She’s gone. But not on rehab.
salata od lubenica, krastavaca i crvenog luka
13.02.2008.
Vozim se jutros na posao, što u pravilu traje i traje i traje ako promašim pukotinu u vremensko prostornom jutarnjem tjesnacu, a uglavnom promašim.
Amy urla iz radija……They tried to make me go to rehab……….
Ja urlam natrag ….. NO, NO, NO.
Nisu normalni, ovak’ rano ujutro, na rehab.
Nije da ja ne poznajem ovisnosti. Dapače.
Palim već ni sama ne znam koju cigaretu, 2 dcl turske kave kola mojim venama, glazba dreči iz radija.
Ali sve je to maskiranje moje prave ovisnosti.
I ja ne bih na rehab.
Kad ste prvi put gledajući svoje roditelje pomislili u sebi, valjda ja neću biti takav.
Kad ste prvi put shvatili da hoćete?
Koliko dugo ste se svjesno othrvavali?.
Kad ste prvi put shvatili da vam je promakla svijest o tome da već jeste?
Kad ste prestali prepoznavati jer je postalo sastavni dio vas?
Kad ste prvi put prepoznali u očima drugih da je pretvorba gotova?
Možete li smjestiti u vremenu?
Obavljam reviziju dana. Pregledavam joj zadaću, pitam sve što moram i želim pitati.
“Joj mama”, kaže ona odjednom, “moram ti ovo ispričati.”
“Reci…….”
“Posvađala sam se danas u školi, onak’ zaozbiljno s Ivom i znaš kaj…….?”
“Kaj?”
“Vičem ja na njega i u jednom trenutku shvatim da sam ista ti.”
“Stojim”, kaže ona, “s rukama u zraku, mašem, vičem i vidim tebe…..”
Gledam si dijete, ne uspijevam išta izustiti, smrzla sam se.
Ona ima devet godina i prepoznala je sličnost sa mnom u načinu na koji se svađamo.
salata od lubenica, krastavaca i crvenog luka
Vraćam se u prošlo vrijeme i svojih 9 godina. Rehab……
On je uspio. Uspijeva od onda, sad već više od trideset godina. Ja doduše neke stvari ne pamtim, ali nećemo sad o potisnutim sjećanjima. Uvijek sam se bojala njegovih gena, nekako sam intimnija s majčinima.
Najmanje me brine način na koji se svađam, to je ionako samo vanjska manifestacija.
Ali ako sam prenijela to, je li moguće da prenosim i svoju ovisnost?
I on je na kraju liječio samo vanjsku manifestaciju svoje prave ovisnosti, koja je na kraju postala ovisnost za sebe i problem.
Ne želim joj prenijeti svoju ovisnost o tuzi. Ima devet godina i prepoznala me u sebi u načinu na koji se svađamo. Ne u obliku nosa, boji očiju, osmijehu…..
Prepoznala me u sebi, prema vanjskoj manifestaciji moje tuge.
salata od lubenica, krastavaca i crvenog luka
Ja sam sad već u fazi u kojoj mi promiče svijest da jesam kao on. Donedavno sam ga svaki put u sebi pravovremeno detektirala i uspijevala deaktivirati.
Za pretpostaviti je da će ubrzo postati sastavni dio mene.
Brine me što je prepoznavanje toga u očima drugih trebala biti zadnja faza i nisam je još očekivala.
Ne u očima svoje devetogodišnje kćeri.
Možda je ipak vrijeme za rehab.
Ili…… I već je vrime da se pomirim sa svitom…..
Ili…… Sunce, hvala ti što si izašlo za mene, sunce, obećajem, misli bit’ će pozitivne …..
salata od lubenica, krastavaca i crvenog luka
Jučerašnju vijest o smrti Amy Winehouse nekako sam preosobno doživjela, iako je nažalost sve što je činila, upućivalo na to da je kraj samo pitanje dana.
