Soča – zelenooka ljepotica

To kako ja preskačem s teme na temu, počnem, pa ne dovršim, pa se vratim ako treba i koju godinu unatrag, ne bi me ulovio i pogodio, sve ovako okruglu i pozamašnu ni olimpijski zlatni pobjednik u gađanju glinenih golubova. 🙂

Jer, prije negoli se vratimo tutorijalima, što onima o dodatnim podacima o printanju na tkaninu koje sam vam obećala, što o izradi storage ribbons kutija, oliti ga kutijama za ukrasne vrpce, što onima koje još čuvam u rukavu ;), a napose i novim receptima, nismo završili ni prošlogodišnju priču o Timninom i mom skitanju i povratku slovenskim korijenima.
Ostala sam dužna završiti priču započetu u Križu, ali dok je ne uobličim i skuham, doslovno i preneseno, skočit ćemo do Soče, uz recept koji me svojom svježinom neobično asocira na tu jedinstvenu ljepoticu, a koji potražite u idućem postu.

Prije toga Soča. Uvijek sam slušala o njezinoj smaragdno zelenoj boji, ali dok ne vidite, teško povjerujete da je baš toliko čarobno zelena.
Nekako sam sa sumnjom primala i izjave o njenoj hladnoći, dok me nije dotakla.

Na izlet do Soče, prvenstveno izvora, odlučile smo Timna i ja otići same, nakon što smo mamu sigurno otpremile na 50. godišnjicu mature.
Sestrična mi je na komad papira ispisala sve točke uz tok Soče do izvora gdje bi bilo dobro stati. I dobro da je to napravila, jer, a ne znam je li se unatrag godinu dana išta promijenilo, bez tog komadića papira, pouzdajući se samo u oznake uz cestu, ja bih puno toga promašila.

Naime, Slovenci se baš ne razbacuju putokazima i kad već pronađete ono što tražite, onda nađete tu i tamo i kakvu tablu na kojoj piše što je to što ste pronašli, ali da bi vas se na to upozorilo kojih, barem par stotina metara ranije, nemojte očekivati.

Srećom, Soča je takva zavodnica da baš ništa ne može pokvariti dojam koji ostavlja. Između ostalog, kod mjesta Skolan, kraj Nove Gorice, teče ispod željezničkog mosta, koji još uvijek drži primat kao most sa najvećim kamenim lukom na svijetu.

Mi smo krenule iz Kamnja i ideja je bila otići ravno do izvora i onda polako natrag, stati kraj svih točaka koje je sestrična označila. Vožnja je trajala gotovo dva sata, ali kako se do izvora vozi zapravo uz samu rijeku i penjete se u planinski kraj i većim dijelom kroz šumu, put je prilično ugodan.

Nakon dolaska do ispod izvora parkirale smo, obavile sve radnje neodgodive nakon dvosatne vožnje i spremno krenule prema samom izvoru.

– “Mama?”, Timna će, pokazujući mi glavom na ljude koji su se iz pravca izvora vraćali ili se motali po parkiralištu i oko planinske kuće-odmorišta.
– “Da?”
– “Hmm, daj pogledaj, Slovenci su svi u gojzericama.”
Gledam i ja, bogami jesu. Timna u starkama, ja u nekim primjenjenim tenisicama-cipelama.
-“Ma”, pokušavam ja ublažiti paniku, “oni se furt nekam pentraju, njima ti gojzerice dođu k’o šlape za po doma.” – zaključim, iako nije da se nisam zabrinula.

S druge strane, mislim si, valjda bi, da je nemoguće popeti se u običnoj obući, negdje stajalo upozorenje da se do izvora mora u planinarskoj opremi ili da treba posebna obuća.

Kad smo već do pred izvor došle, a da izvor ne vidimo, nije dolazilo u obzir i krenemo mi u pravcu jednog od rijetkih putokaza.

Odjednom, prema nama, izbezubljeni Francuz juri nizbrdo: “No water!, No water!”
Ovo da je Francuz shvatile smo po naglasku i ostatku izgovorenog kojim nam je pokušao reći da ne idemo dalje, jer tamo nema vode.
I ne zaustavljajući se, projurio je kraj nas.

-“Kaj je sad ovo bilo?”, opet će Timna, zbunjeno.
– “Hehhh, tamo, odkud je on dojurio, očito nema izvora ili ga on nije pronašao, što ga je prilično frustriralo. A djeluje i ozbiljno žedan. Ali mi smo se posljednjih, najmanje sat vremena, vozile uz rijeku, a ona mora od nekud dolaziti, dakle vode sasvim sigurno negdje ima.”

Nije da mi dijete nije vjerovalo, ali skepsa u pogledu je rasla.
Okrenem se oko osi i na lijevo od puta, a Francuz se sjurio odozgo, ugledam na kamenu planinarsku oznaku (bijah nekad davno izviđačica) 🙂

-“Gledaj, ovuda moramo, on je promašio put, a Slovenci definitivno zavaravaju protivnike, nekakvu tablu i putokaz su baš mogli i ovdje napiknuti. :)”

I kako smo skrenule na lijevo, prateći tu planinarsku oznaku na kamenu, tako se stijene počinju penjati gotovo okomito u vis, tvoreći svojevrsne stepenice. U njih je sa strane, kao rukohvat, zakucana čelična sajla.

Gojzerice su dobile svoj smisao.

-“Idemo dalje?” – Timna me gleda.

Trpam ja foto aparat u torbu, za ovo trebaju obje ruke, bočicu s vodom isto tako, torbu vješam poprijeko kao poštar i smještam je na tur.

