Ne znam kako vi stojite sa novogodišnjim odlukama, ali ja ih i za Novu Godinu, jednako kao i u ostatku godine istom lakoćom donosim, provodim, ali i od njih odustajem i zaboravljam ih.
Stoga vjerojatno i ovogodišnja odluka, da po pitanju bloga i igrica malo do umjereno usporim, pratim više sebe i svoj ritam, nego onaj zadan terminima, vjerojatno neće baš zaživjeti, ali ako ništa drugo barem sam u tom duhu i u svom stilu započela, pa solidno i krajnje nepristojno kasnim sa prošlomjesečnim i posljednjim prošlogodišnjim kuVarijacijama, igricom koje je zadatak bio Vol-au-vent po receptu iz knjige Velika knjiga kolača, a koji nam je predstavila Dunja na svom blogu Parfe.
Budući i ja posjedujem gotovo čitavu seriju tih knjiga koje su izlazile u izdanju Mladinske knjige i prve su kuharice koje sam sama sebi kupila pred nekih sad već više od dvadeset godina (mislim da mi samo Ribe nedostaju), radila sam već vol-au-vente, ali one manje, za pojedinačne obroke. Ovaj veliki vol-au-vent mi je stoga ipak predstavljao izazov.
A kako sam već u nekoliko navrata. što u komentarima, što e-mailom bila zamoljena, nakon čokoladnog lisnatog tijesta i danish pastryja da napravim tutorijal o izradi lisnatog tijesta i ja obećala da hoću, onda sam izradu vol-au-venta iskoristila i u tu svrhu i ovdje je moj prvi zasebni tutorijal o lisnatom tijestu.
Ako bude tema, vremena i zainteresiranih, nadam se da će uslijediti i za nešto drugo, još koji.
A isto tako se nadam da sam ovaj dobro napravila i da je jasan i upotrebljiv.
Dakle, moj vol-au-vent je napravljen od domaćeg lisnatog tijesta i bio je zvijezda večeri obiteljskog okupljanja pred neki dan, a za tu priliku sam ga napunila riječnim rakovima.
Ali, idemo redom, prije nego me prijavite za kazneno djelo.
I oni koji me čitaju natenane, uz kavu, cigaretu, čaj ili kolačiće, otiđite, uzmite si pripadajuće rekvizite, ovaj post će potrajati. Usput obaviještavam da je temperatura prošla, oko se smirilo, a kao glavnog krivca sam odredila dotrajalu maskaru.
No, da se vratimo u kuhinju.
Za izradu vol-au-venta će vam trebati:
– 500gr lisnatog tijesta, domaćeg ili industrijskog
– 2 žutanjka (Dunja navodi jaje + žutanjak, ali i problem koji je imala sa spadanjem ukrasa sa vol-au-venta, tako da sam se ja odlučila za isključivo žutanjke)
– aluminijska folija, kalup, dakle neka zdjela za salatu i kuhinjski ubrusi
Sam postupak izrade kalupa i vol-au-venta, pogledajte kod Dunje, jer je doista vrlo dobro sve objasnila i fotografirala.
Pripremljen vol-au-vent, pecite 20minuta na 200° C, pričekajte da se malo prohladi, odrežite vrh i izvadite folju i papire, odnosno ubruse. Nakon što se potpuno ohladi, možete ga puniti hladnim jelom, a još topao će biti izvrstan način serviranja toplog jela.
I tako dolazimo do mog punjenja.
Nisam znala, doista nisam znala da su riječni rakovi u Hrvatskoj zaštićena vrsta i da nije dozvoljen njihov izlov, prodaja, a time i konzumacija.
Sad znam.
Jednako tako znam da me nepoznavanje zakona ne opravdava, ali mi može naškoditi.
Jedino što mogu reći u svoju obranu jest da niti mjesto prodaje, niti cijena nisu ukazivali na prodaju nedozvoljene namirnice, a u ovom slučaju zakonom zaštićene vrste.
Ali opet preskačem. Svojevremeno sam vam obećala, kad dođe zima i vatra u kaminu, svoje lovačko gastronomne priče. Pa konačno je došlo vrijeme i za to.
Ne znam kako je kod vas, ali temperatura u Zagrebu danas baš i nije za paliti vatru u kaminu, no budem li čekala još i klimatske uvjete za ispričati priču, doista je nikada nećete čuti. 🙂
A priča je slijedeća.
