Jučer su ili su to barem trebali, ako je vjerovati popisu stanovništva iz 2011., po kojem Hrvatsku nastanjuje 3,7 milijuna Hrvata-katolika, isti zapalili prvu adventsku svjećicu. A u Hrvatskoj se ugasilo još jedno svjetlo.
Što ste radili jučer ?
Ne sjećam se kad sam se zadnji put kao čovjek osjećala tako poraženom. Opet smo lumpali k’o pijani milijarderi, utukli 50 milijuna kuna, ne da učinimo sebi ili nekom svom išta dobro, nego da umanjimo drugog.
Koliko bazično zločesti, jalni, neuki i ravnodušni moramo biti da već više od 20 godina činimo sve na na svoju štetu i sramotu. Opet se svijet od nas sprda, opet nas se proziva kao nazadne i fašistoidne.
Zašto nas za sve pozitivno što napravimo netko mora prethodno ucijeniti, zašto nam se dobro omakne samo iz inata, poput skupljanja novca za malenu Noru (ne možete vi nama toliko naplatiti, koliko se mi možemo zainatiti da vam to i platimo). Bila je tu jednim dijelom ljudskost u pitanju, ali imala je previše arome inata.
Jer da smo tako iskreno spremni činiti dobro, sad i ovdje, da smo doista toliko ljudi, koliko volimo o sebi misliti i čitati, onda ne bismo živjeli u ovoj kaljuži.
Što ste radili jučer ?
Tužna. Nije da nisam očekivala, ali danas sam ipak, duboko, potpuno, do srži, tužna, posramljena i utučena. Satima premećem riječi k’o mačka mlade u pokušaju da iz sebe izvučem pozitivnu rečenicu.
Jer već više od 20 godina izlazimo na referendume i izbore i glasamo PROTIV, svaki put u nadi da će nam to suprotno što izabiremo donijeti i bolje. I već više od 20 godina se krećemo nizbrdo i u krug. Jedan jedini put kad je taj PROTIV doista, instantno, poput golemog displaya, mogao i morao pokazati da se kao ljudska bića nismo potpuno dekonstruirali, ona šačica koja je izašla, većinom je zaokružila ZA.
Mrak. Potpuni crni mrak.
Što ste radili jučer ?
I ne mogu ga razbiti adventske svijeće i prosinačke molitve. Nema tog Isusa na križu koji će nas oprati od onoga što već 20 godina radimo.
Palimo svijeće i zatvaramo oči. Svaki put kad netko ostane bez posla, svaki put kad se razboli, a ne može do liječnika, svaki put kad ugledamo koščate udove staraca kako vire iz kontejnera, svaki put kad nas miris raspadanja upozori da je netko vrata uz naša, neprimjećeno umro, svaki put kad nekoga prevare, ponize, pretuku, a mi okrenemo glavu, svaki put kad izgovorimo da mi tu ne možemo ništa i pomislimo kako to nije naša briga i kako se bolje ne miješati.
Ovo nije bilo pitanje pederskog braka. Ovo je bila proba. Proba terora. Niste ni svjesni što ste dozvolili da se dogodi i olako prođe, dok ste vi palili svjećicu na adventskom vijencu.
U duhu Božića. I ljubi bližnjeg svoga.
Dok ste veselo skakutali u predprazničnom raspoloženju.
Možda sam paranoična. A možda nisam dovoljno.
Dali ste vjetar u leđa likovima koji pokreću svoje lutke na koncu, lutke poput Željke Markić.
Zar ništa niste shvatili u ovih 20 godina?
Odvukli su vas u rat, osakatili vas i pobili, dok su oni punili džepove, šutjeli ste. Prodali su vam tvornice, poslali vas na burzu, šutjeli ste. Ispraznili su sve fondove, šutjeli ste. Dali su vam kredite od kojih krepavate, preko banaka koje ste vi sanirali, šutjeli ste. Prodali su sve što su vaši očevi stekli, šutjeli ste. Otvorili su vam pučke kuhinje i napunili kontejnere, da imate po čemu kopati, šutjeli ste. Oduzimaju vam jedno po jedno sva stečena prava, šutite i dalje.
Šutjeli ste i jučer, jer vas se ne tiču pederi.
I još uvijek ne shvaćate da smo svi pederi. I da nas svakog ponaosob u određenom trenutku tako tretiraju. I ponižavaju. I uskraćuju nam pravo na dostojan život. A jučer ste im za to i prešutno i napismeno dali mandat.
Još uvijek niste shvatili koliko je životno važno ostati čovjeku čovjek, u ovim krhkim komadićima vremena koji su nam kao život dani?
Što ste radili jučer ?
Jednako sam tužna kao i ti a još više posramljena.
Kao i Tamara i Branaka nadam se da će to neko bolje doba doći ali hitno.
Eto baš tako, svjećicu smo zapalili i nekako zašutali , ne znam gdje je zapelo ……, i ovaj put. Kao i Tamara i ja se nadam da će doći neko bolje doba, ali isto tako znam da neće doći samo od sebe pa onda neće niti doći baš tako skoro. No, što je tu je, ovo je sada prošlo i čekamo sljedeće.
