Kelj s piletinom u ekspres loncu

Najedoh se ovaj mjesec kelja! 🙂 Vrijeme je za još jednu priču. I par opaski.

kelj s piletinom

kelj s piletinom

Kad se moja Timna rodila, naravno da sam, kao i sve majke, vodila računa o tome da ono što jede bude kvalitetno i ispravno.
Kad su na red došle kašice, kuhala sam i miksala kašice, svježe povrće i voće, pokušavajući kad god je moguće izbjeći zgušnjavanje keksićima ili kojekakvim …..linima.
I dijete je slatko jelo kašice svih boja.

Relativno dugo, jer dugo nije imala niti jednog zuba. I kad smo se već spremali krenuti utvrđivati gdje je problem, s deset mjeseci, u roku od deset dana, dobila je 4 zuba.

A kad je dograbila prvi batak u ruke i krenula ga globati onim prednjim zubićima, nije više bilo nikakve šanse, da je nahranim ičim, što nije meso.
Nakon perioda mesa, uslijedio je period u kojem nije htjela ništa “zmazano”. Hrana nije smjela biti ni u kakvom umaku, meso, krumpiri i tijesto su morali biti golo čisti, k’o do majke rođeni. I to je trajalo neko duže vrijeme.
Nikad neću zaboraviti naš izlet na Cres, u Lubenice i njenu gladnu, tužnu facicu i moj očaj, jer naručili smo lešo janjetinu (juhicu), nadala sam se da će pojesti barem meso iz juhe, voljela je janjetinu, ništa 🙁 , onda smo zamolili da nam donesu samo gole, čiste špagete, začinjene s malo maslinova ulja. Konobar očito ono čiste nije dovoljno ozbiljno shvatio i posuo ih je sjeckanim peršinom. Užas, očaj, nije htjela ni taknuti, koliko god smo suprug i ja trijebili zeleno van. 🙁

:: Lubenice ::

Godinama je moje dijete jelo svega nekoliko namirnica. U obitelji u kojoj se kuhalo. Obje bake i ja, svakodnevno. U obitelji u kojoj se jelo raznovrsno, uvijek s nečim zelenim na stolu, uz obroke koje je uvijek pratila velika zdjela salate.Odlazak u goste je bio traumatičan doživljaj, jer nije jela nikakve nareske, (osim u rijetkim slučajevima pršut, a i to ne uvijek i ne svaki), nikakve sireve ni sirne namaze (tek nešto kasnije i to samo kozje i ovčje), nije htjela ni pogledati bilo kakvu paštetu. Da ne bi netko pomislio da žalim što mi dijete nije jelo suhomesnate proizvode, pokušavam samo dočarati, da pronaći jelo koje nije bila juhica, čisto meso ili čisti ugljikohidrati, nije bilo uvijek i u svakoj situaciji lako.Jedno vrijeme nije htjela ni mlijeko, kamoli svježi kravlji sir ili jogurt, pogotovo ne voćni, pa sam da barem nešto mliječno pojede, kuhala žgance na mlijeku.
Ali za čitavo to vrijeme sam za svaki obrok uporno servirala i njoj, ono isto što i nama, uz molbe da proba, samo žličicu. Nisam silila, jer sam smatrala, a to smatram i danas, da šopanje ili držanje djeteta za stolom dok ne pojede, a suze se cijede u već skoreni i pothlađeni ručak, nije jednako tako rješenje.
I čitavo vrijeme uporno ponavljala zašto je važno jesti raznovrsno i kako ono što u nekoj namirnici pojedemo, čini dobro našem tijelu.
Trebale su godine, puno riječi, potrošene sline, muke i uvjeravanja, dok se stvar pokrenula i ona počela uz pojedine obroke dodavati i kušati i nešto novo.
Danas jede gotovo sve. Ali sad više ne bi smjela. Dogodila se ista stvar, nakon operacije krajnika i prestanka stalnih upala uha i angina, dijete se počelo “oporavljati”. Dok god smo to mogli financijski i organizaciono podnijeti osiguravali smo i dodatnu tjelesnu aktivnost, išla je na jahanje i tenis i voljela je to. Danas je i to, iako bi ona željela, uz dvije srednje škole, neizvedivo.Iako se trudim da je u hladnjaku uvijek nešto skuhano i sa žlicom, nerijetko se dogodi da nema vremena između dvije škole to podgrijati i pojesti i znam da na kraju završi u nekoj pekari.

