Tu sam. Kasnim, ali sam tu. Ako se malo nagnete iza ćoška Valentinovu ćete vidjeti rep.
Ljubavni cheeseburger – Cheeseburger s kozicama i pršutom
Prošlo je.Big deal.
U moje vrijeme ionako nije bilo Valentinova.
A moje vrijeme, u kontekstu ove priče, podrazumijeva vrijeme prije braka, kojeg smo on i ja odslužili sad već i više od 20 godina. To ne znači da su u to vrijeme sitne ili krupnije pažnje, pokloni i izražavanje ljubavi, naklonosti ili simpatija bile nepoznate kategorije, samo nije postojao neki određeni dan kad se takvo što nije smjelo propustiti učiniti.
Ako to filozofski sagledate, nepostojanje samo jednog, službenog „Valentinova“ u kalendaru, čini svih 365 dana u godini potencijalnim Valentinovim. Uz rizik da ovaj tekst bude shvaćen kao neumjestan hvalospjev mojem suprugu, otkriti ću da mene već više od 20 godina svako jutro dočeka svježe kuhana kava, unazad sad već nekog dužeg vremena svako jutro čupa ono malo preostale kose u pokušajima da me izvuče iz kreveta, jer sam noćna ptica i radnu temperaturu postižem tek oko 23h sata, a u zimskim mjesecima i mraznim jutrima čekaju me i očišćena stakla na autu, ne bih li ipak uspjela stići na posao na vrijeme, kad već uvijek i svugdje i na sve kasnim.
Nebrojeno sitnih stvari učinjenih na dnevnoj bazi, bez da ga se na to upozorava ili nagovara, a koje zajednički život čine ugodnijim i ljepšim. Više od 20 godina. I ja nemam potrebu za Valentinovim kao posebnim danom. Ne postoji ništa što bi on na taj dan mogao učiniti, a da već nije ili ne čini, samoinicijativno, tijekom svih ovih godina.
Stoga zapravo i ne znam što bih vam o tom Valentinovom mogla reći.
Moj internetski resor je ionako kuhinja. Ne ljubav.
Iako, kažu da ona ide kroz želudac. Ili se tu negdje nalazi žarište. S čime se opet neće svi složiti. Jedni će ustvrditi da je ishodište ipak nešto južnije, drugi će tvrditi da su i jug i centralna regija na vrbi svirala, bez sjevera gdje je lociran džep i novčanik. Srce i glava, za koje mnogi vjeruju da igraju važnu ulogu, u pravilu padaju kao kolateralne žrtve.
I iako biste pomislili da sam ja prva, koja bih trebala zagovarati teoriju želuca ili se barem njome poslužiti i tada, u to neko moje vrijeme, morati ću vas razočarati. Nisam bila zagovornik navedene teorije, ali nećete saznati ni jesam li bila pristaša juga ili sjevera.
Ali jesam pala žrtvom kuhinjske taktike.
:: Ljubavni cheeseburger – Cheeseburger s kozicama i pršutom ::
Pred tih nekih dvadesetak godina upoznao nas je zajednički prijatelj. Prvi susret, zajednički izlazak i upoznavanje nisu bili obećavajući. Meni jest godio trenutni freelance status i nisam čeznula za ulaskom u novu vezu, ali njegova suzdržanost, na granici nezainteresiranosti su ipak bili atak na moju taštinu. Razišli smo se uz, kako sam tada pretpostavljala, pristojnu, ali ne i mišljenu, „čujemo se frazu.
Međutim ………….. telefon je ipak zazvonio. Fiksni, vjerovali ili ne. Osim pisanja pisama i opcije šaranja po liftu to je bio jedini postojeći neizravni oblik komunikacije u to vrijeme. Ništa mobiteli, sms-ovi, e-mailovi, fejsbuci,
twitteri, skypovi, just name it.
Telefon vulgaris. Mama i tata slušaju sa strane, iako već imaš solidan broj godina.
