Blogomanija 2012. – Stara planina

Blogomanija 2012. – hrana

Prije svega sam se intenzivno bavila mišlju da im provalim u kuhinju i pregledam zalihu začina. Ili je nemaju ili se začina boje. 🙂 Uz dužno poštovanje hotelu sa četiri zvjezdice i konceptu švedskog stola koji bi trebao zadovoljiti razne ukuse, i tu imam par opaski.
Doručak je bio standardno bogat i odličan. Kad je riječ o večeri, čovjek se ne može oteti dojmu propuštene prilike da onolika količina spremljene hrane uz nesumnjivu želju za mogućnošću izbora više vrsta različitih jela, utrošenih kvalitetnih namirnica i uloženog truda u pripremanje, urodi i jednako visokom ocjenom.

Prva asocijacija na hranu u Srbiji je meso. Uz meso, roštilje i razna pečenja u kojima im gotovo nema premca, postoji takav dijapazon jela i namirnica koje se daju prilagoditi švedskom stolu, napraviti ih i za mesojede i vegetarijance i vegane i glutten free potrebite, da jednostavno ne vidim niti jedan valjan razlog da smo mi u prosincu, na planini u snijegu, duboko u Srbiji bili ponuđeni rižotom od plodova mora dekoriranim ljutim papričicama, orijentalnom junetinom, tijestom s pestom, sticky fingersima i još čitavim nizom, oprostite na izrazu, nebuloza, za koje u niti jednom slučaju niste mogli duboko udahnuti i reći: “Jbt.- što je ovo dobro!”
Ja nisam uspjela, a to, uvrijedio se tko ili ne, držim nedopustivim, pojesti pošteni komad mesa, a ljudi moji, bila sam u Srbiji!

Bez obzira ili baš zato što je riječ o hotelu sa četiri zvjezdice, čini mi se savršeno blesavo da ne kuhaju gotovo ništa od nacionalnih jela,  koja se jednako tako daju prilagoditi konceptu švedskog stola, a uvjerena sam da niti jedan gost, a pogotovo skijaš koji se nakon cjelodnevnog boravka na skijama konačno skine, neće zamjeriti solidno pripremljen komad mesa i ukusan prilog, pa taman da se izbor svede na 3-5 jela koja oduzimaju dah, umjesto dvadesetak ispod prosječnih. Doduše ne znam koje su uzance po pitanju broja jela u hotelima sa četiri zvjezdice i švedskim stolovima, ali nažalost, kvantitet nije uspio sam po sebi postići i  kvalitet. Da me netko pogrešno ne shvati, nije to bilo nejestivo i izgledalo je vrlo lijepo, ali me srce boli što  baš ništa od onolike hrane nije okusom obaralo s nogu.

Blogomanija 2012. – zimska idila

Napuštati hotel i skitati uokolo doista nisam imala želje, a ni potrebe, što zbog vremenskih uvjeta, što zbog činjenice da hotel ima izuzetno ugodno, uslužno i organizirano osoblje, koje je vjerujem, jedva dočekalo da napustimo hotel, ali se to uz osmijehe na njihovim licima u niti jednom trenutku nije dalo naslutiti.

Ono čemu sam se najviše veselila pri planiranju puta, bilo je vidjeti djevojke (Maju, Mariju i Gagu) i s njima probrbljati, a ispunilo se gotovo u potpunosti. Mana je što je uvijek premalo vremena za sve o čemu bismo mogle. I žao mi je što su od dolaska odustale Mila i Minja.

Ograničena sredstvom putovanja kao poklone sam nosila samo nekoliko primjeraka novog broja tiskanog DO!TS–a, a vratila se sa slatkim od šljiva kao Marijinim poklonom, kajmakom, čvarcima, Majinim pekmezom od kajsija i medovikom, Gaginim ajvarom i malenim grnetom 🙂 Veće sam uspjela razbiti kad mi je pred dizalom pukla vrećica i sve poispadalo. 🙁

A Magrit hvala na pomoći oko sakupljanja! :)Blogomanija je hvalevrijedna inicijativa i odlično organizirano okupljanje sa doista pomno odabranim temama i čini mi se da ne bi bilo zgorega da se i netko ovdje na zapadu ( Hrvatska, Slovenija) prihvati organizacije i realizacije slične ideje. Povratak sa Stare planine obećavao je još veću pustolovinu nego pri dolasku, jer sad je sve bilo potpuno bijelo. Drveće, uglavnom bjelogorično, mislim da sam na prste jedne ruke uspjela nabrojati sporadičnu crnogoricu, činilo je da pejzaž djeluje poput crteža grafitnom olovkom.

Stara planina u snijegu

A kad sam mislila da mi je od puta ostalo još samo drugi dan odraditi par sati vožnje vlakom do Zagreba, avantura je tek počinjala. Prvo nikako nismo uspjevali pronaći kad i da li vlak uopće vozi. Na kraju se ispostavilo da je nakon promjene voznog reda koji je obavljen dan ranije, ostala samo jedna linija i to brza, međunarodna za Zurich, sa stajanjem u Zagrebu.
A ona se prilično usporena i do granice, nakon granice i totalnog raspada hrvatskog željezničkog prometa toga dana, pretvorila u seoski vlak u snijegu. Putnički vlakovi na istoj pruzi su većinom bili otkazani iz raznoraznih razloga i kvarova i u naš se vlak sa svakom novom stanicom (ne možete vjerovati koliko ih je) slijevala sve veća rijeka ljudi, dok na kraju nismo doslovno sjedili jedni drugima u krilu. Ne znam bih li vam uopće pričala, ali uspjela sam doživjeti kompletan folklor vožnje vlakom, za koji sam mislila da postoji još samo u mojim sjećanjima, jer zadnji sam put koristila vlak kao prijevozno sredstvo 1989. godine. Naime bilo je tu i izuvanja cipela i čarapa i trljanja promrzlih nogu, nekako smo čovjeka uspjeli uvjeriti da ih ne masira šljivovicom i nadobudnog konduktera koji je u svom tom ludilu proglasio prvu polovicu vagona prvim razredom, pa nas sa svom onom prtljagom tjerao da se selimo u drugu, veselih Slovenki na povratku iz Beograda, wc-a koji se ne mogu otvoriti, a kad to i uspijete onda u njima ne radi ili svjetlo ili nema vode ili oboje, a ako vode ima, onda je sve poplavila i natopljeni su svi papiri koje biste na tom mjestu trebali koristiti. Uglavnom, nakon više od devet sati takvog puta, meni je tog seksa bilo sasvim dovoljno za neko duže vrijeme. 🙂
U to ime sam dan kasnije u panici da mi je kajmak od traume izazvane dugotrajnim putem, ciknuo, išla spašavati stvar i peći pogačice od kajmaka i duvan čvaraka, za koje sljedi recept u idućem postu. Međutim, pokazalo se, a neki su i testirali 🙂 da sam bila u krivu i da je samo gornji sloj kajmaka krenuo tim pravcem, pa je ostatak na sveopće odobravanje zainteresiranih riješen rinfuzno 🙂

Pogačice od duvan čvaraka i kajmaka