PANTA REI

Dvoumila sam dugo podijeliti s vama ovaj događaj ili ne.

TITO – Panta Rei

Kad smo ovog 1.maja išli na vikendicu, predhodno smo morali pokupiti i moju mamu. Dočekala nas je sjedeći na stepenicama, pred ulazom, uz nju je sjedio dječak. Kad nas je ugledala, krenula je prema nama, dječak je isto tako ustao i otišao prema dućanu, a ja sam shvatila da moja mama plače.

“Tko je taj dječak?” , pitala sam
“Ne znam.” rekla je.

Našla ga je kad je izašla iz ulaza, kako sjedi na stepenicama, pitala može li sjesti i čekati kraj njega i kako to da tu sjedi. Rekao je da će sad krenuti dalje, da mu nije dobro.

“Što ti je?”, pitala je.
“Nije mi dobro, krenuo sam u dućan, ali mi je pozlilo, već dva dana nisam ništa jeo.”
“Zašto?”
“Mama mi je ostala bez posla. Danas je dobila neke novce, idem sad kupiti jaja, bit će mi dobro.” uvjeravao ju je.

Mama je u torbi imala ploču čokolade i dala mu da pojede dok su sjedili na stepenicama i pričali.

U jednom prošlom vremenu i jednoj bivšoj državi danas bi bio praznik – Dan Mladosti.

Slavio bi se njegov rođendan i nosila Štafeta. Prošlo je trideset godina od njegove smrti. I trideset godina od dana kad sam primljena u Omladinu čiji se praznik slavio. U tih trideset godina smo gotovi svi koji smo pripadali toj bivšoj državi uspjeli pokazati najniže strasti i izvući iz sebe ono najgore. Ništa od onoga što nam je pokušao oporučno ostaviti. Ništa.
Vrdoljak je otvorio šampanjac na dan Titove smrti. Nedavno je inkasirao priličnu količinu novaca za svoj posljednji uradak kojim pokušava rasvjetliti fenomen “Tito”. Ubirao je solidne novce i za partizanske filmove koje je doista i znao režirati. Za ovo što upravo gledamo na HTV-u, preplaćena je do i jedna kuna. Vrdoljak vjerojatno i sad negdje pije šampanjac. Ima s čim, platili su pretplatnici HTV-a. Pokradene filmske i televizijske materijale drugih autora i 3,5 minute do čuđenja lošeg, igranog materijala.
Jedan dio serije je sastavljen od Bulajićevih intervjua sa već prilično ostarjelim Titom. Ja ih se mutno sjećam iz doba kad su premijerno prikazani. Sad sam neke izrečene stvari percipirala drugačije, ali nisu promijenile moj stav i mišljenje.

Tko je bio Tito?
Što je bio Tito?

Najveća povijesna figura ovih prostora ili bjelosvjetski hohštapler i zločinac?

Ako je i bio, ako mu je jedini cilj bio osigurati sebi lagodan život, nije to učinio na račun svoje zemlje i svog naroda, a da i tom istom narodu nije osigurao život dostojan čovjeka i ne postoji niti jedan argument, niti jedan dokaz kojim me itko u to može uvjeriti. O mnogočemu se da raspravljati, ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo, ali ako do krajnjih granica sve ogolimo i banaliziramo, ostaje ideja, ideja dobrog i onog lošeg.
Ljudi su i unutar tih dobrih ideja, pokvarljiva roba. A nama je bila ponuđena, omogućena i živjeli smo ideju dobrog. I uništili sve u krvavom prasku i pljački.
Jesmo li sad kao narodi i pojedinci sretniji, najiskrenije sumnjam.
Što god je Tito bio, kojim god se moćima i zakulisnim igrama služio, kakve god poteze povlačio, dao nam je jedinih gotovo 50 godina u kontinuitetu, življenja bez rata na ovim prostorima. Dao je ne samo narodu iz kojeg je potekao, nego i drugima, nacionalno i osobno dostojanstvo, običnom malom čovjeku mogućnost i perspektivu da doista svojim radom sebi i obitelji osigura život dostojan ljudskog bića, bez straha od banaka, bolesti, starosti.  Ako je sve i bio samo privid, davao je osjećaj stvarnosti, sad nam ni mašta ne može pomoći u zanemarivanju po nas jadnih i poražavajućih činjenica na što nam država i društvo liče i u kakvom smo stanju.
Svatko od nas ima kad je Tito u pitanju, kao uostalom i sve drugo, pravo na svoje osobno mišljenje i stav, temeljeno na osobnom iskustvu ili kolektivnom obiteljskom i društvenom pamćenju i odgoju i ja ta mišljenja, čak i ona dijametralno različita od mojeg, poštujem. Ali nikad me itko, ičim neće uspjeti uvjeriti da Tito, tko god doista bio, nije bio najveća povijesna figura ikad iznikla od nas, balkanskih slavenskih plemena.

Kad god prođem ulicom,
sa tvojim imenom,
pomislim na onu pesmu.
Već je godinama ne pevam,
stari refren nikom ne treba,
a ljudi pesme, kratko pamte,
komandante …

Ostaće u knjigama i priča o nama,
Balkan krajem jednog veka.
Svako pleme crta granicu,
svi bi hteli svoju stranicu,
Tope se snovi kao sante
ej, komandante!

Na barikadama su opet zastave,
svet ide k’o na praznike.
I decu izvode s jutarnje nastave
da vide gladne radnike.
A gde smo mi, naivni
što smo se dizali na ”Hej, Slaveni”
kao da smo uz tu priču izmišljeni

Vremena su nezgodna
za momka kao ja
koji gleda svoja posla.
Nisam lutak da me naviju.
imam samo Jugoslaviju,
Sve druge baklje bez mene plamte,
ej, komandante!

I svi su tu, da dobiju, na toj lutriji.
Na barikadama su uvek najbrži
al’ nikad i najmudriji.

A gde smo mi, naivni,
što smo se dizali uz “Hej, Slaveni”
Kao da smo, uz tu priču izmišljeni
i prevareni …

I kad god prođem ulicom,
sa tvojim imenom,
pomislim na Panta Rei.
Baciće se tako neki lik,
kamenom i na tvoj spomenik,
Jer sve se menja i sve teče, čoveče …

(Đ.Balašević, Requiem)

Ovdje bi sad u skladu s pričama iz Titovog života najbolje išao recept temeljen na priči kako je Tito, kuhanom svinjskom glavom, nahranio gladnu braću i sestre, ali što bih ja onda s tom glavom, usprkos činjenici da nemam ništa protiv svinje kao prehrambene namirnice.

Ja sam se ipak odlučila za zagorske štrukle , najpoznatije i najcjenjenije jelo Hrvatskog Zagorja.

zagorski štrukli

P.S. Kako sam naknadno odlučila odvojiti recept od posta s pričom, komentari na originalan post ostali su zabilježeni na postu zagorski štrukli.