Onaj Zajednički opet zove, kaže da (sad ga već možemo početi zvati budućim, iako to u tom trenutku to nije bio niti u ideji), dakle, da Budući radi tulum.
I – „ajde molim te, dođi!“
I – „ajde dobro, budem!“
Povedem ja i prijateljicu kojoj je u tom trenutku akutno trebala barem mala majušna romansa, sa svim pripadajućim sadržajima, ako se već ne uspije dogoditi ljubav. U to ime, čitavim putem dok nas vozim s istoka na zapad grada, hvalim Budućeg na sva usta, iako nemam ni najmanjeg pojma kakav doista jest.
Ušle smo u stan, već se okupilo prilično društvo, standardna scenografija i ponuda, ali za razliku od većine tuluma u muškoj organizaciji, u stanu miriše hrana.
Preciznije, u stanu miriše hrana koja se priprema, nešto se peče ???!
Gurnem ja nos, pa onda cijelu sebe u kuhinju, tamo Budući, prtlja nešto oko pećnice.
„Bok!“
„Bok!“
„Čuj ……. , a kaj ti to radiš?“
„Ma, niš’ posebno, mislio sam da ne stavim baš samo gole krekere na stol, malo ih dopuniti.“
A krekeri dopunjeni repovima kozica, više se ne sjećam što je još u to umiješao, rumene se iz pećnice.
„Hmmmm. Nice.“
Ljubavni cheeseburger – Cheeseburger s kozicama i pršutom
Da vas sad ne gnjavim nabrajanjem, koje za priču i nije presudno, ali bilo je tu još detalja koji su odavali muškarca mrvu drugačijih osobina od onoga što sam dotad imala prilike uživati.
Izađem iz kuhinje, dočepam se frendice, uguram je u kupaonu: „Povlačim sve što sam ti večeras rekla i sugerirala. Sorry, za njega ću se ja udati!“
Do tog trenutka, moj trenutni mentalni sklop je na ideju udaje, reagirao grohotnim smjehom i: „Ne ja, ne još!“
Vratim se u kuhinju, ugledam ga s plehom za pečenje punim krekera i kozica u rukama kako se ubrzano kreće prema otvorenoj loggi.
Kretnje nesumnjivo odaju da će svakog trenutka i krekeri i kozice postati leteći objekti.
„STANI!!! Kaj ti je???“
„Zagorili su!“
„’ko je zagorio?“
„Ma krekeri su zagorili! Tamo su me nešto zvali u sobu i dok sam se ja bavio njima, krekeri su zagorili!“
Gledam ih ja, što jest jest, zagorili su.
Ali, znaš kaj? Zagorili su krekeri. Kozice su obložene smjesom, osim toga bile su sirove i vlažnije su same po sebi. Taman su lijepo hrskave, one nisu zagorile, prebaciti ćemo ih na nove krekere i nitko neće imati ni najmanjeg pojma da se dogodila kalvarija!“
Zeleno plave okice su se zacaklile od olakšanja, osmijeh se pokazao u kutu usana, pristao je na predloženu sanaciju, kozice spašene.
Ja sva ponosna. Skupljam poene.
Večer odmiče, ne događa se ništa. I ono što bi se eventualno moglo dogoditi obzirom na broj prisutnih muškog spola, ja pristojno odbijam, da ne uprskam radnju.
U međuvremenu ponestaje pića, sjedamo nas dvoje sami u moj auto, odlazimo po novu turu, 0 bodova.
Sad sam već malo brinula, što oko njegovih seksualnih oprijedjeljenja, što u pogledu mojih zavodničkih sposobnosti.
Tulum se približava kraju, ja zaključujem da je sve bilo uzalud, pristajem konačno na jedan sentiš, nakon kojeg ću se dostojanstveno povući doma, kad istog trena skače on k’o da su kozice opet zagorile.
„Idući ples je MOJ!“
„A dobro jutro Margareta!“
Ljubavni cheeseburger – Cheeseburger s kozicama i pršutom
I otplesali smo konačno uvertiru.