kelj s piletinom

kelj s piletinom

Jesu li vam poznate one kuglice prašine, mucice koje se skupe u ćoškovima i uz zidove, a sadrže prašinu, dlake, sve ono što strujanje zraka pokupi po površinama vašeg stana i ispod kreveta i naslonjača, oblikuje u lopticu i veselo odrola u sigurno sklonište. A onda otvorite prozor i malo jači propuh otkrije ih svjetlu dana?

E pa takva jedna loptica mi se već dugo rola po želucu.
Ono o čemu razmišljam i tekst koji sastavim u glavi, doživi da ga struje nekih drugih razmišljanja, skupe u mucastu lopticu, a onda se takav i dalje valja negdje u meni, a ja izbacim nešto pročišćeno.
Naime, imam osjećaj da smo pobrkali lončiće!
Užasno pobrkali lončiće!
Radimo za novac i malo nas je kojima je tako zarađen novac dostatan za život bez svakodnevnog stresa. Prema zadnjim podacima koji smo imali priliku čuti, trećina hrvatskih građana je službeno prekoračila granicu siromaštva.
Tvrtke za koje radimo u većini slučajeva ne proizvode, samo prodaju, pogotovo kad je riječ o domaćim tvrtkama. A i one strane, koje proizvode, a čije proizvode kupujemo, u stalnoj su utrci za prestižom. Niste se stigli ni navići na novi proizvod i ambalažu, već su izbacili novo. Na dnevnoj bazi. Pritom atakiraju na sva vaša osjetila, podražuju sa svih strana. Naročito kad je riječ o prehrambenih proizvodima i hrani.

Ljudi su generalno, ipak, većina, a pogotovo djeca, podložni utjecajima i reakcijama na prvu. Stariji ćemo još i razmisliti dok hodamo prema hladnjaku i eventualno se i zaustaviti, djeca teže.

U trgovini će nas, ako ništa drugo, zaustaviti stanje u novčaniku, dijete koje silno želi nešto od sveg onog šarenila koje ga doslovno štipa sa polica, teško će razumjeti i prihvatiti, zašto ne. A pritom mu u glavi zvoni i pred očima mu se vrti vesela reklama u kojoj je ono što želi, glavni, pozitivni lik.

kelj s piletinom

kelj s piletinom

A onda pljus! Zaliju vas hladnom vodom. Loše ste žene, majke i gazdarice! Djeca su vam debela, vi ste debele, hranite svoje najdraže i sebe smećem!

Dopustite da vas podučimo! Mi, oni isti koji već desetljećima proizvodimo sve ono i u svim onim količinama koje će vas, između ostalog, doći glave. Mi, koji objavljujemo sve one neodoljive reklame kojima vas mamimo, mi koji vam na ovaj ili onaj način, dajemo plaću.
Malo ste zbunjeni? Formirala vam se ona mucasta loptica s početka i zapinje negdje u grlu i pameti?

