Klopa s klupa

Zagreb je protekle subote klopao s klupa 🙂 

A sudeći po onome što sam krajičkom oka uspjela vidjeti i mutno zabilježiti foto aparatom, papao je jako fino.

Trbuh se Zagreba, Dolac, u subotnjim popodnevnim i večernjim satima, pretvorio u veliku kuhinju. Mirisalo je zamamno, imena sudionika koji su hranu pripremali su obećavala, svirala je uhu ugodna glazba, a gladni su pristizali u velikom broju.

Kako sam proljetos napisala prilično kritičan osvrt  na Streed Food Festival Zagreb, osjećala sam svojevrsnu obavezu otići i barem pogledati kako izgleda novi pokušaj organiziranja street food događanja.

Dolac je za ovu namjenu odlično odabran. Prostora je dovoljno, a ovaj je put postojala i mogućnost sjedenja ili barem priručnog odlaganja hrane, nedostatak čega je bila jedna od većih zamjerki na prethodnim Street Food festivalima.

Općenito su dojmovi osjetno bolji.

Već sama najava i popis sudionika obećavali su raznolikiju hranu,

a ovaj su put u ponudu uključene i slastice.

Bilo je tu imena i hrane koju već volimo,

interesantnih menija,

ali i hrane i kuhinja koju šira publika tek želi ili treba upoznati, poput Delicija Libanesi.

Nije bilo bacanja hrane, iz čega bi se dalo zaključiti da je bila ukusnija, a u svakom je slučaju tako djelovala, no vjerujem da je tome pridonijela i činjenica drugačijeg sistema naplate. Plaćali ste naručeno jelo, a ne kao protekli put, cijenu ulaznice, za koju ste mogli jesti koliko ste htjeli pa se, nažalost, događalo se da su mnogi hranu bacali, dobrim dijelom, vjerujem, i zbog sindroma velikih očiju.

Ali, a uvijek postoji to nesretno ali :), ja ovaj put nisam probala ništa. 🙁

Štandovima se naime, ni ovaj put nije moglo prići od gužve, a dok god su placevi ulične hrane u Zagrebu poseban događaj, a ne redovna pojava, to je nešto što se neće moći izbjeći 🙁

Nakon što su prisustvovali sceni u kojoj djevojka ozarena lica, jer je napokon dočekala hranu, pokušava sebe i hranu iz reda izvući, biva gurnuta, a njezin pogled se pretvara u dugačak oproštaj sa željenom delikatesom, koja nakon mukotrpnog čekanja završava na podu, moji su odustali od pokušaja guranja i čekanja u tim istim redovima. Rekli su da su stoički podnijeli moje trčkaranje oko štandova i pokušaje fotografiranja i da sad lijepo mole da ih odvedem nekud da na miru pojedu.

Suprug je u subotu radio do kasno popodne, Timna je bila u glazbenoj i bili su, ne baš natašte, ali prilično gladni, u očekivanju obećane im klope s klupa.

Ja, nakon još jednog iskustva sa street food događanjem, mogu zaključiti i poželjeti samo jedno. Da se Klopa s klupa ponovi što prije i da se ponovi i gužva.

A da to onda, konačno, rezultira food marketom kao redovnom ponudom grada Zagreba, po uzoru na većinu evropskih metropola, a ne nečim što se događa jednom ili dvaput godišnje i izazove gužve u kojima samo oni rani, brzi ili suludo uporni uspiju u ponuđenom i uživati.

Odnedavno i Ljubljana ima Odprto kuhno koja, sudeći po fotografijama, odlično funkcionira, bez masovnih gužvi.

Pretpostavljam da je i ovdje, kao i u svemu što se kod nas organizira, osim milijun kojekakvih dozvola i organizacijskih zavrzlama pitanje i isplativosti. A pretpostavljam i da se onima koji sudjeluju, samo pri ovakvim gužvama sudjelovanje isplati, jer prodaju sve.

S druge strane, ako food placevi ili barem jedan za početak, postanu redoviti, u to ime, a radi zadržavanja stalnog interesa većeg broja ljudi i ponuđači bi cijene trebali prilagoditi uvjetima koji ipak nisu restoranski i tu hranu učiniti dostupnom i studentu koji placem prođe i ženi koja se vraća s posla, pa je odlučila taj dan ne kuhati i zalutalom penzioneru i osigurati da im na taj plac po street food ljudi dolaze iz tjedna u tjedan.

Pada mi na pamet i da bi se Klopa s klupa mogla seliti po placevima u Zagrebu, svaki tjedan u drugom kraju grada ili čak i više dana u tjednu, ali različiti placevi. Oživjelo bi to i placeve koji popodne uglavnom zamru, a omogućilo i lokalnim kvartovskim restoranima ili ponuđačima hrane da se predstave i privuku nove muštarije.

Kako god, Klopi s klupa držim palčeve da se uskoro vidimo ponovo, a ja obećajem da ću idući put doći ranije i oboružati se strpljenjem.

I ostalo je pitanje što smo mi na kraju jeli? 🙂

Ja sam se uporno ofrkavala oko zadnjeg ili prvog  štanda, ovisno s koje ste strane došli, pokušavala nagovoriti i moje da ipak stanu u red, kad već nisam ulovila za probati ni suši, ni libanonsku kuhinju (jesam par dana kasnije, o tome u zasebnom postu), ali mi nije uspjelo.

A na tom štandu su bili Wok by Matija feat. Brko i Brko. I kako nam je Wok by Matija odnedavno u susjedstvu, odlučili smo krenuti prema kući i jesti tamo.

I sasvim neplanirano, dobili vrlo ugodnu večer obiteljskog druženja za stolom, a da hranu nisam ja kuhala. Kako nam se i što najviše svidjelo, pričat ću vam idući put! 😀