Idući dan me zove (njegovi su još uvijek bili van grada), nemojte se smijati ……. k sebi na ……… čaj!
Ali nije čaj bilo jedino iznenađenje.
Pri nekoj drugoj ili trećoj šalici čaja, konačno se on odvaži: „Ja sam tebe već u životu vidio i prije nego što nas je Zajednički upoznao. Mislio sam da te više nikad u životu neću sresti. Prodao sam ti proljetos cheeseburger.“
„????? Proljetos? Cheeseburger? “ mislim da sam samo blijedo buljila u njega, neshvaćajući o čemu govori, a radi vašeg lakšeg snalaženja u vremenu i prostoru, mi taj čaj pijemo u prosincu.
U to vrijeme smo oboje još uvijek bili studenti, ja doduše izvanredni jer sam počela raditi, on je kao student radio u kiosku fast fooda, pri jednom tadašnjem zagrebačkom discu klubu.
„Jesi li ikad bila u tom discu?“
„Pa ne baš često, ali mislim da jesam par puta.“
Vrtim ja film, stvarno jesam, baš u vrijeme koje on spominje. I budući sam lakoma na cheeseburgere, sjetim se i ja da sam, jer sam ujutro morala ići raditi, u jednom trenutku prije svih napustila disco i ugledala kiosk i potražila utjehu u cheeseburgeru.
Ali, sjetim se ja i da se tip koji mi ga je prodavao neobično ponašao. Radio je taj cheese uz milijun pitanja o tome kako da mi ga napravi, kao da naručujem ručno rađeni auto, sve je trajalo beskonačno dugo, za čitavo vrijeme nije skidao pogled s mene, i vrlo teatralno mi je poželio dobar tek i laku noć. Bilo mi je sve skupa malo too much, samo sam htjela što prije sjesti u auto , pojesti cheeseburger i dočepati se kreveta, tako da sam zbog njegovog odugovlačenja bila već pomalo i ljuta.
„E, pa to sam bio ja. Nisam znao što bih ti uz taj cheese još rekao, niti kako bih ti pristupio, uostalom izašla si zrihtana, s ključevima auta iz disca, samo sam te pokušavao što duže zadržati ne bih li smislio nešto pametno za reći, iako nije bilo izgledno da ću obzirom na mjesto i vrijeme i okolnosti išta uspjeti, a kamoli da ću te ikad više u životu vidjeti.
Nadao sam se, stalno lovio noćne, ali nisi se više nikad tamo pojavila.
I kad nas je Zajednički upoznao, osim što inače baš ne zaskačem na prvu, ponašao sam se malo zbunjeno, jer nisam mogao vjerovati da si doista ti.“
Moram priznati da sam se osjećala poput Pepeljuge kojoj je cipelica upravo savršeno pristala na nogu.
And they lived happily ever after.
Jesu, više-manje, ali nije tu priči kraj.
Kad god sam ja rekla, a stvarno ih volim, da bih pojela cheeseburger, on je počeo s razlozima protiv. Tu nije dobro pecivo, ovdje se netko otrovao mesom, tu ne valja umak, tamo su napravljeni još prekjučer, nitko ne zna napraviti dobar cheese osim njega i on će mi ga napraviti idući dan ili vikend ili kad god, ali meni doslovno godinama nije uspjevalo pojesti cheeseburger vani.
Kad god ja spomenem cheeseburger, završimo na pizzi, bio je u stanju odvesti me na najskuplju riblju večeru ako treba, ali ne kupiti mi zabranjeno jelo, ne jednom je prijetilo da moje navaljivanje na cheeseburger i njegovi razlozi protivljenja prerastu u ozbiljnu svađu i na kraju sam shvatila što mi poručuje: „Nećeš ti meni jesti cheeseburger kojeg je drugi ispekao!“
Ide li ljubav kroz želudac?
Pa svakako svrati i tamo, prije ili kasnije, čak i ona koja krene sa sjevera ili juga.
