Bogu je kanuo čaj, svud je prsnuo sjaj…….
Miholjsko ljeto
Nadala sam se ove godine Miholjskom ljetu, kad je već pravo bilo tako šmrkavo i cendravo. Ali i ono me izdalo 🙂
Timna se rodila na Miholje i zauvijek me zaljubila u topla bablja ljeta.
Čekala sam je dugo. Negdje u sebi sam osjećala da će jednom doći, ali to samo čekanje nije činilo manje teškim i dugim.
Jednog dana, netom prije nego ću zakoračiti u 30-te sam odustala, digla ruke i stala. Potpisala kapitulaciju.
Jer svaka iduća igla, svaki idući predmet gurnut u moju utrobu, svako slijedeće pipkanje ljudi kojima je to nažalost postala rutina, bilo bi meni već tko zna koje previše.
čekanje
Moj otac je liječnik u mirovini. Svo medicinsko osoblje kod mene ima neograničeni beskamatni kredit. Stvarno se trudim razumijeti da je riječ o teškom i odgovornom poslu. Previše puta sam uprkos tome doživjela osjećaj da zaborave da se njima utječemo kad smo najranjiviji, da ih gledamo poput bogova. Previše puta zaborave koliko nas, već slabe, mogu dodatno povrijediti.
U međuvremenu sam samoj sebi priskrbila tumor hipofize. Ponudili su mi tablete ili da mi ga izvade kroz nos. Uzela sam tablete i zahvalila se, po glavi mi, pa makar i kroz nos ne budete prčkali, dosta je bilo.
Kažu da Bog nikome ne natovari više nego što je u stanju iznijeti. Ne znam.
Ja sam na ovoj etapi puta odustala.
čekanje
To nije moj savjet niti jednoj ženi, niti jednoj budućoj majci ili paru koji se suočavaju s istim. Naprotiv . Budite uporni i izdržite. Vrijedno je svakog poniženja i boli, ali isto tako da ovog časa, s ovim iskustvom ostvarenje mog majčinstva ovisi o ministru balvanu, rigidnim stavovima crkve i sebičnim stavovima pojedinaca kojima je roditeljstvo došlo samo po sebi, ponekima i kao smetnja, nečija bi jaja (isprika zbog stila) završila u škripcu dok ne poplave.
čekanje
Tog jutra mi je u prolazu nešto na cesti privuklo pažnju. Nikad ne podižem predmete s ceste. Jednostavno to ne činim. Taj predmet sam ipak podigla, doslovno me privlačio k sebi. I pogledala ga. U ruci sam držala igračku. Veličine dječjeg dlana. Plastičnu imitaciju bebe koja puže. Ne lutke koja imitira ljudski lik, bila je to beba koja puže.
Ne znam jeste li ikad doživjeli osjećaj kad vam se u tisućinki sekunde dogodi kaos u glavi, doslovno jurnjava misli koju jedva pratite, nevidljiva ruka unutar vaše vlastite glave, mimo vašeg svjesnog i voljnog utjecaja, preslaguje misli, sklapa ih poput puzzli i izbacuje točno određenu misao kao podatak.
Okrenula sam se i otišla u apoteku. I kupila test. I napravila ga. Na poslu. I ugledala plavi plusić.
Vadila sam test danima skrivećki i gledala ga. Plusić nije nestajao. Otišla sam izvaditi krv. Razina beta hcg-a je upućivala na trudnoću.
Pričekala sam još koji tjedan i otišla na ultrazvučni pregled. Moj liječnik je gledao, okretao, tražio, nemojte se popiškiti, popiškite se, pa opet.
“Odumrla trudnoća” – izjavio je.
Okrenuo se, skinuo rukavice i bacio ih u kantu za smeće.
Ja sam sišla sa stola.
Sjeo je na stolac.
Ja sam spustila suknju.
Uhvatio je olovku.
Ja sam sjela na drugi stolac.
Primio je blok s uputnicama.
“Morati ćete na kiretažu” – izustio je.
“Da, svjesna sam toga, ako je tako kako ste rekli” – složila sam se.
“Pa dobro, mogli biste za svaki slučaj još jednom izvaditi krv ” – mora da sam ostavljala dojam zombija, kad je svoje mišljenje odlučio poduprijeti još jednim nalazom.
“Da,, voljela bih.” – protisnula sam.
Napisao je uputnicu.
Zahvalila sam, pozdravila i izašla.
tuga
Sjela sam u auto i prenijela vijest suprugu. Nikad u životu ga nisam vidjela tako duboko nesretnog.
Čim sam ušla u stan, skinula sam sa sebe svu odjeću koju sam u tom času imala na sebi i stavila je u vrećicu.
Otvorila telefonski imenik i pronašla prvog najbližeg privatnog ginekologa koji me bio voljan primiti.
Odjenula crvenu majicu i hlače, vrećicu sa skinutom odjećom pri odlasku ostavila kraj smeća i krenula.
Prije nego li je liječnik kojeg sam pronašla stigao išta zaustiti, jedva ispuštajući glas pitala sam: “Ovo što se čuje……, ovaj zvuk….., to je……?”
“To su otkucaji srca vašeg djeteta. Ovo što ja vidim je savršena zdrava trudnoća, koja odgovara podacima koje ste mi dali.”-rekao je, a svijet je dobio boje.
Dobrodošla Timna, znala sam da si tu! 🙂
Punih osam mjeseci smo beskrajno uživale. Najljepši period mog života.
svijet je dobio boje
Vodenjak mi je pukao u noći, dva tjedna prije termina. Slijedili su sati dripa, padanja u polusvijest, povraćanja.