Nije se uspjela pomiriti ni sa sobom niti sa svijetom. I otišla je. Ali ne na rehab.
Ne znam koji je vrag nju mučio i zar doista nije postojao nitko i ništa što ju je moglo otrgnuti iz ralja auto destrukcije.
Jer lagano je upasti. A onda postane tako udobno neudobno i bez obzira koji način izaberemo za samouništenje, od onih najočitijih i najprizemnijih, alkohola i droge, do onih golim okom nevidljivih, oni postanu neraskidivi dio nas.
R.I.P. Amy
salata od lubenica, krastavaca i crvenog luka i slane buhtle
Salata za koju slijedi recept (a jednako je kao i prethodni recepti objavljeni ovog mjeseca, prošlogodišnji, arhivski), osvježavajuća je salata, detoksirajućeg učinka, što je čini vrlo primjerenom uz današnji post. Iako, mi smo je pojeli uz slane buhtlice punjene sirom. 🙂
salata od lubenice, krastavaca i crvenog luka
- 150 g lubenice (crveni dio bliže kori)
- 150 g svježih krastavaca (što manjih, poput onih za kiseljenje)
- srednje velika glavica ljubičastog luka
- 1 žlica sjeckanog vlasca
- sok ½ limete
- malo suncokretovog ulja
- po želji malo soli ili nekoliko kockica feta sira
- Lubenicu i luk narežite na kockice, krastavce na kolutiće.
- Dodajte vlasac, sok limete, malo ulja, po želji posolite ili pospite kockicama feta sira.
Tadeja says
July 27, 2011 at 09:12Hvala Dilajla!
@Jelena :)), nisam baš uvjerena da bi mi se svidjelo igrati se te psihodrame i gledati kak’ me dijete oponaša :)) Sad se malo šalim. Iz mnogo čega se da izvući pouka i naučiti. I bez psihodrame postavim ja njoj pitanje, što bi ona u odnosu na sebe na mom mjestu i naravno da ne zna. Jer moja “dozvola” da se nešto učini ili ne učini u ovoj dobi još uvijek prebacuje odgovornost za njene odluke i postupke na mene. Međutim, u toj dobi se počesto i ne čuje dok se govori mirnim glasom i objašnjava, to je samo još jedna litanija, al’ kad drekneš, stvari vrlo brzo i konstruktivno sjedaju na svoje mjesto.
Ove litanije nadam se, ostaju negdje pohranjenje kao nadogradnja konstrukcije, ali tek će u kasnijim godinama dobiti svoje pravo mjesto i ulogu.
Iako u čitavom postu zapravo i nije bila toliko riječ o odnosu Timne i mene, nas dvije nadam se, to nekako rješavamo. Više je bila riječ o meni i mojoj sklonosti tugama, kojima je sklon i moj otac i onda razmišljanje u pravcu koliko toga genima ili ponašanjem možemo prenijeti na svoju djecu i nada i želja da to isto nisam prenijela i ja na svoje dijete. Jer sklonost, a s godinama i ovisnost o tuzi, može biti prilično samouništavajuća. I kad se u nju ušuškaš, ne da ti se van. Kao što rekoh postane ugodno neudobno.
J e l e n a says
July 27, 2011 at 06:00Tadeja, ma na zamenu uloga sam mislila kao što to rade u psihodrami, mislim da se tako zove. Tadeja iskaže svoja osećanja kao da je Timna, a Timna uzme ulogu mame i dočara kako se mama ponaša u određenoj situaciji, pa se iz toga daju izvući neke poruke. Pošto si već prepoznala sasvim tipično ponašanje u odnosu dete-roditelj, onda se radom na vašim raspravama da uticati na Timnin odnos sa svetom. Nisam ja ekspert, ali to je kao da staviš sebe u cipele drugoga i zaista nekad pali.