Ljubavni cheeseburger – Cheeseburger s kozicama i pršutom
Priča je objavljena u novom broju DO!TS-a, pa ako još niste, pozivam vas da ga prelistate, ali sam ja poželjela imati je i na blogu.
A kad sam je već ponovo ispričala, odlučila sam i uzvratiti mu cheeseburgerom :), ponešto drugačijim od onog od prije 20 i više godina.
I jesam ja onda slatko smazala onog kojeg mi je ispekao, ali, a nije da mu brojim, jest i on ovih 3(tri). 🙂
Ljubavni cheeseburger – Cheeseburger s kozicama i pršutom
- hambi peciva ( možete ih napraviti sami ) RECEPT ili kupiti gotova
- 500 g zamrznutih repova kozica
- 500 g šampinjona
- 3 češnja češnjaka
- sol, bijeli papar, ulje
- muškatni oraščić
- 300 ml vrhnja za šlag
- 100g parmezana ili kakvog drugog zrelog sira
- 70 ml konjaka
- 100 g pršuta narezanog na šnite
- sitno sjeckani kopar
- Na dvije žlice ulje pržite smrznute repove kozica, dok ne ispari sva tekućina.
- Izvadite ih šupljikavom žlicom, dodajte još ulja po potrebi, kratko prepržite sitno sjeckani češnjak, pa stavite na tanke listiće narezane šampinjone i pržite i njih dok tekućina ne ispari.
- Dodajte 70 ml konjaka, pričekajte da i on ispari. Posolite, popaprite, dodajte vrhnje za šlag i gotovo čitavu količinu sira naribanog na krupne rezance.
- Još kratko prokuhajte na laganoj vatri, miješajući da se sir otopi, a umak zgusne.
- Pecivima odrežite vrh, pa izvadite mekanu sredinu.
- U svako složite šnitu pršuta, pa napunite nadjevom. Pospite ostatkom krupno ribanog sira i sitno sjeckanim koprom.
- Zapecite još 10 minuta na 200°C.
- Poslužite uz dobro rashlađeno bijelo vino, npr. kakav dobar sivi pinot.
tina.b. says
July 12, 2012 at 16:05koja super priča! Sva sam se raznježila ode isprid monitora…. a zazubice mi rastu od ovog cheesburgera koji je daleko od običnog! Super!
Maja says
March 10, 2012 at 17:36Tadeja, uvik me očaraš toliko da počnen čitat naslonjena na stolicu, a završim s nosom u monitoru 🙂 Divna, predivna priča, a koliko sam te imala prilike upoznati, to ti i priliči 🙂 Onda su bila druga vrimena, barem mi tako kažu jer mene onda nije ni bilo, a sada se počne hodati i okončava veza sms porukama (šta je meni bezvezno), facebookom i sličnim…. Dobra stara romantična veza i ljubav koja traje već godinama… To se traži 🙂
A onda opet, da nije bilo mobitela, ja ne bi upoznala svog sadašnjeg supruga i ne bi bili vezani već evo skoro 10 godina… 🙂
Mare says
March 5, 2012 at 14:26Preromanticna prica :)))))). “„Povlačim sve što sam ti večeras rekla i sugerirala. Sorry, za njega ću se ja udati!“ divno stvarno, uzivala sam u svakoj recenici. a tek zabrana da jedes cheeseburger koji je netko drugi pripremao…prekrasno, dragocjenije od bilo koje ruze koju netko ‘reda radi’ kupuje na valentinovo :))))
Rijecanka u Dublinu says
March 3, 2012 at 09:37Prekrasna prica, draga, odlicno napisana! Ljuab i hrana – kud ces ljepse teme za dobro jutro! Puno pozdrava!