Tadeja, odličan post, odlično rečeno i slažem se sa svakom napisanom rečenicom.
I ne, ovo nije imalo nikakve veze s brakom i obitelji, puno je tu drugih skrivenih motiva i mene postalo strah da je samo početak, ali nekako pokušavam vjerovat da smo s vremenom inteligentniji.
Evo jednog zgodnog TED talka kojeg bih svima preporučila:
http://www.ted.com/talks/james_flynn_why_our_iq_levels_are_higher_than_our_grandparents.html?source=facebook#.UkbgXubZJn9.facebook
nadam se da će doć neko bolje doba, al tko zna kad
e, moja tadeja…..teško se nositi s nekim institucijama i s takvim narodom….
pokušavala sam iznijeti svoje argumente protiv i onda samo dobijem grube riječi, uvrede,…a meni to ne treba…ovo malo života što mi je preostalo želim provesti u svom malom svijetu koji sam si sama stvorila…ne mogu drugačije poslije svega što sam prošla….
tebi skidam kapu…
Tadeja moja, mogu ti samo reći: Ista meta isto rastojanje. Tako tu, tako ovde 🙁
nemoj biti niti tužna, niti se osjećati posramljenom … ja sam u nedjelju po buri koja me pošteno propuhala iznad Trsta (morala sam stati da si kupim cremu carsolinu, znaš mene) sve do doma, nakon 800 km najprije otišla na izborno mjesto, zaokružila svoje protiv i tek onda otišla kući. Ja se dobro osjećam bez obzira na sve i bez obzira što je referendumski rezultat bio za. Brak ćemo sada definirati Ustavom po volji hrvatskog biračkog tijela.
Problem je što rezultat referenduma na koji smo stukli tolike silne novce, koje smo mogli potrošiti na x drugih načina, apsolutno ne mijenja ništa u životu onih koji su u braku ili brak namjeravaju sklopiti,, a kada bolje razmislim, Markićeva je pomogla homo zajednici daleko više nego je imala namjeru odmoći im ako vlada uistinu u četvrtak stavi na raspravu zakon o životnom partnerstvu. Već danas po komentarima brojni oni koji su glasali za, tvrde da Markićeva sada ne može tražiti ništa više od onoga što je dobila, zašttila je brak kao takav, ali nigdje na listićima nije stajalo da se brani životno partnerstvo istospolnim pojedincima. Oni nisu glasali protiv mogućnosti životnog partnerstva istospolnih zajednica, samo nisu htjeli da se to zove brak. Na žalost, svojim glasom dali su Markićevoj mogućnost da idalje maltretira javnost svojim interpretacijama za što su se građani zapravo izjašnjavali.
MOj osobni dojam je da se jedan broj onih koji su glasali za već pokajao, jer se osjećaju izigranima sada kada čitaju njene izjave da nisu samo brak zaštitili, već i sve one obaveze i povlastice koje brak nosi (?!) To automatski znači da su ta prava, obaveze i eventualne povlastice vezane samo za bračnu uniju muškarca i žene i da je cijela akcija i bila motivirana željom da se takva prava uskrate istospolnim unijama, bez obzira na retoriku kojom se gospođa prije referenduma služila.
Nekom ej e bez veze da sam toliki put potegnula radi referenduma, ali ja u cijeloj toj inicijativi “u ime obitelji” nikako ne vidim obitelj, od samog početka ne mogu se otresti dojmu da su njihove ambicije daleko veće i opasnije od definicije braka u Ustavu. Voljela bih da me budućnost demantira, ali svaki put kad vidim takve populističke pokrete sumnjam u iskrenost njihovih namjera – jednostavno odbijam vjerovati da se pokrenula tolika halabuka radi definiranja braka, koji je čisto pristojno obrađen u obiteljskom zakonu.
Iskreno se nadam da će ova impotentna i totalno nesposobna vlada ipak učiniti nešto kako spada i izglasati dobar zakon o životnom partnerstvu u brk gospođi Markić i onima koji su je pogurali na političku scenu.
amen
Sad se podsetih da ustvari za zimu imam još jednu zanimaciju,a to je iščitavanje svih propuštenih postova na ovom blogu,a ima ih poprilično…Pozdrav
Tadeja, u pravu ste! I vjerujte, ne šute svi. Ali nažalost, kao i uvijek, prolazi ona agresivna, nasilna, siledžijska opcija, koja uljuđenim i obično tišim ljudima ne da do riječi. Primjećujete, da na televizijskim sučeljavanjima bolje prođu oni, koji se više i jače deru? Ako smo i imali neka vremena, koja su njegovala kućni odgoj, ta su prošla. Uništio ih je rat. Djeca su ostala ili bez roditelja, ili sa onima koji su i sami frustrirani, pa te svoje frustracije i strahove prenose na ovu mladu generaciju. Rijetki su oni, koji još u svom domu njeguju dijalog, pristojnost…… Ali ipak mislim, da uvijek i posvuda mora djelovati i čisto fizička sila zamašnjaka: kad se dotakne jedna krajnja točka, zamašnjak se giba u suprotnom smjeru. Samo se pitam, jesmo li dotakli tu zadnju, krajnju točku?
Slazem se, u potpunosti. I bojim se sta ce biti.