Problem je, tvrde, toliko eskalirao, da ga nazivaju epidemijom. A kad krenu kampanje o epidemijama pretilosti kod djece i odraslih, o tome koliko to košta društvo i zdravstvo, meni se diže kosa na glavi i ja bih najradije nekome doslovno pljunula u facu. Samo do faca koje su za to odgovorne, običan čovjek ne dopire.Za niti jednu epidemiju ikad, nisu odgovorni isljučivo pojedinci, niti je pojedinci, sami za sebe, mogu zaustaviti. Epidemije su i danas, kao i u povijesti, bilo da se radi o epidemijama zaraznih ili kroničnih bolesti i stanja, posljedica načina i uvjeta življenja i određenih okolnosti, za koje su, opet, rijetko odgovorni, isljučivo pojedinci. I kao što ih je nekad uzrokovalo siromaštvo, bijeda, neznanje i nemogućnost osiguravanja minimalnih higijenskih i uopće životnih uvjeta, tako ove novovjeke epidemije danas, u razvijenim zemljama, uvjetuje jednako nehuman način života, bez obzira na privid obilja. A nažalost, usprkos demokraciji u koju se kunemo, o vrlo malo toga, doista odlučujemo kao pojedinci, pa i onda kad imamo osjećaj da smo odluku donijeli sami, zapravo je riječ o tome da smo samo na ovaj ili onaj način prihvatili ono, što je netko za nas već odlučio. I jednako kao što nemamo svi jednake sposobnosti u pogledu intelektualnih ili fizičkih dometa, nismo u svemu jednako vješti ili nemamo jednake fizičke predispozicije, tako i naša tijela nemaju jednake sposobnosti i jednake predispozicije za, čak i pri prosječnom unosu hrane i prosječnoj fizičkoj aktivnosti, izbjeći debljanje. Već i najmanja odstupanja, kod nekih izazivaju vidljive posljedice. I dok je jednima ostajati relativno zdrav i fit naoko jednostavno, gotovo bez obzira na hranu i količinu koju konzumiraju, drugi moraju uložiti prilične i mentalne i fizičke napore da bi u tome uspjeli. I dok jedni izbezumljeni stalnim pritiskom modne industrija i fotošopiranih naslovnica proklize u anoreksiju, drugi, potaknuti između ostalog i reklamama i nažalost reklamama nametnutim, a prihvaćenim načinom života, strpaju u sebe sve što i oni mladi, vitki ljudi koji se smiješe s ekrana grickaju, nakon što plate 2, a dobiju 3.

Hrana je postala planetarni hit.  Dok više od polovice svijeta muči epidemija gladi, onaj razvijeniji dio, doslovno dijeli, online, sa cijelim svijetom, svaki svoj zalogaj. Uz to paralelno idu svaki tjedan nova dijeta, stručnjaci i diy eksperti koji znaju tajnu kako uspješno smanjiti tjelesnu težinu i još važnije kako je ne vratiti. Pri tome je u većini slučajeva njihova potreba da to podijele s vama i nerijetko određena ljutnja i uvrijeđenost ako predloženu vam teoriju hranjenja apsolutno ne prihvatite, ponajviše uvjetovana upravo njihovim strahom da u postignutom ne pokleknu ili željom da na svom čudotvornom uspjehu zarade. Što je sasvim u redu i legitimno. I svakako će pomoći njima, a i ponekom drugom. Jedino, a dozvolite mi dojam da osoba kojoj je jesti, odnosno ne jesti određenu hranu i živjeti na određeni način prirodno, to jednostavno živi. Nema potrebu sve oko sebe, pa i sebe samog, u tu činjenicu stalno uvjeravati, osim ako od toga ipak nema ili pokušava imati i osobnu korist. Prestati potpuno i zauvijek jesti određenu hranu, osim kad je to medicinski uvjetovano, a vaš mozak i tijelo je želi, čini da u većini slučajeva, proživite život željni i na izvjestan način ljuti.
Svi su pronašli način kako smršavjeti ako ne jedete ovo ili ono ili jedete samo ovo ili ono. Nitko još nije pronašao univerzalan način kako jesti sve, a ne prijeći granicu prekomjerne tjelesne težine, pogotovo ako ste tome skloni. Na kraju se sve svede na drastično smanjene unosa hrane i povećanje fizičke aktivnosti, što će naravno, bez obzira o kojoj se hrani radilo, dovesti i do smanjenja tjelesne težine.
Osim onih kojima je taj blaženi sistem ugrađen u DNA. Iako i njima se dogodi kad zađu u određene godine, a pogotovo ženama, da sistem počne trokirati.