Ne znam kako izgledaju vaši ili ičiji odlasci na more, meni je osobno svo ono pakiranje velika tlaka i u pravilu u odlasku, biramo najbrži put, samo da se što prije bućnemo u more i izvalimo sa sve četiri u zrak.
Povratak je već druga priča. To u pravilu traje toliko da bismo u istom vremenu koje potrošimo za povratak, mogli bez problema stići i na more i natrag, a ne zaboravite da mi putujemo na Vis što uključuje i čekanje na trajekt, kao i dva i pol sata vožnje tim istim trajektom.
I prošle godine je priča bila ista.
Došao je i dan povratka. Ja u zadnji čas još ližem apartmančić, jer nakon mene dolazi svekrva, a i nakon 20 godina braka, to je revizija koja ulijeva strah u kosti :), trajekt ide u neka čudna doba, otprilike +/- 5 ujutro, a moja navada kašnjenja i takav trajektni vozni red su vrlo nekompatibilne pojave.
Uglavnom, dovezemo se u maniri slaloma preko cijelog otoka iz Komiže u Vis, pred trajekt koji samo što nije krenuo, na palubi polubunovni ljudi, mrkla mrakača još uvijek, mi naravno nemamo karte. Mene izbacuju da ih kupim i dok zvjeram lijevo desno gdje je točno kala u koju se moram zavući i u kojoj je Ured za prodaju karata, čujem samo trajektne radnike kako mi iza leđa viču: onamo, onamo i mašu rukom, jer sam ja naravno okrenula u krivom smjeru, dok moji obilaze pola viške rive i ukrcavaju se.
Ne biste vjerovali, nisam ni ja, nije mi uopće jasno s kim pobogu u 5 ujutro, ali žena koja prodaje karte je ćakulala na telefon, pa sam morala malo pričekati. 🙂 A odnija đava prišu!
Ulijećem konačno s dušom u nosu na taj trajekt, stvarno nisam tip od ranojutarnjih jogginga, pentramo se na palubu, svaljujemo u prve dostupne fotelje i stolce i knjavamo iduća dva i pol sata.
Moj muž uspijeva nekako dobiti morsku bolest ili bar naznake iste i u lavoru. I nema tako mirnog mora, da njemu želudac na njega neće reagirati mukom, a ne smije zbog vožnje auta, popiti Dramine ili išta slično.
I da nije toga, što nam je dodatni izgovor da po iskrcavanju u Splitu izniveliramo želuce, probudimo se, popijemo kavu, doručkujemo, Split u rano jutro ne propuštam. To mi je kao svojevrsni šlag na završetak godišnjeg odmora.
Nije da ja ne bih imala dodati koju na dalmatinsko kurčenje i napuhavanje, ako ništa drugo, ono za vratiti ping-pong lopticu na sve što su u stanju na račun “purgera” izjaviti, ali taj jedan put godišnje, evo napisati ću 🙂 nima Splita do Splita i obožavam to jutarnje šalabazanje istim, koje se kod nas u pravilu protegne gotovo do podneva.
Još neprobuđene Bačvice,
grad koji se budi,
sa svakom minutom sve više glasova, ljudi, vreve.
Zanemarimo činjenicu da nismo uspjeli pojesti sendvič gdje smo naumili, jer zaboga zašto bi u nedjelju u još uvijek turističkoj sezoni, sendvič bar radio. 😛
Ja baš nisam tip od izrabljivanja ljudi i definitivno se ne palim na kapitalističke fore o 24/7 radnom vremenu, ali nekako mi se čini da bi tih nekih udarnih 3-4 mjeseca turističke sezone, neki sadržaji ipak trebali raditi u sve dane.
Ali, ribarnica je radila. Uvijek prođem i splitskom tržnicom i ribarnicom. Pa kad već nismo dobili sendvič koji smo željeli, a bar se nalazi uz samu ribarnicu, zašli smo unutra.
Stvarno mi nije padalo napamet vući ribu u Zagreb, htjedoh samo pronjuškati, ali……….
Ugledala sam njih.