Kad smo prvi put poslije svega uspjeli razgovarati suprug je rekao da je drugom rukom stiskao moju, ne bih li ja olabavila stisak, jer je mislio da ću mu polomiti kosti. Redaljka, razred babica uči na meni stavljati i vaditi katetere, još dripa, deset sati je prošlo, a rezultat ni 3 cm.
Bogu je kanuo čaj, svud je prsnuo sjaj…….
Onda su se svi uzmuvali. Izbacili supruga iz rađaone.
Ja sam izbezumljeno otvorila oči i pitam što je, što se događa?
Sestra mi gura papir i olovku pod nos: “Potpišite!”
“Što da potpišem?” – pitam.
“Potpišite da pristajete na carski rez.” – ona mirno nastavlja.
“Ženo, pristajem da mi ovaj čas staviš glavu na panj, zašto ste izbacili supruga, zašto njemu niste dali da potpiše? Što se događa? Što je s djetetom?” – vjerojatno urlam iako to tako ne zvuči.
“Otvorite torbu i izbrojite novce koje imate u novčaniku i potpišite!” – ona nastavlja!
“???? Zašto to niste dali mom suprugu? Otvorite vi ženo božja, što god napišete, ja ću potpisati, što se dovraga događa????? ” – pokušavam dobiti bilo kakav suvisao podatak, osim trenutnog stanja u mom novčaniku.
Probudila sam se u intenzivnoj. Sve je boljelo. Ne sjećam se tko, kad i kako mi je rekao da jest curica i da je sve u redu. Kraj mene u sobi sa svake strane po jedna žena. Jednoj drugi, drugoj treći carski, podvezali su joj i jajovode. Iskašljavam zbog anestezije, ne mogu si naći mjesta. U tom trenutku ulijeće sestra s bebama, ja prvi put u životu vidim svoje dijete, nemam blage veze kako je primiti, a trebala bih je dojiti. To je naime sestra rekla kad mi ju je ubacila u ruke.
“Ali ja ne znam kako!”, pokušala sam reći.
“To zna i moja pokojna baba!” – ljupko je replicirala i izašla iz sobe.
Prve riječi koje je moje dijete čulo iz mojih usta, bila je takva bujica psovki da bi mi na njoj pozavidjeo i okorjeli kočijaš.
A onda sam počela ridati. A Timna urlati.
Ove dvije sirote su mi sa strane pokušavale suflirati što da napravim, ali ja nisam mogla okrenuti tijelo da bi ona mogla dohvatiti dojku, jer mi za to zbog reza trebaju ruke u kojima držim nju.
U tom trenutku se na staklu intenzivne pojavljuje vrlo mlado muško lice. Očito stažist. I uđe.
“Što se dogodilo?” – pita.
Nisam sigurna da je uspio shvatiti što sam kroz plač i psovke izgovarala.
Bila sam jadna.
“Nakon deset sati muke, propustila sam glavni događaj. Rodila se bez mene, ja to nisam vidjela i doživjela i sad mi je ova ovako ubaci u ruke i ostavi me, a ja sve što mogu je samo grčevito je držati da mi ne ispadne. I rekla mi je da dojiti zna i njena pokojna baba! E, pa ja ne znam!” -urlala sam.
“Dajte” – veli meni dječak, “budem vam ja pokazao”.
A jebemti život! Prasnula sam u histeričan smijeh. Sad budu me još i muška djeca učila dojiti.
Pridržao je Timnu dok sam se ja nekako namjestila. Dijete je prestalo plakati. Ja sam njuškala crnu čupavu glavicu i gledala halapljiva ustašca.
Bila je tu i bila je moja.
Miholjsko ljeto
I bila je gladna. Veći dio vremena prvih mjesec dana. Pogotovo onih nakon što smo konačno došle kući.
Ja sam uporno dojila.
Zove moja Najbolja, pita šta radim.
“Dojim.”
Zove nakon dva sata, “Šta radiš, kak je mala?”
“Dojim.”
Zove nakon pet sati, “Šta radiš?”
“Dojim.”
Nakon sedam.
“Dojim.”
Nakon deset, “Dojiš?”
“Dojim!”
“Pa ti ženo nisi normalna! Nisu tvoje cice protočni bojler, nitko ne doji deset sati u komadu, kaj ti nije jasno da nemaš mlijeka?”
Tražila je da joj dam supruga na telefon, nešto mu je rekla, on je izašao iz kuće, vratio se s kutijama, nešto smućkao i uzeo nahraniti Timnu. I ona je konačno zaspala.
Spavala je deset sati u komadu. Od tada pa nadalje. Ja, osim povremenih i uobičajenih dječjih boljki i prehlada, ne znam što znači neprospavana noć zbog djeteta.
U roku od 24 sata ja sam izgubila bilo kakve tragove mlijeka. Pomoglo bi vjerojatno da mi je netko rekao da moja pokojna baba nije dojila niti jedno svoje dijete, dojena su po selu. Nije imala mlijeka, a rodila ih je šesnaestoro. Očito genetski feler. Možda je i ona imala tumor, ali nije nikad utvrđeno.
Ovog Miholja, kišnog i cmizdravog, ali za mene zauvijek obojanog toplim bojama jeseni, moja je Timna napunila 12 godina. Dugo mi je trebalo prevaliti ovaj post preko tipkovnice.
Tražio je previše mene. Bila sam gotovo odustala, kad se danas dogodilo nešto što me navelo da se predomislim i ipak ispričam “našu” priču.
Naravno, dobila je svoju rođendansku muzičku torticu. 🙂
Timnina muzička tortica
A budući se polako iz djevojčice pretvara u djevojku, napravile smo joj i kutijicu za nakit.
Timnina kutija za nakit
Komentari