Trenutak istine

Maske su konačno pale! I vidjet ćete moje pravo lice.

trenutak istine

Ne, nisam vas dosad muljala, samo sam malo frizirala* istinu.

Već neko vrijeme, Nada – Just good foood, a neko kraće vrijeme i Monika – Sweet Sensation, pa i Timna i ja objavljujemo recepte na ordinacija.hr portalu.
Nedavno je portal objavio natječaj za najbolji recept , a mi kao gostujuće food blogerice izabrane u žiri. ( Monika je nažalost zbog obaveza odustala, ali se nadam da će nam se uskoro pridružiti)
Ujedno vas sve koji to želite, pozivam da pošaljete svoje recepte.
A kako je red da se žiri ipak prikaže i likom, a ne samo djelom, tako smo i mi zamoljene poslati svoje fotografije.
Ajme, majko moja! 🙁
Proporcionalno tome koliko volim fotografiju, ne volim biti objekt iste. I bez ženskog preseravanja ( nisam pronašla bolji izraz) doista sam rijetko nefotogenična. Priznaše mi to i fotografski znalci. Kao, da se tu nešto napraviti, ali treba znanja, truda, vremena i photoshopa.
A pomoglo bi i da ja skinem koju kilu do deset, petnaest. 🙂 Nikad se nisam voljela fotografirati. U mlađim danima, pogotovo kad je bila riječ o službenim fotografijama za kojekakve dokumente, knjižice i indexe, činila sam to u fotografskoj radnji koja se nalazila u Mesničkoj, gotovo već na samoj Ilici, uz Muzičku nakladu. Sad više Muzičke naklade nema, a ni fotografske radnje. Jesam ja bila osjetno mlađa pa nije trebalo (živim u uvjerenju) ni po tadašnjim fotografijama previše intervenirati, ali svejedno čovjek koji je tada držao radnju, bio je majstor retuširanja. Naslijedila ga je, koliko sam uspjela kasnije shvatiti, kći. Naslijedila je radnju i posao, ali ne i njegov talenat. S pojavom digitalne fotografije i svega ostalog, radnja se zatvorila.
Dakle, fotografija koju gledate već mjesecima na avataru jest moja. Nije posuđena. Ono što baš ne odgovara istini je vrijeme. Fotografija je stara nekih 5-6 godina i datira iz moje jedine u životu, gotovo anoreksične faze.
I da se ne lažemo, ima nešto orgazmičko u činjenici da si na ključne kosti možeš okačiti kišobran, a on ne spadne, ali ja taj orgazam nisam uspjevala održavati duže od 3-4 godine u komadu.
I eto mene zalogaj po zalogaj tu i takve, kakvu ćete sada vidjeti. 🙂

A tu je bila moja

koja je nakon izvjesnog vremena zatražila da uklonim fotku s bloga. 🙂

Timna ima svoju muzičku torticu, ja sam se odlučila za tart.

Kombinaciju crvenog i crnog, jer je to najčešća kombinacija u kojoj ćete me vidjeti. Uvijek negdje pri sebi imam barem nešto crveno.

Namjerno ženske vanjštine i muškog roda. Počesto sam u životu čula, vjerojatno ne baš uvijek kao kompliment da imam muški mozak.
Moram vam priznati i da ste vi najveće “žensko” društvo kojem sam ikad pripadala. Ja ne pijem ženske kavice na poslu, nemam afiniteta za babinjake.
Osim moje jedne jedine Najbolje, kao konstante sad već 31 godinu, uvijek sam imala muške prijatelje. Čak i za izlaske u mladosti. Grozila sam se izlazaka u stilu “nas 5 baba” izađemo van i onda kružimo po npr. Saloonu, dok se koja ne odvoji.
Ja sam uvijek radije izlazila s muškim prijateljima. To je doduše dvosjekli mač, jer svi misle da si “s njim”, ali imali smo deal. Svatko na svoju stranu, ako ne upali, we still have each other ;))

Koliko se geni prenose i u tom smislu ne znam, ali Timna se oduvijek više igrala s dječacima.
U vrtiću je rekla da neće njoj neka Barbika govoriti čega se i kako ona mora igrati, a da su joj osim toga neprihvatljive i dosadne sa svojim ogovaranjima i podbadanjima. Ali prije svega da ne želi biti njihov objekt.

Prvu igračku koju je ikad poželjela da joj kupim bila je dječja igračka bušilica! Ima ona lutku. Ali izgleda da sam ja to više kupila sebi, jer sam je oduvijek željela (znate onu što se glasa, plače, smije, uzdiše), nego njoj. Moja nona je pak u mladosti silno željela zajašiti muški bratov bicikl. I nije joj vrag dao mira dok to nije izvela i sjurila se s njim niz Kamnje. Vjerojatno aterirajući negdje u centar sela, pritom polomivši i bicikl.
Rezultiralo je to izbacivanjem iz seoskog crkvenog društva djevojaka pred udajom. Mislim da je nona to doživjela više kao dvije muhe jednim udarcem, ( em je vozila bicikl, em se riješila crkve) nego kao sramotu, ali njezin vrlo pobožan oče, baš i ne. Udala se doduše ubrzo nakon toga za mog nonota u Trst i koliko ja znam, nikad se nije vratila u Kamnje. (za lakše lociranje neupućenima, selo u Vipavskoj dolini, blizu Ajdovščine, Slovenija.) A mislim da se udajom konačno dočepala i bicikla. 😉

Eto, sad smo se još jednom upoznale i vrijeme je za papicu! Čokoladni mak tart!