Ohrid.
Ljeto 1978.godine. Da, znam, primjetila sam i ja da mi svaki drugi post sadrži 20-30 godišnji vremenski odmak, al’ što da radim? :)) Nisam ja toliko stara, koliko dugo pamtim, ….botoxu se još ne dam (po onoj teoriji da žene nakon što uđu u neke godine mogu odlučiti hoće li sačuvati guzicu ili lice, ja zdušno čuvam lice 😛 🙂 )
Gdje sam stala? Ohrid.
Te godine su nas roditelji potrpali u Ladu i ….. Sjeća li se još itko prvih Lada? Ja se sjećam naše, čak i registracije, ZG 149-210 🙂 To je bio tenk!
I potrpalo se nas petero, roditelji, brat, mamina gotovo 20 godina starija sestra (a kako ja nažalost nisam imala sreće uživati u čarima odrastanja uz bake, nju sam doživljavala kao baku ) i ja u tu famoznu ladu, sve u stilu djece cvijeća …:), par krpica, plinska boca sa kuhalom, kotlić :), još par rajnglica i kuhača i put pod noge. Nije bilo više mjesta za rezervnu gumu, pa je mama čitav put provela sa nogama na rezervnoj gumi ispred suvozačevog sjedala. Mislim da je u otvoru gume još toga bilo, al ‘ sad bi bilo previše očekivati od mene, da se i toga sjećam 😉
A put je toga ljeta bio stvarno zalogaj. Prošli smo ondašnjom Jugoslavijom sve do Dimitrovgrada. Možda ću nešto zaboraviti spomenuti, ali to ljeto sam prvi put vidjela Novi Sad,Beograd, a nadam se ne i posljednji Niš, Kragujevac, Užice, Dimitrovgrad, Vranje, Prištinu, Skopje (mamin roden grad) , Bitolu, Ohrid, Strumu, Podgoricu (Titograd), vraćali smo se preko Bosne i Višegrada, Mostara………
U pravilu smo spavali u ehhhh 🙂 hotelima ili motelima ( nikad prije niti poslije nisam vidjela da turistički objekt nosi oznaku F kategorije, ali bar su ga pošteno klasificirali) gdje nas je noć zatekla, budući nismo raspolagali dnevnim budžetom omanjeg arapskog emirata pred bankrotom, znali su to biti objekti u kojima recimo nismo mogli zaključati vrata na sobi, pa se sjećam da smo svi povlačili i navukli ormar na vrata 🙂 ( sigurno je sigurno!)
Sjećam se i prekrasnog dana provedenog na obali jednog od Timoka…..mislim da je bio Trgovački Timok ……..mama i teta su u rijeci oprale i rublje i nas 😉 ma ljeto iz snova i za starije, a ne jedanaestogodišnje dijete.
Na Ohridu smo se zadržali duže i ostao mi je dječje zabilježen u glavi kao bijeli grad u bljesku sunca i svih mogućih boja, mirisa i zvukova.
Pronašli smo privatni smještaj, vrlo ugodan i cijenom neobično povoljan, obzirom na činjenicu da je Ohrid i u ono vrijeme bio turistička meka, a ubrzo smo shvatili i zašto ;))
Kuća u kojoj smo bili smješteni bila je u neposrednoj blizini đamije, što je sasvim u redu ako si pripremljen na to da netko usred noći zapjeva na razglas. U suprotnom je priličan šok, kad to onako bunovan doživiš.Mi smo bili stvarno klinci, ja sam imala nekih desetak godina, brat 6, roditelji su nam objasniti što i zašto, ali svejedno nam nije bilo jasno kako taj striček ne shvaća da je noć i da neki ljudi možda spavaju i zakaj mora još i zvučnike uključiti? 🙂 Obitelj pak u kući do one u kojoj smo bili smješteni sunetila je sina, pa su nam roditelji morali i to objasniti, ( sva sreća, tata je liječnik, uvijek je pronalazio adekvatna objašnjenja, doduše prilično živopisna i realistična) jer je bilo nemoguće ne primijetiti da se u susjednom dvorištu nešto značajno događa. To je bio višednevni dernek, gomile ljudi, hrane, pića, glazba, a mi djeca sa ogromnim upitnicima iznad glave pridružiti se navedenom veselju ili ne ( mislim, ipak je pimpać u pitanju ;)), a najžešća enigma nam je bila činjenica da su uprkos radnji koja predstoji i koja je nama potpuno neshvatljiva, njegovi mama i tata tak’ veseli i kako to uopće dopuštaju.
