Ovaj post je trebao biti objavljen nešto kasnije. Nakon još barem tri posta vezana na putovanja.

Predjamski grad – Postojna
Ali kako se pričom naslanja uz trešnje, koje nas čekaju u sljedećem postu, malo sam ga požurila.
Uglavnom, prošloljetne skitanja s kojima sam vas nedavno počela upoznavati, u svom se nastavku, u jednom trenutku za Timnu i mene, nastavljaju prema Soči, a za moju mamu prema Postojni, na 50 godišnjicu mature.
Teško mi je tu brojku i napisati. 🙂
Nekako mi se čini malo vjerojatno da ću je i ja uspjeti doživjeti, iako sasvim svejedno koja je godišnjica, jer mi se dosad nismo, kao razred i generacija niti jednom sastali, a bliži se i nama 30-ta godišnjica.
Mamu smo predale u Ajdovščini u ruke školskih kolega, bračnog para, koji je zajedno još od tih srednjoškolskih dana, a nas dvije smo krenule put Soče.
Ali danas vam ipak neću pričati o Soči, ona ostaje za jedan drugi post, danas vas vodim u okolicu Postojne uz fotografije snimljene 6 godina ranije, kad smo mamu vozili na 45 godišnjicu mature. 🙂 Ponovni je pregled fotografija ustvrdio još jednu gorku istinu, osim da sam bila mlađa, da sam pred tih 6 godina bila i osjetnih xx kilograma lakša 🙂
A ovaj je blog sasvim sigurno kumovao toj promjeni. 🙂

6 years ago
No, vratimo se Postojni, koja je nesumnjivo najpoznatija po Postojnskoj jami, kao najvećoj prirodnoj znamenitosti Slovenije i nju svakako posjetite ako još niste.

Postojnska jama
Međutim, mene je još kao dijete, možda čak i više od Postojnske jame ili barem jednako tako, fascinirao Predjamski grad.

Predjamski grad
Dvorac star preko 700 godina, u blizini sela Predjama, iako nešto manje atraktivnog interijera od razvikanijih dvoraca, zbog smještaja i dojma kao da je srastao sa stijenom, drže jednim od najljepših evropskih dvoraca, a imam osjećaj da vrlo malo posjetitelja Postojne svrati i do njega.
Danas je možda situacija drugačija, ali sjećam se da, kad bih kao dijete spomenula Postojnu, ljudi su običavali komentirati da su posjetili jamu, ali malo tko je čuo, znao ili bio i u Predjamskom gradu.
Jedna od legendi vezanih uz dvorac donekle je slična legendi o hrvatskim Đurđevačkim Picokima, a kako sam ja kao dijete, prije čula ovu prvu, o Predjamskom gradu, Picoki su mi uvijek djelovali poput kopije. 🙂
Đurđevac su opsjedali Turci, a stanovnici grada su ih gađali posljednjim pečenim picekima koje su imali, iz čega su Turci zaključili da daljnja opsada nema svrhe, ako Đurđevčani i nakon dugotrajne opsade još uvijek imaju toliko hrane da i njih, Turke, njome gađaju.
U legendi o Predjamskom gradu u sličnom se kontekstu, spominju trešnje.

Vipavske trešnje
Najslavniji stanovnik dvorca, za kojeg je i vezana većina priča i legendi, Erazmo je Predjamski. Uopće su legende i priče o Erazmu kontradiktorne. Jedne ga spominju kao naočitog, plemenitog viteza,

Erazmo Roterdamski
druge ga opisuju kao ružnog i zlog, razbojnika i pljačkaša.

Erazmo Roterdamski – vitez ili razbojnik?
Istina je vjerojatno, kao i uvijek, negdje na pola puta, nama je ostala priča da se Erazmo u jednom trenutku pobunio protiv cara, što je cara natjeralo da pošalje vojsku koja je opsjedala dvorac u kojem se Erazmo utvrdio, ali im poraziti ga, nije polazilo za rukom. Ono što ih je posebno izluđivalo, jer upravo izgladnjivanjem su Erazma namjeravali natjerati na predaju, a nisu mogli dokučiti, bilo je, kako Erazmo dolazi do hrane i pića.
Gradu se naime, obzirom da je uzidan u 123 metra visoku stijenu, može prići samo s jedne, prednje strane.

Predjamski grad
Legenda dalje tvrdi, a mi smo prije 6 godina i provjerili, u kanjonu rječice Lokve, koja kao ponornica izvire iz stijene ispod samog grada, nalazi se ulaz u pećinu, jamu, koja se penje sve do površine iznad grada i na taj način je, uz pomoć tog skrivenog puta, spojenog i sa samim dvorcem, Erazmo imao stalan dotok namirnica i odolijevao opsadi.

Kanjon Lokve – tajni prolaz
A pritom neprijateljima vadio mast, bacajući im, navodno, koštice prvih proljetnih vipavskih trešanja, koje su mu kao i većina namirnica stizale iz Vipavske doline i po kojima je dolina i poznata.
Na kraju je ipak, zahvaljujući izdaji svog sluge, poražen, na ne baš reprezentativnom mjestu, jer smrt ga je navodno dohvatila na stranišču ili zahodu.
Kako bilo, mi smo se odlučili spustiti u jamu i njome se popeli od ulaza koji se nalazi nešto iznad rječice, do izlaza predviđenog za posjetitelje, negdje, koliko se sjećam, još u visini grada, ali prije samog vrha stijene.

Predjamski grad – tajni prolaz
U jami se ne smije fotografirati, pogotovo se ne smije korisiti bljeskalicu, a i posjete nisu dozvoljene za vrijeme zimskog sna netopira ili šišmiša.
Pri kupnji karte, svatko dobije malu, baterijsku svjetiljku, dovoljno da u mraku, nakon što se oči priviknu, ipak nešto vidite. Dodatno svjetlo bi štetilo i spiljskim sigama, i svom drugom životu jame, kojem je tama prirodno okruženje, ali prije svega šišmišima koji u njoj obitavaju.

ulaz u jamu
Uz pratnju vodiča, stazom omeđenom kamenčićima, a kasnije i prilično strmim stepenicama (postoje i rukohvati), penjete se od ispod dvorca do razine grada. Dakle gotovo 100-tinjak metara. Sama spilja izlazi na površinu na stijeni negdje iznad grada.

izlaz iznad grada
Generalni doživljaj je kao da vas je netko spustio u scenografiju Gospodara prstenova i svaki čas očekujete da se od nekud začuje: “Precious, my precious!” 🙂

jama ispod grada
Stoga, ako vam se ukaže prilika posjetiti Postojnu, Postojnsku jamu svakako ne smijete propustiti, ali nemojte niti Predjamski grad.
Provjerite termine događaja, jer se u određeno doba godine održavaju i uprizorenja Viteških turnira, a kažu da običava svratiti i sam Erazmo sa svojom odabranicom 🙂

Predjamski grad
A do onda, pozivam vas na slasne pite od trešanja!

Pite od trešanja
[…] igrice “Ajme, koliko nas je…. “, natjerale su me da požurim s postom o Postojni i Predjamskom gradu, ali nisam požalila, a nećete ni vi, nakon što pite […]