I raspoznajem ja da spadaju u rakove, ali baš ne liče na morske. Kaže meni čovac da su riječni, sa Čikole, živi i da će mi do Zagreba ostati živi. (što mi baš i nije bio podatak kojem sam se u tom trenutku veselila, niti znala da se riječni rakovi, kao i jastog u vrelu vodu ubacuju živi. )
Cijena nije bila baš sitnica, ali za nešto što nikad nisam jela, a imam želju već neko duže vrijeme, prihvatljiva. I nalovi on meni njih kilu, jer su oni i dalje bježali po toj kištri, strpa ih u dvije vrećice, srećom bio je jedan od hladnijih dana, nije upeklo sunce već u cik zore i puhalo je, grad su čistili od potrganog drveća koje je nevera prethodne noći pobacala, tako da su rakovi skakučući po toj vrećici izdržali još i našu preostalu šetnju Splitom.
Kako ja uvijek vučem hranu i na more i s mora ( a nisam Čeh, ni Bosanac op.a. 🙂 iako mi se kombinacija DNA Slovenka-Hercegovac, čini prilično al pari tome ), tako sam u autu imala hladnjak sa jedno tri uloška i strpam ja vrećicu ispod toga u uvjerenju da će do Zagreba, stvar biti riješena.
Imala sam ja još egzotičnih ulova na toj istoj ribarnici toga jutra, ali o tom u jednom od idućih postova.
Naš put niti dalje nije bio baš pravocrtan. Za razliku od dolaska na more, kada koristimo novu autocestu, na povratku uživamo u staroj i to traje.
Konačno smo ipak i mi stigli. Isteglili sve na četvrti kat bez lifta i došao je i trenutak otvaranja hladnjaka. Izvadim ja vrećicu, a rakovi još uvijek živi!
Trkom na internet.
Prvo, saznam da su strogo zakonom zaštićena vrsta. 🙁 SUPER!
Drugo, pronađem recepte na Gastronautu, koji još uvijek nisu skinuti, kao i one Barbierijeve, a ne sjećam se da sam čula da ga je netko priveo zbog konzumacije riječnih, odnosno potočnih rakova ili rakova kamenjara.
Treće, saznam da se kao i jastozi pripremaju na način da se u vrelu vodu ubacuju živi.
Ježi ga! Siti smo, sutra idem raditi i zadnja stvar koja mi sad pada na pamet jest da idem pripremati rakove. A osim toga, imam ja još ulova u vreći koji treba spremiti.
Ubacim ja njih u sudoper pun hladne vode, oni živnuli …….
Majko moja, što sad??!!!
Možda mi je logika uvrnuta i nakaradna, ali razmišljanje je išlo ovako. Nema šanse da ih sad pripremam. Kad je zamrzavanje u pitanju, pravilo kaže da ako je pravilno smrznuto, bez promjena u temperaturi i odmrzavanja u međuvremenu, onakvo kakvo si smrznuo takvo dobiješ van.
OK., nisam baš očekivala da će nakon što ih jednog dana odmrznem, početi živahno trčkarati kuhinjom, ali iskreno, koliko god strašno zvučalo činilo mi se humanije zamrznuti ih žive, nego ih žive ubacivati u vrelu vodu.
A kad sam ih konačno onako smrznute ubacila u tu kipuću vodu, ponašali su se jednako kao da su ubačeni živi. Počeli su crvenjeti i doista su izgledali kao da su pripremljeni svježi.
I onda je nastala salata od riječnih rakova, crvenog radiča i kruške marinirane u acetu balsamicu, kojom sam napunila vol-au-vent.
Dobro nisam baš njome, napunila sam ga rakovima koje sam ostavila cijele, a dio sam očistila i izvadila repove i njih dodala u salatu.
Budući nemam ni najmanju namjeru zagovarati izlov, prodaju i konzumaciju riječnih rakova i doista da sam u trenutku kupnje znala da su zaštićeni, ne bih ih koliko god ih željela probati, bila kupila, ovaj recept uzmite kao osnovu za salatu sa bilo kojom drugom vrstom rakova, posebice recimo jastoga, ako ga se uspijete dočepati.
Sastojci:
– 1kg rakova
– 150gr tjestenine po izboru
– pola nashi kruške ( vrlo je sočna, hruskava, ne pretjerano slatka i idealna za mariniranje)
– crveni radič
– sol, papar, češnjak
– aceto balsamico, maslinovo ulje, bijelo vino
Priprema:
Rakove još žive ubacite u vrelu vodu. Tako kaže kuharska biblija.