Kao i sva djeca bili smo previše zauzeti i obuzeti kupanjem a da bi nas takve misli dugo mučile, a kupali smo se gdje smo našli zgodno mjesto ( moji bi za hlad, preko nekih grmića rastegli plahtu ), mama i teta su na onoj plinskoj boci nešto kuhale :), idila……dok jedan dan na to isto mjesto na kojem smo se mi kupali, nisu odlučile doći i krave ( jedno solidno krdo) …..na pojilo i sjurile se niz padinu do jezera, prema nama. Ne znaš jel’ scena više podsjećala na Kusturičin film ili na crtić, ali bilo nas je posvuda. Mama i teta su skupljale što su stigle, tata k’o tata je ostao ukopan i čekao da koja od njih i njega pomakne, brat i ja smo ostali zaglavljeni u jezeru, pa ni nutra ni van. Tek kad su se one fino nažlempale. mi smo se polako izvukli iz jezera. Striček koji ih je doveo da se napiju, nije uopće shvaćao u čemu je problem i zakaj smo se mi uzrujali.
Ono vrijeme koje nismo provodili kupajući se, obišli smo Strugu i Manastire i naravno šetali samim Ohridom, nezaobilaznom pijacom, kao i u svakom gradu u koji bismo došli, jer su pijace ipak srž mjesta. Mamina familija hereditarno pati od reume, pa je tako sirota teta čitavim putem jaukala kako je strašno boli ruka i nije mogla spavati, a brat i ja smo uglavnom spavali s njom u sobi. I između svih ostalih stvari koje se po takvim pijacama mogu naći, naravno da postoji i štand sa narodnim lijekovima. I ……. uvjeri moju tetu čovjek sa jednog od tih štandova, da tinktura u bočici koju je prodavao čuda čini……a znate i sami ako vas je ikad nešto doista dugo i nepodnošljivo boljelo, da isprobate svašta…..
Ne znam, lagala bih, nismo dali na kemijsku niti kakvu drugu analizu, ali dala bih ruku u vatru da je u onoj bočici koju joj je prodao bio čisti nepatvoreni drek.
A ona se sirota s tim namazala, a mi spavamo s njom u sobi, a temperatura je i noću valjda preko 20*C, u to vrijeme su klimatizacijski uređaji SF kategorija, a striček pjeva s minareta, a iz kuće do nas trešti trubački orkestar i krave smo jedva preživjeli :))
Pa da ti Ohrid ne ostane urezan u pamćenje!
Kad Timni prepričavam neke od tih zgoda, prvo joj je pitanje , mama, hoćemo li i mi tako?
Voljela bih da joj mogu slično priuštiti, jer mi je to i danas jedno od najljepših ljeta u životu, ali bojim se da su to, za isti doživljaj kakav smo mi imali, uprkos ili baš zahvaljujući svim anegdotama, ugodnog, živopisnog, edukativnog ( sasvim drugačije sam u kasnijim godinama čitala Andrića ili Stankovića ili si predočavala podatke iz povijesti) i vrlo sigurnog puta, ipak tempi passati i da su se neke stvari nepovratno izmijenile, ali čim izađemo iz razdoblja “secesije” 🙂 nadam se da ćemo se dokopati Makedonije.
Voljela bih da joj mogu slično priuštiti, jer mi je to i danas jedno od najljepših ljeta u životu, ali bojim se da su to, za isti doživljaj kakav smo mi imali, uprkos ili baš zahvaljujući svim anegdotama, ugodnog, živopisnog, edukativnog ( sasvim drugačije sam u kasnijim godinama čitala Andrića ili Stankovića ili si predočavala podatke iz povijesti) i vrlo sigurnog puta, ipak tempi passati i da su se neke stvari nepovratno izmijenile, ali čim izađemo iz razdoblja “secesije” 🙂 nadam se da ćemo se dokopati Makedonije.
I kad smo već kod Makedonije, mislim da sam negdje već spomenula činjenicu da mi je mama, iako porijeklom nemamo veza s Makedonijom, uslijed životnih okolnosti mamine obitelji, rođena u Skopju. Što samo po sebi i ne bi bio vanserijski podatak, da ona tu činjenicu nije dvaput u životu morala dokazivati u upravnom postupku.