Meni je osobno jednaki mentalni i fizički napor izbaciti potpuno određene namirnice koje volim, kao i dostići stupanj u kojem preživljavam uz konzumacija svega u mizernim količinama, pa su mi takve “dijete” i filozofije hranjenja doista samo kao pomoćna štaka dok to ne postignem, ali mi se ne sviđaju kao jedini legitiman način na koji bismo se trebali hraniti.

kelj s piletinom

kelj s piletinom

Jer što god tko propagirao ili propovijedao, a često kad usvoje novi način prehrane, pojedinci ga prihvate poput nove religije, a svojim tanušnim riticama podignu oltare na kojima ih slave, mi ipak trebamo sve vrste hrane. Kao i u svemu u životu, nažalost, problem je što je nismo u stanju, u pravilnim omjerima i u odnosu na naše metabolizme i pojedinačne potrebe i načine života, dozirati. Ako izbacimo meso ili kuhano i pečeno ili apsolutno i sasvim šećere i ugljikohidrate, zapravo smo liječeni ovisnici. I čitav život u strahu da ne pokleknemo. U tom kontekstu zavidim i divim se samo onima, koji, iako skloni debljanju, uspijevaju jesti sve i pravilno dozirati, osjećati se dobro i biti zdravi. A kad je o pretilosti riječ i kad više nije riječ o izoliranim slučajevima pretilosti, već o nečemu što je poprimilo takve razmjere da se koristi termin epidemija, pojedinac je prilično nemoćan. Jer vrlo malo ljudi u današnjem svijetu i uz današnji način života, a napose u Hrvatskoj, može izgraditi svoj mikro svemir u kojem će živjeti onako kako želi, sa svojim postulatima i pravilima. Previše je tu elemenata, od kojih kod većine nije riječ isključivo i samo o njihovoj nevoljkosti da se s problemom pretilosti uhvate u koštac, od kojih dobar dio i ne ovisi o pojedincima samima. I previše je licemjerja u navodnim pokušajima da se u tome pomogne. Parole i floskule koje nam prodaju “Sve se može kad se hoće!” i “Tko neće, traži razloge, tko želi, traži načine” su super za facebook statuse, ali u stvarnom životu rijetko prikupe isti broj lajkova. No, ja i dalje ostavljam kredit “velikima” da nam dokažu da je tome tako, jer ako žele, ne trebaju im razlozi, niti su im nedostupni načini. A ja vam za to nemam recept. I ne usudim se prepisivati ga. Sa svojim više od 40-godišnjim iskustvom borbe s prekomjernom težinom, sa svojim iskustvom kćeri i majke, ja se nikome ne usudim propovijedati što bi on trebao i kako bi trebao sa sobom i svojim djetetom. Nemam, oprostite na izrazu, muda, osobi koja je u kolica stavila jeftine namirnice, pretežno ugljikohidrate, reći da joj to baš nije zdravo, majci koja radi za ispodprosječnu plaću, reći da bi svoje dijete trebala hraniti, ribom, mesom i zelenjem, kad je ona prihode već rastegla vještije od Houdinija da na stol svaki dan stavi nešto skuhano. Nemam obraza onima koji vrtoglavo klize prema onoj već statički zabilježenoj trećini stanovništva koja se vodi kao siromašna, reći da svoje tinejđere pokušavaju hraniti bez ugljikohidrata i da im omoguće bavljenje sportom koje je kao i sve u ovoj državi odavno prestalo biti besplatno i za sve. U tom pogledu doista svatko od nas mora u okviru mogućnost i uvjeta koje ima naći sam za sebe najbolju opciju i način. A uvjerena sam da i bez popovanja s visoka, većina majki za sebe i svoju obitelj, čini ono najbolje što u datom trenutku može. Stoga ni recept koji slijedi nije moj recept kako to postići, niti ima takve pretenzije. Način je na koji sam većinom kuhala dok je Timna bila mala. I možda će nekome poslužiti kao ideja kako uz minimalnu količinu prihvatljivih masnoća i bez suvišnih ugljikohidrata, pripremiti hranu i za odrasle i za dijete, a pritom ne kuhati odvojeno.

kelj s piletinom

kelj s piletinom

Ovaj je tekst dio akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria. 