Ja sam kao i uvijek okrenula po svom, pa sam ih ipak prije zamrznula i nisam primjetila da sam time raku dodatno naškodila, kad će ionako završiti mrtav, crven i pojeden. 🙁
Odvojite cijele rakove za ukras ili za svaku osobu po jednog. Ostale očistite i odvojite meso iz repova. Glave i krakove prepržite na maslinovom ulju, posolite, dodajte protisnut češnjak, popaprite, poškropite bjelim vinom i onda sve ocijedite, pomiješajte sa očišćenim repovima rakova i takvim umakom, prelijte tjesteninu koju ste skuhali al dente.
Krušku prerežite na pola, očistite sredinu, narežite na tanke kriškice i marinirajte je sat vremena u mješavini soli, bijelog papra, aceta balsamica i maslinovog ulja.
Crveni radič narežite na rezance i nakon što ste izvadili kriške kruške iz marinade, preljte marinadu preko radiča. Po potrebi još dosolite ili začinite.
Pomiješajte tjesteninu i rakove sa radičem, ukrasite ploškama kruške i cijelim rakom.
Imam priličnu grižnju savjest dok to pišem, ukusni su, ali definitivno taj užitak nije vrijedan njihovog istrebljenja, stoga je ovo moj prvi i jedini put u životu da sam ih konzumirala.
Uz sve ostalo, moram im udijeliti i kompliment iznimne fotogeničnosti.
Taci says
January 16, 2011 at 20:13Ja se ne ljutim ako neko ne postavi nagradu. Potpuno te razumem. Ni sama ne stizem da zivim svoj blog onako kako bih volela. Trudim se da ucestvujem u igricama koliko mogu. Po nekad shvatim da sam zaredjala sa tudjim receptima umesto da postavljam svoje. Gomila toga ceka po folderima. I daljem skljocam telefonom jela, jer sam ukapirala da cu da se navucem i na fotografiju ako se tu poboljsam tehnicki hihihi.
Za sada je tako kako jeste, ali znas kako, nigde ne zurimo. Daj Boze zdravlja, treba da se druzimo jos dosta godina :))
Tadeja says
January 15, 2011 at 22:51Auuuuu, otkud sad da počnem?! 🙂
Ja obožavam vaše komentare, pogotovo kad se raspišete, ali to očekuje i odgovor, a onda taj odgovor ispada kao da pišem novi post, a znate da ja radim u nižim brzinama, pa onda…..to traje! 🙂
OK., idemo redom, prvo svima hvala, beskrajno godite!
Drugo, maskara jest u smeću i u pravilu nekako jednom godišnje i ja sebe počastim novom, očito sam ove godine malo prekoračila rok 🙁
Treće, hvala na nagradama, od srca, i one mi doista puno znače, koliko god ih još uvijek nisam sve sredila i nemam naviku proslijeđivati ih, nije da ne bih, ali ako se još i toga uhvatim, nikad se neću iskoprcati …..
Što se novogodišnjih odluka tiče, ja ih u pravilu nemam, zato sam i napisala da ih i za Novu Godinu, kao i inače jednako olako donosim i provodim ili ne provodim i od njih odustajem, ali što se tiče bloga jednostavno moram neke stvari promijeniti jer ne ide.
Postajem umorna i nervozna, a to nema nikakvog smisla. Računala sam da bih za sudjelovanje u svim igricama u kojima učestvujem, na način kako ja to želim, bez postova i jela koja se ne odnose niti na jednu igru, čak i sad kad su FBI rukavice dvomjesečne, trebala mjesečno skuhati, poslikati i uobličiti u post između 6-8 jela, a ja to ne stižem, odnosno stižem na uštrb sebe same,a to tako dalje neće ići.
I kad smo već kod odluka, nemam namjeru prestati pušiti još :), ali sam se počela priimoravati da odem u krevet barem u 11, najkasnije 12 navečer, jer sam već bila zombi.
A što se tiče Splita, neću se upuštati u rasprave.