Razumela sam ja priču da se radi o vršnjaku, ali pošto je ponašanje prepoznato mislila sam na kako kažu koren stvari, vaš odnos. Prepirke dece i roditelja mogu da budu konstruktivne i nekonstruktivne, sa ili bez buke. Ako se završe konstruktivno i sa bukom, to mi je ok, samo da su konstruktivne.
Dilajla says
July 26, 2011 at 19:44Čak se i ja ponekad ježim kad pomislim da ću pokupiti od mojih nešto a pokupila sam skoro sve i kako sam starija sve više “njihova” ali čak mi sad toliko to i ne smeta ali me tvoja salatica oduševila a što se tiče Amy komentirala sam prije par mjeseci da neće dugo nešto je u tim osobama tako destruktivno dok same sebe ne srede jednostavno ne staju .Šteta baš šteta.
Tadeja says
July 26, 2011 at 18:02Hvala ti Miki! 🙂
Miki says
July 26, 2011 at 17:53Ti ODLIČNO pišeš!!! Verovatno je to glupo reći uz ovaj tako iskren i intiman post, ali ja se naježim kad pišeš o nečem tužnom i naglas smejem kad pišeš neku anegdotu…
Divni recepti prate ovaj post… 🙂
Tadeja says
July 26, 2011 at 17:14Ne hvaka, nego hvala! 😀
Tadeja says
July 26, 2011 at 17:14Hvaka cure! 🙂
@Mare ;)))), ja bih se tukla nogom u stražnjicu od veselja, da za još koju godinu kad pogledam u ogeldalo ugledam mamu, ane tatu! :)))
Lubenica i luk?, strasno, ne fale kvačice 🙂 Ovdje bolje paše manje slatka lubenica i nije naodmet dodati feta sira, da da specifičnu slanoću i punoću salati. Neobična je, vodena i osvježavajuća i stvarno paše uz ove buhtle, općenito uz kakvo začinjeno pecivo ili fini kruh, pa malo jači sir i pršut sa strane.
Mare says
July 26, 2011 at 17:05da nisam prije pola sata jela ostavila bih sliku buhtli na ekranu bar neko vrijeme:))….onako,da gledam:))….
kao gladni ljudi kad prolaze kraj pekare i nadišu se mirisa i u svoj skromnosti osjećaju se nekakao zadovoljniji,sitiji….
znam da ću zažaliti što pitam 😉 ali kako se slažu lubenica i luk??….
nedavno je na jednom našem lokalnom babinjaku jedna prijateljica rekla – ma cure moja ovo je strašno,već neko vrijeme svako jutro kad se pogledam u ogledalo vidim svoju mamu!!!….
geni ili rehab tko zna….:P
Da mi je nešto slatko... says
July 26, 2011 at 12:22divan iskren post, prava rijetkost. Meni se cini da malena ima super mamu pa to prepoznavanje mozda i nije tako lose…
Tadeja says
July 26, 2011 at 10:20Hvala vam svima na komentarima! 🙂
@Roman Tales, mislim da to zapravo i radim, uprkos povremenim zastranjivanjima 😉
@Selma, hvala, ajde baš me zanima hoće li ti se svidjeti. 🙂
@Tatjana, ne znam ;), nisam još odlučila kak’ sam ispala 🙂 Još radim na sebi, malo i vrijeme radi na meni! 🙂
@lusitania, to i moja mama kaže 🙂
@Jelena, nisam shvatila prvi odlomak komentara, naime nije bila riječ o mojoj i Timninoj svađi, nego o svađi Timne s kolegom iz škole, a ona je u svojim gestama i načinu na koji se prepire ili svađa prepoznala mene.
Ne mislim da su svađe same po sebi loša stvar, iskreno ne vjerujem ljudima koji se nikad ne svađaju i ne dolaze u konflikt, meni tu onda nešto tek ne štima. Nisam shvatila niti u kojem smislu da zamijenimo uloge. Timna i ja?