Kelj s piletinom u ekspres loncu
 
Sastojci
  • pileći batak i zabatak
  • srednje velika glavica mladog kelja
  • začini po ukusu
Priprema
  1. Bilo bi idealno kada biste uz klasični ekspres lonac posjedovali i ekspres tavu, dakle nižu posudu kojoj odgovara poklopac ekspres lonca. Međutim, ako je nemate, upotrijebite i svoj klasični ekspres lonac, samo ćete morati u početku staviti možda nešto više vode, a kasnije je odliti , da vam se meso ne prekuha.
  2. Meso bez ikakvih začina stavite u lonac, dodajte dva prsta vode ili nešto više ako je riječ o većem ekspres loncu, poklopite, pričekajte da lonac da znak da je kuhanje počelo i kuhajte maksimalno deset minuta.
  3. Isključite štednjak i pričekajte da možete otvoriti poklopac.
  4. Izvadite meso, odstranite kožicu s onog komada mesa koje ste namijenili djetetu i stavite na toplo.
  5. Odlijte dio tekućine sa strane, ako je ima previše i pričekajte da ponovo zakuha i jedan dio ispari, pa vratite meso namijenjeno vama.
  6. Začinite ga po ukusu, solju, paprom, dodajte i na ploške narezan češnjak.
  7. Kako tekućina bude isparavala, ostajati će samo masnoća koja pripada mesu koje kuhate.
  8. Pričekajte da potpuno ispari i da se meso i kožica lagano zapeku.
  9. Za to vrijeme kratko blanširajte na rezance narezan kelj.
  10. Odvojite najmekše dijelove, blago začinite po želji, nakapajte maslinovim uljem i servirajte ga djetetu uz kuhano meso. Ovisno o dobi djeteta ostavite veće ili manje komade ili potpuno usitnite.
  11. Ostatak kelja dodajte na preostalu masnoću nakon što ste izvadili komade mesa, promiješajte i na taj način ga začinite za vas.

Komentari

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

  1. Djevojke, hvala vam svima na komentarima! Selma, tebe mi je uvijek drago vidjeti i nedostaje mi tvoj blog i tvoje pisanje. U principu u čitavoj ovoj priči nema previše filozofije. Generalno nam je dostupno daleko više hrane u svakom trenutku (od hladnjaka, zamrzivača, dostave, supermarketa) većim porcijama, polugotove ili spremljene na način koji ne zahtjeva dugotrajno kuhanje, nego što je to bilo našim precima. Još su naše mame po namirnice za svaki obrok hodale dnevno u dućan i na plac, a oni na selu u vrt ili po kokicu u dvorište, mi danas uglavnom to ne stižemo, vadimo hranu iz dubokog. Već je takva mogućnost skladištenja hrane povećala unos, u kombinaciji sa čitavom vojskom proizvođača hrane koja se takmiči kako što jeftinije proizvesti, sa što manje gubitaka i šteta, a što skuplje i u većim količinama prodati, šanse su nam nikakve. Jer hrana je, osim što je potreba i ugoda, na više načina. I ako si imalo sklon debljanju, ako ti način života ne uključuje ili ne dozvoljava višesatnu ozbiljnu fizičku aktivnost, preostaje ti pronaći način tu hranu doista jesti u mizernim količinama. Kad se tome pridoda i pad standarda, sve do siromaštva, dobijemo i drugu stranu medalje. Mi smo još k tome postali država u kojoj se hrana više uopće ne proizvodi, kupujemo i jedemo doslovno što nam serviraju, po tim užasnim shoping centrima kojima su nas zagušili. O pošasti anoreksije da ne govorim. Druga strana iste batine. Kozmetička,, tekstilna, modna industrija. I onda mi zabrinuto ex catedra prde o epidemiji pretilosti. A da su umjesto kojeg od tih centara u kojima nas sve sluđuju između hrane i odjevnih predmeta u koje jedva uđe normalno popunjeno 8-godišnje dijete, otvorili novi sportski centar djeci ili uložili u bilo kakvu proizvodnju? Jednostavno, s ovakvim postavkama društva u kojem živimo, nemaju moralno ni bilo kakvo drugo pravo ni oni, niti ijedan drugi proizvođač prehrambenih i sl. artikala trubiti išta, dok radikalno ne promjene ono što čine desetljećima, a dovelo je do ovih posljedica. Bez toga nam ionako ostaje išto što i dosad. Pronaći svoj način da u svijetu u kojem živimo budemo koliko toliko zadovoljni i unutar toga pokušati napraviti najbolji posao i kad je o odgoju i podizanju djece riječ, uključiv i izgradnju prehrambenih navika. A to je, kao i sve drugo u životu, jednom više, drugi put manje uspješno i isto tako uvjetovano raznim čimbenicima.