Mislim da je sa svim gradovima otprilike priča ista. Volimo ih ili ne ovisno o iskustvima koja iz njih nosimo. Meni je doista žao, da sam unatrag nekoliko mjeseci na račun Splita i Dalmacije i odnosa prema ljudima pročitala previše loših iskustava. Ja Split doživim u pravilu to jedno ljetno jutro godišnje i ja imam svoj film u glavi i ….. “Ništa mi neće ovi dan pokvarit’!”
Dalo bi se puno toga reći, ali možda bolje ….. ostaviti nadu da je ipak riječ o izoliranim slučajevima i Murphyju na djelu, nego okarakterizirati Split kao negostoljubiv grad.
Ja još danas pričam anegdotu, kad je mužev bratić došao u Zgb. i kao običaj je da dalmatinska snaha dobije lančić ili nešto zlatno, i ja sam dobila zlatni lančić kao vjenčani poklon od muževih roditelja. I kad je taj bratić došao u Zgb. skužim ja da imamo isti lančić (Dalmatinac nosi zlatni lančić oko vrata – jel’ tak’ nekak ide ta pjesma? 😛 )i kažem to, kao gle, imamo isti lančić.
Gleda on, mršti se, pa kaže : E, ma je moj VEĆI!
Ja sam pukla od smijeha! Je srećo, rekoh, TVOJ je veći! :))))
Jednostavno imaju taj nekakav gard, ali to je i dio folklora i ako doista nije prijeđena granica dobrog ukusa i nisi baš nečim ugrožen, treba to tako i prihvatiti i okrenuti na sprdnju.
A ako pak’ krenemo s pričom da Split više nije ono što je bio, onda ćemo se zaplesti u priče o Vlajima u Splitu i dotepencima u Zagrebu i ne bu na dobro izašlo, a u konačnici svi smo više manje u nekom koljenu i porijeklom dotepenci od nekud, malo je baš starosjedioca, pa se na kraju ipak sve svede na to koliko je svatko od nas kao osoba u redu ili nije. Tužno je kad u nekom gradu naletiš na previše pogrešnih osoba, pa stekneš loš dojam.
Činjenica je da postoje specifičnosti splitskog mentaliteta, koliko se dogodilo da su baš one loše karakteristike tog mentaliteta eskalirale ne znam, simptomatično da je Split uvijek bolji, ali kad se dočepaju Zagreba, onda tu i ostanu, ali ja se i s tim svim sprdam.
Da pokažu da je njihov veći i bolji, prešišali su nas i sa gradonačelnikom. 😛
Zagrebu Bandić, ali oni siroti imaju Keruma. Treba i to uvažiti. 🙂
Taci says
January 15, 2011 at 14:49Draga Tadeja,
Svratila sam do tebe da ostavim jednu simpaticnu simbolicnu nagradicu koja se “deli” na 12 delova-blogova, ali bih ti je ostavila celu samo da sam ranije ovo procitala 🙂
http://udzakubrasna.blogspot.com/2011/01/12-blog-awards.html
Zaista uzivam u tvom nacinu pisanja, pricama i fotografijama.
Dunja says
January 14, 2011 at 22:10Kakva predivna školjka, kao da si ju radila iz keramike. A ovi crveni vragovi su me oborili s nogu. Ako nešto volim, onda su to rakovi i školjke. Volim to njihovo sakriveno meso, nikad ga nema puno, ali je esencija nad esencijama, taj okus mi je uoisan u mozgu. Predivno, predivno, uživam gledajući.
Nale says
January 14, 2011 at 19:14Radujem se jer si ozdravila, i ne mogu ti prepricati koliko sam uzivala u postu. Predivna pricica, duhovita i jako lepo propracena fotkama, doduse malo mi je zao racica (al, ne zameram ti), al nemoj vise, molim te… Jako volim tvoje prezentovanje kako ti to spremas hranu i uvek se lepo provedem dok citam post. Jako si me oraspolozila. Danas sam bas teski bedak… Hvala, pozdrav
MilaJeDraga says
January 13, 2011 at 16:32Ne, ja sam danas rešila da prestanem da pušem i sve vreme se trudim da ne posegnem za tabakerom. I nisam, hvala Bogu! Izdržala sam 🙂
Ali tačno mi je to bio ritual za svaki novi post na ovom blogu. Toliko inspiracije i nadahnuća dobijem samo ovde a ne radim ništa, samo čitam i uživam 🙂
Ja duuugo razmišljam o tome da spremim neke rakove… Oni i na fotografijama izlgedaju živo 🙁 Ne znam da li bih smela i da ih pogledam tako razdragane 🙁 Ali, svakako ako mi vrag odnese strah, vratiću se na ovu stranicu da isporbam sve pa i tu krušku 🙂
kranjica says
January 13, 2011 at 14:04Odličan post.Baš sam se nasmijala i skoro da sam ljubomorna na tvoje kulinarske doživljaje.