Nemamo mi zašto niti kako mijenjati uloge, ja sam mama, ona je kći. Hoću li ja kao majka negdje promašiti, sasvim sigurno hoću. Hoće li ona kao kćer biti u nekim stvarima prekruta, sasvim sigurno hoće, ali …. da, to je život, kome bismo uostalom zamjerali kad odrastemo, a prije nego li ostarimo, da nam nije roditelja 🙂
@Vladuška, istina, puno toga su geni, ali i odgoj, okolina i okolnosti koji nas oblikuju.
kranjica says
July 25, 2011 at 08:42Ah Amy nažalost nekako je bilo očekivano.Prije nekih dvije godine kada smo bili u Irskoj kod prijatelja koji je njen istinski obožavatelj smo komentirali da nažalost kako je krenila neće dobro završiti. Šteta što smo bili u pravu.
Krasni recepti.
A... nakit says
July 25, 2011 at 08:42joj te buhtle izgledaju prava fantazija, ah taj život, mama nisam, tako da ne znam kako ću prema svoj djeci biti, ali imam nešto od svoj roditelja, od svakog ponešto, joj kako me to prije živciralo, sada samu sebe uhvatim i skužim sebe/njih i samo se nasmijem i kažem si j…. takva si, idemo dalje, ima još nekih stvari koje su i dalje borba, a opet, j…. idemo dalje, kao što bi “montijevci” rekli: Always Look on the Bright Side of Life
;D
Vladuška says
July 25, 2011 at 08:33Kot si dejala, vse je bilo stvar dni, kdaj bo do tega prišlo in tudi mene je nekako mučilo vprašanje, kaj za vraga jo je tako mučilo. Zanimivo kako vsaka smrt potegne s seboj neka osebna vprašnja samemu sebi.
Spomnila si me pa še na nekaj druga. Že skoraj celo življenje živim z mamo in očimom in moja mama mi skoz pravi, da sem pravi dokaz, da geni niso vse, ker sem neverjetno podobna po razmišljanju, kako odreagiram in nastopam svojemu očimu. Bolj sem njegova hči, kot če bi to bila v resnici. Mene bi lahko dali v kakšno knjigo za primer koliko vplivajo na osebnost geni in koliko vzgoja :)))))
Tale solata in buhtli pa zgledajo božansko.
J e l e n a says
July 25, 2011 at 07:40Način na koji se suočavamo sa stresnim situacijama se uči, ali i da se menjati tokom života. Prva stepenica je svest o tome, jer se neki nikada ne osveste. Timna je jedna jako zrela devojčica za svoje godine, a na vama je da postavite pravila za sledeće prepirke i da probate da ih se pridržavate. Možda da zamenite uloge?
E sad, a šta ćemo sa svim divnim stvarima koje je Timna nasledila i pokupila od svoje mame. Nemojmo njih zaboraviti jer danas deca odrastaju sama, potpuno sama na ovome svetu, a čini mi se da je Timna dete koje će prepoznati sve ono što ste joj usadili, što je gledala i slušala tek jednog dana. Prepoznaće sve ono dobro iz vas u sebi. Pa to je roditeljstvo. Ako je sudeći po ovom blogu u koji odiše posvećenosti ne samo dobroj hrani, i kreativnosti, svim pričama i brizi koja je utkana u skoro svaki post o njoj mislim da će curica biti sasvim OK. I više nego OK.
Moram priznati da lubenicu u salati nisam jela, a evo priznajem nešto se ne bi ni usudila. Volim je samu za sebe, ali ove buhtle sam jela, jako su slične onima koje je Lana pravila i zaista punjenje je čarobno.
lusitania says
July 25, 2011 at 07:27kada “dispcipliniram” okolinu na hrvatskom, glas koji izlazi nije moj, vec matere mi. trenutak spoznaje bio je porazavajuci, uzimajuci u obzir da istu ne dozivljavam kao materijal za majcinske osjecaje, ponasanje i sve ono sto bismo mi zeljeli biti nasim kcerima. stoga…veslaj dalje, shit happens. sto se tice tuge i osvisnosti, razlika izmedju vas dvoje, vjerojatno jest, da si ti tog stanja svijesna. muski obicno nisu i tu nastaje problem.