Marija says
February 25, 2012 at 22:34E, da, priča vam je totalno “cheesy” x)
Marija says
February 25, 2012 at 22:33A j m e … S obzirom da nikad do!sta do!tsa, ja sam u vrtlogu svog neobičnog životnog ritma odgađala pročitati par tekstova iz prošlog dotsa pod izlikom sama sebi da se želim ugodno zavaliti i pročitati ih u miru jer su oni koji su ih pisali vični pisanju… Tako sam vidjela da ti imaš neki duuugačak tekst i da se netko negdje njime oduševio, ali nisam imala pojma o čemu se radi, pretpostavljala sam da je neka oda hrani haha
Ovo odista je oda hrani, ali onoj ljubavnoj, koja nas hrani 🙂 O,da radosti! Hvala ti što si ovo podijelila sa svima, pa ja sam sigurna da je tvoj muž dan-danas jednako (ako ne i više) zajubljen u tebe kao tog dana kad ti je prodao cheeseburger <3
mamajac says
February 21, 2012 at 22:24Što sam starija, sve manje ljudi/stvari/pojava ume da mi uzburka emocije, onako istinski. E pa, ti umeš 🙂
I hvala ti na tome 🙂
vera says
February 18, 2012 at 13:54Sjajna prica, zaista sjajna,…ne slavim Valentinovo, kao sto si i sama rekla to u moje vreme mladosti nije postojalo pa sada ne pridajem tom danu neku posebnu paznju!A fotkice su posebna prica, tako foodicne/eto tako prave za griz!
Zondra Art says
February 17, 2012 at 18:11Hehehe baš si me nasmijala, divna si!:))
Pusa i veliki pozdravi!
J e l e n a says
February 17, 2012 at 14:22Ostavila sam ovu priču da pročitam sa guštom onako sama (muž dežura) uz kaficu i tanjir pun paste. Dan zaljubljenih se i kod nas uvukao u kalendar, a za to je kriv naš potrošački mentalitet. Trebala bi otvoriti još jedan blog nevezan za hranu i pisati tu, onako sebi za dušu.
Koliko parova, toliko priča, a priče zaista umeju da budu neverovatne. Ja i moj V. smo bili najbolji prijatelji godinama na fakultetu, i onda se dogodilo jedno hajde da se zabavljamo i od tog hajde mi živimo zajedno već 8 godina, od toga skoro 4 u braku. Meni se naš brak čini sasvim normalan, ali kada vidim ostale parove i njihove probleme, onda sednem, razmislim i zaista se začudim koliko ljubavi, brige, nege i pažnje mi unosimo u naš odnos a da je to nama normalno.
Maki says
February 17, 2012 at 13:16Svratite do mog bloga po nagradice! Pozdrav.
Biberlee says
February 16, 2012 at 15:35Uh, neka mi prašina uletjela u oba oka…
Predivni ste!!!!!
Miki says
February 16, 2012 at 15:21Zaista divna i nestvarna prica… Tako mi je drago da vasa prica i dalje traje sa podjednakim sjajem…
Tadeja says
February 16, 2012 at 15:05I puno vam, puno hvala svima, na komentarima, kako onima koji se odnose na priču, tako i za recept. Sad smo kao dobili opciju odgovoriti posebno na svaki komentar, pa sam i ja krenula tako, ali ….. osim ako stvarno ne odgovaraš nešto osobi koja je komentar ostavila, malo mi je to puno ;)))))
cosmo2503 says
February 16, 2012 at 11:18Hej, pa gdje si ti?!? Ostavila sam si vremena da lijepo pročitam post o jednoj ljubavi. Meni nijedna ljubav nije obična. Mislim – šta je to obična ljubav? Tvoja sigurno nije, nisam odavno čula „real life story“ gdje je ljubav počela tako romantično. Ti jesi sigurno bila mnogo slatka, tako veselih očiju i kovrčava, ali to kako te je budući skenirao u fast-foodu je stvarno nevjerovatno. Svaka čast. Ko bi rekao da oni tako opažaju djevojke, a za tako kratko vrijeme koliko je potrebno da poručiš cheeseburger.