I inače su brat i dvije sestre, rođeni svatko na svom kraju, Trst, Čačak, Skopje i svi završili u Zagrebu i kad su definitivno preselili iz Italije u Jugoslaviju i preuzeli jugoslavensko državljanstvo, (ali to je jedna druga priča, inače nikad ne bumo stigli do čomleka) mama je u jednom trenutku ipak trebala nekakav originalni dokument o rođenju, rodni ili krsni list ili Izvod iz knjige rođenih i zatražila je prema podacima koje je znala da joj ga dostave iz Skopja, na što joj otpisaše da neće moći jer je crkva u kojoj je krštena i upisana stradala do temelja u Drugom svjetskom ratu sa svim knjigama, pa je ona pokrenula upravni postupak i sa svjedocima dokazivala da se tog i tog dana, te i te godine doista rodila u Skopju. Upisana je tada u matične knjige i mislila da je s tim priča završena.
Ali, ne lezi vraže, naravno da nije sačuvala original, u uvjerenju da će, kad joj ponovo zatreba, poslati podnesak u Skopje i dobiti novi izvod ( ionako te uvijek traže da ne bude stariji od 6 mjeseci). Skopje je u međuvremenu pogodio razoran potres, zgrada je uništena sa svim knjigama, pa je ona i po drugi put u životu pokretala upravni postupak da dokaže da je rođena u Skopju.
Općenito je čitav taj put bio praćen pričama iz povijesti mamine obitelji, zapamćen očima tada petogodišnjakinje jer ih je rat i kapitulacija stare Jugoslavije zatekla u Nišu, kao talijanske državljane i mi smo kao klinci slušajući imali oči i uši k’o satelitske tanjure 🙂
Vjerujem da ste dosad već svi ogladnjeli , ali iz pristojnosti još čitate……:)
Konačno Vam predstavljam, temu prošlomjesečnih kuVarijacija, igrice food blogera sa prostora bivše Jugoslavije kojom smo ispratili Staru Godinu, Ohridski čomlek!, po receptu Pavloske-Coolinarika.
Odluka da se post na zadanu temu može objaviti do 3. siječnja išla mi je u prilog jer teško da bih uspjela u toku prosinca uz sve ostalo još i čomlek pripremiti, a nije mi izgledalo baš kao jelo za svaki dan, obzirom na činjenicu da se dva sata peče-kuha. Odlučila sam nagovoriti društvo da ga napravim na Staru Godinu. Neću vam lagati, u rezervi je ipak bio odojak i ja sam imala užasnu tremu da to ne ispadne nešto našim nepcima neprihvatljivo. Nakon što sam provela na onako toplu Staru godinu, kakva je bila ovogodišnja u Zagrebu, kraj pećnice koja je 8 sati radila bez prestanka ( prije čomleka se pekao i odojak), samo bi mi trebalo da netko kaže, kaj ti je ovo?
Ionako je pitanje muških bilo, a kaj je za večeru?
Ne znam, odgovorila je domaćica, Tadeja je donijela nekaj…..kaj si ono rekla kak’ se to zove……???
Čomlek! Ohridski…..
Kaj je to?
Teletina i luk, pa se dugo peče u pećnici poklopljeno. K’o neka peka.
Luk?
Da, luk.
Ajd’ dobro. 🙂Sastojci:
– 1 kg teletine
– 1 kg luka (male glavice)
– 7-8 češnjeva češnjaka
– 250ml bijelog vina
– ulje
– sol, papar, lovor, šafran, Vegeta
Priprema:
Meso isjecite na komadiće veličine glavica luka, začinite Vegetom i ostavite da stoji, najbolje preko noći. Luk i češnjak očistite.
U zemljanu posudu slažite luk, češnjak, meso, pa sve zajedno začinite solju i paprom, ulijte vino i ulje i pospite šafranom.
Poklopite i “kuhajte” u pećnici na otprilike 180-200° C najmanje 2 sata.
I prošlo je sasvim OK.
Nisu vrištali od oduševljenja, ali su zaključili, nakon skeptičnih pogleda na sve one silne glavice luka u slobodnom plutanju po posudi, da je jelo zapravo vrlo ukusno, luk se gotovo uopće ne osjeća i da je čak i jestiv, a okusi fino sjedinjeni.