Tamara says
January 12, 2011 at 20:18svaka čast na ovog izvedbi,
a guštala sam čitajući kompletan post 🙂 već neko vrijeme pratim blog, sad sam napokon i sebi jedan napravila (natovarila si još jednu obavezu, suludo ali istinito :)) pa mogu i komentirati ove divote 🙂
niti ja ne vjerujem u novogodišnje odluke 😀
mojamediteranskakuhinja says
January 11, 2011 at 20:45odličan post i slikice (i Splita i jela). Negdje sam prije čitala da su zabranjeni, no kako se još nisam odvažila na spremanje ičega većeg od škampa, ne bi ih znala raspoznati.
Dobro da Barbijeri nije završio kao onaj poznati tal. kuhar koji se na nac. televiziji raspričao o tome kako najbolje spremiti mačku;)
Snježa says
January 11, 2011 at 15:24Ah, draga Tadeja treba mi odvojiti vremena i ovo sve prostudirati. Uglavnom osttavljaš me bez daha tom svojom silnom energijom koju osjećam i u ovom postu.
Nema ti u mene nikakvih odluka ja sam već davno odlučila život podijeliti na jednodnevne rate i tako živim, dan za dan!
Fotografije su fantastične, nekako mi izvrsno odgovaraju za razglednice:)
A o receptu i tutorijalu za izradu lisnatog tijesta svaka čast! Teško bih se sama upustila u ovakav podvig, jer ovaj val-au-vent kako si ga ti napravila bi za mene bio pravi podvig!
Super, čestitam!
Sweet Corner says
January 11, 2011 at 12:52he he he, uzivam i citam:)))…a ovaj primjerak vol au venta mi je najljepsi do sada! fotke su mrak!
Jelena says
January 11, 2011 at 10:53Draga Tadeja, nadam se da ti je oko bolje i da je sve krenulo nadalje kako treba. Ja imam jednu tradiciju, tj. svake Nove godine častim sebe sa novom maskarom, tako da nikad ne zaboravim da je zamenim. Moja mama je ima još bolju tradiciju, u vreme 8. marta ona časti sebe i obavi redovni ginekološki pregled kao i Pappa test. Mislim da bi svi mi te veće praznike mogli iskoristiti da učinimo nešto za sebe. A što se tiče novogodišnjih rezolucija, ja sam moju započela u novembru, sa odlukom da smršam, i evo me progurala sam slave, rođendane, Novu, Božić….(za svaku proslavu sam jela kao i ostali) i smršala 8 kg za 2 meseca.
Recept ti je božanstven, ma treba knjigu da objaviš, tj. nadam se da neko od izdavača čita tvoj blog i čeka da se još koji receptić objavi pa da je štampa.
Split volim iz ličnih razloga. Tamo sam rožena i odrasla u kući na Bačvicama na samoj plaži do svoje 5 godine, a onda su moji dobili prekomandu i vratili se u Srbiju. Posle smo stalno letovali ali do neke 87g. Imam želju da ga vidim bar još jednom, da prošetam rivom, da vidim kuću u kojoj sam rasla, da nađem ulicu Pusti me da prođem…
Dilajla says
January 11, 2011 at 10:31Volim čiiati tvoje postove ,prvo ga temeljito pročitam a onda se vratim da još pogledam slikice na miru a šte se tiče novogodišnjih odluka što sam starija nekako sam ih se i počela i pridržavati osim jedne nikako da pravo počenem štedjeti.Žao mi je što nisam sudjelovalu u ovom krugu igrica ali tvoj je ispao mrak.Rakove jako volim ali riječne nisam probala baš me zanima ta usporedba mesa između riječnog i morskog.