  2. Draga Tadeja, divim se lakoći kojom pišeš ovako pametne, čitljive postove. Čak i kada bih bila toliko bezobzirna, uz svoje desetogodišnje iskustvo sa anoreksijom, nikada se ne bi usudila popovati sestri, prijateljima, a pogotovo nepoznatim ljudima, kako da hrane (ili čime da ne hrane) svoju djecu. Bude mi zao debele, male djece, ali ko sam ja da pricam kako su buhtle, kroasani ili paštetice sa sirom iz pekara smeće? Nakon onoga sto sam sama prosla (i sto ce uvijek bti latentna prijetnja) samo zelim da moja djeca nikada ne zakorace tom stazom. S druge strane, bilo bi mi tesko da su debele jer se ne bih usudila stavljati ih na dijetu.
    Djecja debljina, po meni, nije samo estetski problem (iskreno nije mi lijepo vidjeti dijete kod kojeg su noge tako debele da ne moze sastaviti stopala), prije svega je zdravstveni problem i ne bi mi smetalo da postoji veci drustveni angazman na suzbijanju epidemije debljine. Sta bi to moglo biti, ne znam zasigurno, samo zdravi obroci u vrticima nisu neko rjesenje. Zabraniti reklamiranje (doslovno bombardovanje reklamama) industrijskih slatkisa na TV programima namjenjenim djeci nije moguce. Sta je onda rjesenje? Roditelji sa veoma ogranicenim novcanim sredstvima hrane djecu onim sto imaju, sto mogu priustiti. Drugi opet, nemaju naviku ili nemaju vremena kuhati i djeca im se hrane po pekarama ili se natrpavaju cipsom i hamburgerima u kojima je 80 g mesa stavljeno u pecivo od 200 g sa tonom kečapa i majoneze. Ni prvim, ni drugim ne mogu reci da grijese. Ne razbacujem se sa novcem, ali ne znam ni kako je sa minimalcem prehraniti obitelj. Iskreno, ne znam ni koja je hrana najjeftinija, ali znam da su svjeze voce i povrce, kvalitetno meso i riba prilicno skupi, samim tim teze dostupni. Ove druge, sto ne kuhaju, ne razumijem.
    Ali draga, ala ti je timna bila zahtjevno dijete! Sreca pa je sada lako i da se ona razvila u mladu djevojku koja zna i moze fino papati, u tvojoj kuci i uz tvoju kuhinju, to sigurno moze. Nadam se da kao srednjoškolka može dobro hendlati sa dvije škole, obje vrlo zahtjevne.

  3. Jučer smo bili u posjeti jednim prijateljima u blizini Capue, normalna obitelj, kao i svi valjda u regiji Campanija vole jesti, ali jedino se mama malo zaokružila, nešto više nego zadnji put kada smo se vidjeli. Muž je još uvijek prilično aktivan, pa bez posljedica potroši ono što pojede. Kada smo se prije 2 godine vijdlei na jednom prijateljskom okupljanju veli mi ta mama kako je najmlađa kćer na dijeti jer je ipak predebela, ima 75 kg, a nešto je tek viša od mame i bila je sva zadovoljna kako je krenula mršaviti i kako bolje izgleda. Mala je tada imala jedva 13 godina. Da skratim priču, mala je danas sa 16 godina anoreksičarka sa 44 kg i mama još uvijek misli da će se problem relativno brzo riješiti. To dijete su stavili na dijetu i samo je ona trebala jesti po režimu, dok je ostatak obitelji nastavio po starom. Ne kažem da su oni krivi što je mala anoreksična danas, ali ne razumijem zašto nisu svi krenuli na neki razumniji i zdraviji način prehrane, pogotovo što nemaju financijskih problema o kojima i ti tipkaš. Ispunilo me gorčinom to što sam jučer vidjela ,,, ne znam kako će se situacija razvijati, bojim se za tu malu.