-“A bo’me idemo, ajde ti ispred mene, drži se s obje ruke za tu sajlu i premještaj jednu po jednu ruku po sajli tek nakon što si se opet čvrsto primila i jednako čvrsto i sigurno na nešto stala i gledaj kud stavljaš nogu, jer ako se skupa zakotrljamo nizbrdo, skupljat će nas u Kobaridu.”

No, ovaj je dio još bio šetnica.

Iza toga slijedi, doduše ne dugačka, svega nekih desetak-dvadeset metara, ali staza na kojoj doslovno visite na stijeni i onoj spomenutoj sajli, prostora imate za osloniti nogu, ali ne puno veću od broja 40-42, a i to ne na svim mjestima i bez mogućnosti mimoilaženja s nekim tko dolazi s druge strane.

Ali kad ste već krenuli, zapravo i bez mogućnosti povratka, jer vam otraga drugi već dišu za ovratnik i ne ostavljaju mogućnost odustanka.

Uglavnom, objesile smo se i mi, Slovenci vode i malu djecu sa sobom, po mogućnosti još koje i u ruksaku :), od sramote se ne bih vratila, taman me Gorska služba spašavala. 🙂

I nije bilo tako strašno, izvele smo to majstorski. Ako me je što od krških i kamenih gena oba roditelja dopalo, to je da se usprkos krajnje zaobljenom obliku i nedostatku prakse, uspijevam penjati. 🙂

A da se popeti nismo uspjele, odnosno da smo s te sajle i uskog puteljka na stijeni otpale, završile bismo negdje dolje preko ovog ruba,

s kojeg se Soča, nakon što se od samog izvora jednako čarobno plavo-zelena, popne iz trbuha planine na svjetlo dana, obrušava u dolinu.

Pretpostavljam da u vrijeme topljenja snijega ili kišnog perioda, u vrijeme punog vodenog kapaciteta rijeke, nije moguće ni doći ovako blizu izvora i da je tada svo kamenje po kojem smo mi zdušno hopsale, guštale u leptirima i svježini, prekriveno vodom koja pri padu čini laganu magličastu vodenu zavjesu.

Ali ljeti, a bilo je gotovo 40° C, izuzetno vruć dan, sjediti na tom kamenju, piti vodu ravno iz rijeke, što se ne sjećam kad sam, ako sam ikad u životu ranije napravila, a ovdje sam bez razmišljala zagrabila i nažlempala se k’o kravica, doista je poseban doživljaj.

Slijedio je gotovo jednako dramatičan spust po sajli i nastavak otkrivanja Soče.

Stale smo kratko i u alpskom botaničkom vrtu.

Božanska ugoda. Svaka riječ stoji.

A onda smo zaključile da se pod hitno moramo rashladiti i da ne možemo više ni koraka dalje dok to ne učinimo.
Čekati da se spustimo do Nadiže, gdje je kupanje moguće, obzirom da su pred nama bila  za pogledati korita Soče i još nekoliko točki na koje smo željele svratiti, činilo se predaleko.

Soča ljeti navodno ima temperaturu od 12°C. Ja se tuširam hladnom vodom, doista hladnom vodom, ne mlakom, od travnja do listopada. Meni se tih 12°C, uz neizdrživih gotovo 40°C vanjske temperature, nije činilo tako strašno.

Nismo pokušavale ući u Soču, to zapravo i nije jednostavno za učiniti u tom dijelu njenog toka, ali smo pronašle pritoku, nekakav potočić. Dubina do gležnjeva.

Koliko vam vremena treba da se iz uspravnog položaja dovedete u čučanj?
Jer ideja je bila da čučnemo i rashladimo se vodom. Nemoguće. Ne uspijete to učiniti, jer vam se u tih par sekundi stopala tako smrznu, da jedva izgegate van.

Slijedili su viseći mostovi

i veličanstvena korita Soče.

Voljela bih otići barem još jednom, kad je rijeka bogata vodom,

jer korita tada mora da pružaju neponovljiv prizor.

Soča je svjetski poznata i po soškoj fronti u 1. svjetskom ratu, krvavim borbama u kojima je s obje strane izginulo oko milijun vojnika.Na Soškoj se fronti kao austrougarski vojnik, borio i moj drugi djed, onaj hercegovački.

Borbe na soškoj fronti, napose onu za Kobarid, opisao je i Hemingway u svojem romanu Zbogom oružje.
Na sve to podsjećaju ostaci utvrda, kao i muzej 1. svjetskog rata u Kobaridu, za koji nažalost nismo našle vremena, a jedna od utvrda, iako originalno sagrađena još u 16. stoljeću, kao drvena utvrda za obranu Koruške od Turaka, kasnije korištena i u Francuskim ratovima, pa porušena i obnavljana, da bi dočekala i 1. i 2. svjetski rat, je i tvrđava Kluže.

A ne, ne bojte se, tu se ipak nismo prtile 🙂

Ali smo zato bacile pogled u kanjoj Koritnice, koja teče uz samu tvrđavu.

Slijedilo je još malo vožnje uz Soču, slap Boka

pokoja kozica,

konji i struja u žici koju je Timna neoprezno primila pa ju je stresla i

dan je bio na izmaku.

Nedovoljno za sve što smo još htjele, ali ostavlja razloga ponoviti.

A sad konačno i moj zaboravljeni recept. 🙂 Orah pita s mousseom od krastavaca i piletinom s grilla koju potražite u idućem postu.