Nina says
January 11, 2011 at 10:18predobra priča, baš sam uživala
što se tiče rakova, općenito ih ne volim pretjerano i rijetko su kod mene na meniju, nisam znala da su ovi zaštićeni, ali dobro da sad imam tu informaciju ako slučajno dođem u situaciju kao što je bila tvoja
inače vol-au-vent si odlično napravila, fotke su predivne
studena says
January 10, 2011 at 21:53Draga Tadeja, najprije isprika što se tek sad zahvaljujem na tvojim lijepim željama za Novu, ali bijah na odmoru,a to znači OFF skroz na skroz 🙂
Naravno, od srca želim tebi i tvojima sve najbolje i da ti novogodišnje odluke ne budu okovi nego poticaj 🙂
Ja sam svoje ove godine i na papir stavila, a onda i na zid zalijepila, hoće li pomoći, pokazat će se, živi bili pa vidjeli!
Natrag na temu: vol-au-vente ti je malo umjetničko djelo, predivno izgleda!
Što se tiče rakova i jastoga oni su na vrhu moje prehrambene piramide (kao i sva riba i morski plodovi a koji nisu ugroženi kao vrsta, bar ne dok ne dođu na moj tanjur :P) ali odbijam ih pripremati žive, jednostavno ne mogu – dvolično ili ne.
Jastoga pripremim 1-2put godišnje ali mora biti smrznut. To nije to, nepce pozna okus svježeg mesa, ali drugačije ne ide.
E sad, dio o Splitu bi vjerojatno morala preskočiti i nekomentirati, ali eto, ja sam od onih bogohulnika koji one krilatice i svojeručno prišivene etikete poput “nima Splita do Splita” ili “najlipši grad na svitu” svrstava pod Pythonovski humor elitnije vrste.
Split sam posjećivala (isprva dragovoljno, kasnije silom prilika) desetak i više puta.
Prvi boravak mi je označen krađom ruksaka (par sati kasnije nađem robu pored kontejnera za smeće – ruksak je bio atraktivniji), drugi posjet me obilježio trovanjem hranom (punjene paprike u onom restoranu -brodu: to su jedino imali); treći posjet pamtim po upoznavanju policijske (onda milicijske) zgrade iznutra, jerbo smo prilegli na autobusnoj stanici, a dva revna novopečena pizdunčića pomislili kako će ih šef nahvaliti što privode ruksak-turiste (čitaj narkomane 😛 )…itd…itd…da ne zaboravim spomenuti ljute i neobrijane konobare, osorne prodavačice, nemušto osoblje po hotelima ili kampovima…i dozlaboga arogantno muško i žensko življe (a bez ikakvog pokrića).
Obišla sam cijelu obalu, i skoro sve (nastanjene) otoke i od nikud, ali baš od nikud, ne nosim tako loše uspomene kao iz tog grada.
kako rekoh, trebala sam ovo prešutiti :P, ali baš mi je sjelo (kod neke Splićanke ovo nikad ne bih napisala :)) ).
Svejedno, vjerujem da Split ima i svojih draži, meni nije uspjelo otkriti ih (a bogami, nemam volje za neku daljnju potragu 🙂 ).
Pozdravljam :))
Sweet Green says
January 10, 2011 at 19:16Sto se tice novogodisnjih odluka, kao i u svemu ostalom, ja sam i u tome prema sebi dosta stroga i nerviram se ako ih ne ispunim.
No predjimo na temu…Vol-au-vent ti je nestvarno lijep. Mogla sam i misliti da je tijesto domace ali da nisu mozda pala i domaca jaja? Jer ovako lijepa boja, sve si mislim da je tajna u onom pravom zitom zumanjku…Stvarno prekrasno!