Imala sam iskustvo sa momkom koji osvaja hranom. Moj bivši je poznavao najbolje male restorančiće i slastičarnice u gradu, a i sam mi je spremao mini zalogajčiće, gurmanske salate i palačnike na sto načina. Kod njega sam prvi put probala profiterole, koje je vjerovala ili ne sam napravio. Do tih profiterola jedino sam znala za princes krofne. Kako su sudbine čudne. Ponekad pomislim na njega i pitam se da li bih prošla kroz svoje iskušenje sa anoreksijom da sam se udala za njega. Ali dobro, za propuštenim vozovima ne treba žaliti jer je moj A. divan otac i muž i zaslužio je da ga hvalim. Kada raspravljaju o tome koliko može da traje ljubav, pitam se čemu te rasprave. Po meni ljubav može da bude vječna, samo poprima neki drugi oblik i dobija na dubini. Zbog toga su bračne prevare najveća životna i ljubavna razočarenja.
S obzirom da je vaša ljubav, sa njegove strane, počela od cheeseburgera vjerujem da bih i sama imala takav odnos „pa neće tebi nikodrugi praviti čiz“.
Recept je gurmanski, kada minimiziram ovo pecivo, i ostavim samo lađice, sastojci su mi za prste polizati.
Tadeja says
February 16, 2012 at 14:59A tu sam, Selma, milijun razloga zašto šepuckam s blogom. Kad bi se moja jutarnja unutarnja lamentiranja dok se vozim autom na posao ili vraćam, dala nekako negdje istovremeno zapisivati, ne bi tu pomogao diktafon, jer ne izgovaram na glas ( tol’ko još nisam otišla na kvasinu 😉 bili bi možda i postovi češći, ovako ne uspijevam se prisiliti staviti ih na papir. Kojiput im i prođe rok upotrebe, predugo čekam, postane mi bespredmetno i bedasto pisati o nečemu. Idući problem je fotografija. Doživljavam nerven slomove zbog uvjeta u kojima fotkam, odnosno činjenice da su nezadovoljavajući i frustrirana sam time na granici odustajanja. Jednostavno me to umori, a ja rezultatom nisam zadovoljna …….
Ljubavi pak stvarno i priča ima svakojakih i svaka je na svoj način obična i neobična. Prevare se naprosto događaju, kao i mnogo što u životu, svakojake, pa i ljubavne, što s predumišljajem, što iz nehata…..
A gdje si ti? 🙂
Snježa says
February 16, 2012 at 10:02Prekrasna priča što mi je i očekivano iz tvoga pera! Kao i uvijek pročitala sam je s uživanjem. A bome i ovim tvojim burgerima je teško odoliti.
Rea says
February 15, 2012 at 20:50Uživala sam u priči! Ogladnila uz slike! Poboljšala si mi raspoloženje! Sa simpatijom uz tebe, uvijek…
Rea
Tadeja says
February 16, 2012 at 14:50🙂 Puno hvala!
Dolce Fooda says
February 15, 2012 at 19:34Telefon vulgaris… dobra si! I mi ne slavimo taj praznik, ni 8. mart, ni Dan majki, a opet ne bih menjala mog muza ni za sta na svetu. Jako lepa prica.
Dilajla says
February 15, 2012 at 18:48Tadeja uživaj u svojoj ljubavi…
maslinka says
February 15, 2012 at 17:55Priča me je oborila s nogu… fenomenalno i tako nestvarno… romantično…
Cheeseburger ti je savršen a od fotki mi je krenula voda na usta!
mignonne says
February 15, 2012 at 15:59Prediva ljubavna prica, uzivalu sam u svakom redku koji si napisala, mislim da bi svako mogao pozeliti ovakav “the end”… uzivajte i neka vam svaki dan bude poseban!:)) Receptek je bas pravi, mislim da cu isprobati prvom prilikom…kiss!:))
Ebba says
February 15, 2012 at 15:23jao, nasmijala si me po ne znam koji put, predivna priča Tadeja. A cheeseburger je fa-mo-zan, ma fenomenalan po sastojcima, moram ga napravit jednom..! 🙂
Tamara says
February 15, 2012 at 15:13Ovo je čiz za pamćenje 🙂 Uživala sam u tvojoj priči, pozdrav i tebi i njemu 🙂
Roman Tales says
February 15, 2012 at 14:46Ono što se ja pitam je koliko se takvih neispričanih lijepih priča krije među nama? Ponekad u žurbi svakodnevnog života zaboravljamo, pa nije loše prisjetiti se, čak i na tako komercijalizirani dan kao što je Valentinovo.
