikada nisam pravila (jela sam baš ove iz Esplanade i meni se jako sviđaju), ko bi ove moje natjerao jesti ih poslije sirnice:)))