Sto se tice rakova, apsolutno ih obozavam na sve nacine, premda nisam odusevljena kada me gledaju u oci dok ih jedem 🙂
Monika says
January 10, 2011 at 16:17ja ne vjerujem u novogodišnje odluke. vjerujem da kad čovjek nešto želi i odluči, može to sprovesti u bilo koje doba godine. niti jedna novogodišnja odluka nije mi pomogla da prestanem pušiti. tek onog trena kad sam sama sa sobom to odlučila (bio je to neki blesavi datum u travnju) bila sam ustrajna i uspjela sam. toliko o odlukama…
a rakovi…mislim, koja si ti luđakinja! i to mislim u najboljem mogućem smislu, naravno 😀 pregenijalna priča! 🙂
Andrea says
January 10, 2011 at 10:12Od novogodišnjih odluka sam odustala jer imam sklonost napraviti upravo suprotno odlučenom pa onda bolje da ništa ni ne odlučujem. Što se bloga tiče ja sam pomalo potpuno odustala od igara, žao mi je zbog toga ali skužila sam da si često napravim presing, a to mi nije bio cilj kad sam počela pisati blog. Eto nadam se da ćeš ti naći pravu mjeru za sebe u kojoj će ti blog i dalje biti užitak, a ne obaveza. 🙂
A sad hajmo na rakove. Naravno znam da su ovi zaštićeni jer je to ipak domena mog ministarstva. Sjećam se da je prije par godina bio mini skandal kad ih Veljko Barbieri skuhao u Dobro jutro hrvatska.
Inače sam ih jela (isto prije nego sam znala da su zaštićeni) i to u restoranu. Pa ne bi palo na pamet da je nešto na restoranskom meniju zaštićena životinja. Iskreno mene nisu pretjerano oduševili. Tvrd im je oklop i to me izluđivalo kod čišćenja. Sad mi je bed da smo ih uopće jeli ali eto “blaženo ne znanje!”
O samom gradu Splitu bi mogla puno toga napisati ali pošto nisam baš najobjektivniji kritičar zadržat ću se smo na komentaru tvojih fotki. Prekrasne su i uhvatila si atmosferu nekog starog, zaboravljenoga Splita. 🙂
Na kraju moram pohvaliti i Vol-au-vent koji ti je ispao prekrasno. Svaka čast i na tutorijalu za lisnato tijesto. Sve je vrlo jasno objašnjeno i popraćeno odličnim fotkama. 🙂
Κάθαρσις says
January 10, 2011 at 09:39Sve je divno, ali sigurno nikada neću raditi sama svoje lisnato – mislim da je ono kupovno sasvim u redu, a k tome štedi dragocjeno vrijeme. Kako lisnato ne jedemo previše često, poslužiti će. Ovaj Vol au vent je divan, no za nas su takvi recepti tip “a što s time svime, tko da to pojede”, pa opet ništa. Na žalost, riječne rakove mogu samo sanjati, ali i sve one druge. Nema ni prilike za kupnju, a kada bi i bilo, nema drugih, jel’te, resursa.
Jasnas' kitchen creations says
January 10, 2011 at 08:08Izuzetan post kao i obicno. Rakovi su prelijepo pocrvenili i odlicno se uklapaju u okolis!
Vladuška says
January 10, 2011 at 07:29Još jedna luda i dobra priča. I ja se pitam, dali je sve to moguće 🙂 Stvarno si neverovatna, tvoj život i to što radiš u kuhinji. Fotke su fenomenalne.
Casa de vainilla says
January 9, 2011 at 17:50Uzivala sam i u postu i u ovim prelepim fotografijama! Rakovi su zaista pravi modeli 🙂 ali imacu u vidu da ih zaobidjem u sirokom luku ako naletim na njih 😉
Vol-au-vent izgleda fantasticno, a i lisnato testo ti je prefektno!
Drago mi je sto si ponovo u top formi i nadam se da je maskara u kanti za djubre 😉
Lilly... says
January 9, 2011 at 16:23Draga, ja sam u postu uživala i samo da ti kažem da uopće nisi fer! Ovo tako divno i ukusno izgleda, a po svem sudeći samo pukom slučajnošću (poput ove tvoje situacije) ćemo si moć tako nešto priuštiti… A iovako i ionako bi na koncu završili u nečijem tanjuru i dobro da su baš u tvom – zbrinuti na najbolji mogući način! Ahhhhhhh, apetit mi se naglo otvorio…. 😀
Zondra Art says
January 9, 2011 at 16:14Čitam,gledam, upijam…i mislim si dali je ovo moguće? Kao što sam jednom prilikom napislaa na tvom blogu ti moraš izdati svoju kuharicu i to što prije. Neka ti to bude jedna od “odluka” u ovoj godini koju ćeš pokušati ostvariti.
Šteta bi bilo da ovako veliki talent kao što ga ti imaš ostane samo u okvirima bloga.
To bi bilo to od mene, iskreno i s najiskrenijim željama.
Pusa!