;-))
Tatjana says
July 25, 2011 at 06:48O daaaa,shvaćam poruku.Ali istovremeno,ne misliš valjda da si na kraju ispala loše?Baš takva kakva jesi?I da naša djeca žele biti takvi kakvi smo mi jer na kraju krajeva,opet,nismo tako loši?
Voljela sam Amy,imala je posebnu karizmu i u meni izazivala duboko sažaljenje,jer koliko je morala biti nesrtena da si je sve to činila.
Jest da mi salata zvuči malo čudno,ne zbog krastavaca već zbog lubenice i kapule,ali mislim da bi slalsne buhtle u potpunosti sve anulirale.
Bilježim se sa štovanjem!
Selma says
July 25, 2011 at 06:38Timna je izuzetno inteligentna, zato je i mogla sa samo devet godina da prepozna tebe u sebi.
Ne mogu odrediti vrijeme kada sam sama sebi počela ličiti na tatu, ali znam da su mi odrasli cijeli život to govorili i da su bili upravu. U svojoj djeci prepoznajem sebe u njihovim godinama, a voljela bi da su nešto povukle i na tatu, barem sposobnost da kriju emocije, a ne da se zapale i na najmanju sitnicu. Šta je tu je…
Amy, bila mi je divna i neodoljivo me životnim stilom i vanserijskim talentom podsjećala na Janice. Ostala je njena muzika, a nadam se i upozorenje mladima da život poput njenog vodi samo jednim putem, putem brzog samouništenja.
Salatu ću si napraviti sutra za ručak i ponijeti na posao. Prekrasna mi je, jedino ću izostaviti luk (nije mi primjereno za posla).
melrose says
July 25, 2011 at 03:07Salata super (samo bez lubenice, ipak sam ja tradicionalista, a nisam iz Grcke), buhtle takodje, fotke, takodje;)!!!
Amy…samodestruktivna, mozda nije bilo zainteresiranih da joj pomognu, mozda jeste, ali ona nije bila zainteresirana…po meni je bilo samo pitanje kada ce se to desiti, a ne da li ce se desiti:(
Biberlee says
July 24, 2011 at 22:50Tadeja, djeci prenosimo dio karaktera, gena, ali im ne zadajemo sudbinu. Uostalom, u njoj je “samo” pola gena tvojih. Sve će izaći na dobro. Prekratak je život da mislimo drugačije. :*
Roman Tales says
July 24, 2011 at 20:24Gle, mene više ispila think pink, think positive i sl. nego prepustiti se mojoj prirodnoj naravi. Nemaš li iskonsku potrebu zahvaljivati suncu ujutro, ona je to samo silovanje vlastite prirode, radije navij Amy i pjevaj no, no,no …
Tamara says
July 24, 2011 at 20:11Buhtle su fenomenalne, ovo punjenje je jaaako zavodljivo 🙂 A i salata je odlična 🙂
Zaista dobar post. Nažalost se i sama mnogo puta pitam i razmišljam kako se nadam u nekim stvarima ne biti ista mama, pogotovo kad budem imala vlastitu djecu. Već mi sad baš ne ide jako dobro uvijek…Ali, sve je to borba.
What's for dessert? says
July 24, 2011 at 19:58Neću kako ti kažeš “od salate oduzeti buhtle”, nego želim samo te buhtle!! Izgledaju odlično :)))))))))))
Malo sam se zamislila nad tvojim postom i ili ne želim u sebi prepoznati ponašanje svojih roditelja ili ga stvarno nema. Nadam se da je ovo drugo 😀
anne says
July 24, 2011 at 19:36Predivan recept i post! Puno lijepih ljetnih pozdrava uz zelje da sunce otjera tuge <3