  4. Hraniti dijete zaista iziskuje puno truda, mašte, upornosti i ljubavi. Ni ja nisam svoju djecu na ništa silila jer su silili mene i znam kako sam to mrzila. A moja djeca kao da su rasla u dva različita doma: kćer voli sve povrće, a sin ribu i krumpire, meso. Pa sam stalno izmišljala krem povrtne juhe da ne primjete! Danas, kada su odrasli ljudi, mogu reči da jedu gotovo sve, a prvenstveno povrće. Ne vole i ne jedu ono što im nikada nisam davala, čak zabranjivala: grickalice, paštete, hrenovke, nareske. Vani nikada i nigdje ne jedu hamburgere ili pljeskavice. Danas je to njihov odabir i ja jedino mogu skuhati nešto što vole. Sretna sam zbog toga.
    Čuj, kelj jako volimo, oduvijek i kuham ga svaki tjedan, jedino ne znam zašto si uvaljala ove užasne batake!!??:)) Odmah mi se sve pokvari, znaš mene i leteće objekte. Inače, super.
    Još samo nešto, biti debeo ili tanak vrlo često je stvar percepcije. Na žalost, danas mlade cure moraju biti kao ona Monika Kravić – čudo od nedonošćeta s tanjušnim nožicama i rukicama. Strašan primjer.

  5. U danasnje vrijeme je odrzavanje normalne kilaze prava borba a takodje i ucenje djece da jedu razlicite namirnice. Moja Lana je proborljivo dijete i ima svega par jela koje voli ali zato veoma voli tijesta i slatko tako da se stalno borimo oko toga sta se smije i koliko. Muz je bio jos gori cini mi se kad je bio mali tako da me ni ne cudi sto je ona takva ali njega sam polako uspjelaq da priviknem na razne vrste povrca, supice, corbice, voce a sjecam se da prije svega par godina vocni kolaci nisu dolazili u obzir kao opcija, pa boranija, kupus, brokoli, karfiol i jos mnogo toga i cesto je znao da mi kaze da uopste nije potrebno da se mucim toliko oko kuvanja vec da napravim neko meso i hleb i to je dovoljno za rucak. Ja sam se oduvijek jezila pri samoj pomisli na tako nesto mada se takodje oduvijek borim sa kilogramima ali sam vremenom pronasla neki svoj model kako da odrzim prihvatljivu kolazu. Malo me zeznu trudnoce jer tad nije bas pozeljno da pazim na ishranu ali poslije Lane sam zato smrsala oko 16 kg mozda i vise bez ukudanja bilo koje vrste hrane samo uz 15 min vjezbe dnevno, malo setnje i smanjenje kolicine tj unosa. Kad je Lana u pitanju odrzavanje tezine nam ide malo teze ali ni njena kilaza nije zabrinjavajuca. Buckasta je ali u granicama normale i svakog ljeta se kilaze regulise a onda zimi nabaci koje kilo i tako u krug. Ono sto mene veseli je sto vremenom ipak pocinje da unosi po koju novu namirnicu jeste da to ide sporo ali pomaka ipak ima.
    Sto se tice zdrave hrane povrca i odrzavanja kilaze mislim ad to bas i nije toliko povezano. U porodici moga tate su na pr zivjeli prilicno siromasno a tad nije ni bilo bas razlicitog povrca tako da su oni odrasli na kupusu, rastanu, pasulju i takvim jelima koja su obicno spremana sa slaninom, jeli su dosta hleba a voce su jeli kad je sezona i u njihovoj porodici nije bilo gojaznih vec su svi imali par kg manjka 🙂