Opasna says
February 15, 2012 at 13:38Već sam prokomentarisala u prethodnom postu, ali obzirom da sam ozbiljno oborena s nogu – opet ću: fenomenalan tekst, predivna ljubavna priča. Onakva o kakvoj sam maštala celog života, muškarac koji je džentlmen, zaštitnik, domaćin i sve ostalo. I što je još najbolje – nije se pokvario odmah po završetku garantnog roka, već je nastavio da traje i daje najbolje rezultate i dalje. Bravo i čuvajte jedno drugo!
Branka - byB says
February 15, 2012 at 11:04Predobro, ma pregenijalna priča, ….., i definitivno ništa nije slučajno ! Toliko si dobro ovo ispričala, baš sam sa uživanjem pročitala, i sigurno ću se vratiti još koji put pročitati, ali vratiti ću se i zbog ove verzije omiljenih mi Cheesburgera. Otprilike ga i ja pojednem jednom godišnje, ali ovo kod tebe, ovo je nešto drugo i lako bi se bilo naviknuti na ovakav zalogaj. Odlično !
Κάθαρσις says
February 15, 2012 at 10:02Da, da moja djeca ne mogu pojmiti da smo dogovarali spojeve bez mobitela, koji puta i bez telefona i da je sve štimalo k’o urica. Više to ni je ne mogu pojmiti:) I kao što veliš, ove Valentinovske bedastoće nisu postojale. Bio je 8. mart pun pripitih muškaraca s buketima cvijeća i srditih žena, ali barem bez kičeraja sa srčekima. Ja najviše volim cheeseburger, i to dupli, ali i to pojedem 1 u 2 godine. No ovaj tvoj je nešto sasvim drugo i pasao bi svaki dan.
Petra Kranjica says
February 15, 2012 at 09:34Obožavam tvoje postove, kao da sam udubljena u roman. Cheeseburger izgleda senzacionalno.
Just Cake Girl says
February 15, 2012 at 07:55Priča je genijalna 🙂 Nasmijala sam se i raznježila 🙂 Uživajte još i dalje! 🙂 Predivni cheeseburgeri 🙂
Marina says
February 15, 2012 at 07:55Ajme baš sam uživala čitajući vašu ljubavnu priču 🙂 Predivno!
Marija says
February 15, 2012 at 07:34Kaqkva priča, inače sam ljena za čitanje dugih tekstova po blogovima, ali ovo je fantastično. Nekad nas muški stvarno iznenade 🙂
What's for dessert? says
February 15, 2012 at 07:34Prekrasna priča! Moja slaba točka je isto cheeseburger, srećom u blizini se nalazi jedan fast food s jako finim hamburgerima/cheeseburgerima.
Vladuška says
February 15, 2012 at 07:28To je bilo boljše branje kot katerikoli roman. V trenutku sem se vživela in bila kot kakšen tvoj zasledovalec, ki opazuje iza vogala, kaj se bo dalje zgodilo :)) Se popolnoma strinjam, da se ljubezen izraža v jutranjih kavicah, v malih pozornostih, da te nekdo pokrije z odejo itd. Ko izgine začetna ljubezenska vznesenost so drobne pozornosti tiste, ki dajejo čar. Želim vama še veliko lepih skupnih let in dobrih hamburgerjev :)))
Tadeja says
February 16, 2012 at 14:46Hvala Vlatka! 🙂
Lilly... says
February 15, 2012 at 07:21Ma ti si meni takva g e n i j a l k a!!! Tako sam se nasmijala, i da znaš da mi je dan odmah dobro počeo! :))*
Tadeja says
February 16, 2012 at 14:46:* ti meni odmah uljepšaš najmanje dva! 🙂 Hvala!