E sad, budući ja više volim da hrane ostane, nego da se mi gledamo preko stola, svatko krišom pogledavajući zadnji komadić, ja sam toga u skladu sa brojem djece i odraslih, uprkos činjenici da je tu bilo još i orza i salata od hobotnice i …i….i.., napravila od dva i pol kg mesa, pa onda isto toliko luka ( ne bi čovjek vjerovao kak’ je teško pronaći dva i pol kg luka u malim glavicama! ), pa sam proporcionalno tome povećala i količinu tekućine i dužinu pečenja.
I što netko reče, ona juhica nikako da ispari, a ja poslušno ne otvaram jer piše da se ne smije!
Kad su se sati tog kuhanja-pečenja već opasno namnožili, odlučila sam ipak otvoriti, pa prvo premjestila u nižu i širu posudu i ostavila otvoreno, ali juhica se nije dala. pa sam dio i odlila, jer je sve skupa trebalo transportirati autom do odredišta. Imam ja termo posudu za tu namjenu, ali ona baš ne podnaša previše tekućeg sadržaja.
Ono što mi je bilo drago jest da je Timna bila oduševljena i da joj se jako svidjelo i to prvenstveno baš ta juhica. Rekla je da je baš fino slana, a shvatila sam i zašto. Ja sam nas naime “skinula” s Vegete i već je neko duže vrijeme uopće ne stavljam u hranu. Ovdje sam ispoštovala recept i “pacala” meso u Vegeti, a ona je pojačivač okusa i fina je, da se ne lažemo, ali svejedno ima previše onih E-ića 🙂
Uglavnom, čomleka je ostalo i pojeli smo ga danas uz pire krumpir, pa je i juhica došla do izražaja.
Mislim da ću ga svakako još raditi, zapravo je riječ o svojevrsnoj teletini ispod peke.
Možda bih ja tu uz luk dodala, što sam i danas napravila dok se grijalo, još malo drugog povrća, rajčice i paprike ili oboje, ali u svakom slučaju jako fino i nije mi žao što sam ga radila.
Uvek mi je zanimljivo procitati i neku lepu pricu uz receptic, nazalost ne stignem da i sama nesto napisem, najcesce na brzaka otkuckam recept i sve mislim sledeci put cu imati valjda vise vremena…fotkice bas mame da se isproba ovo fino jelo!;)))
Eh, kada je riječ o Čomleku u Kuharici moje prijateljice Lene se radi od junetine i nema Vegete. Ide i vino a jednog lijepog dana ću to, vjerujem, spremiti.
I još nešto: imaš nagradicu na mom blogu.
Post je kao i uvek super, a jelo i mene kopka, ja ga tek danas krckam u rerni. Mirise li mirise, valjda dobro ispadne :)))
Lijepo i slikovito opisasna avantura. Čitajući gotovo sam pomislila da sam ja na Ohridu, o kojem sam baš sinoć razgovarala s dečkima. :)Inače nikad nisam bila u Makedoniji, a to je putovanje koje planiramo, isto kad prođe recesija.
Sad si me s ovim “secesija” podsjetila da na poslu imam plakat izložbe “secesija u hrvatskoj” na koji sam crnim flomićem nadopisala “r”. 😀 😀
Čomlek nisam stigla isprobati iako ne vidim razlog da nam se ne svidi. Mi smo ko dvoje luđaka, jedemo luk na kile. 🙂
Hvala vam svima na komentarima!
Lijepo je znati da vas moje škrabanje razveseli i da ga volite pročitati, a posebno da budi vaša osobna sjećanja!
@romantales, posebno mi je drago da si svratila i da ti se post svidio, ja te polako čitam kad stignem, drag mi je post o Trstu, čim prvi put odem, moram do tog “Pepija” :), a volim vidjeti i sve tvoje uradke ručnog rada, pomalo ti zavidim na tome koliko si vrijedna, a znam da talijanke drže do ručnog rada i svojedobno sam kad sam bila u toj fazi (ali kako sam horoskopska ovca, ja moram sve probati, kad vidim da ja to mogu , onda me primi nešto drugo 🙂 ) gnjavila tetu iz Trsta da mi traži neke stvari koje ovdje nisam mogla naći, konce i panama platno i sl. 🙂 , budući ne govorim talijanski, možeš misliti kako je izgledalo dok sam si prevodila sve moguće vrste i načine veza iz Manni di fata, još ih negdje imam sortirane i arhivirane.
@Selma :), meni je to sve bilo super, još i danas su mi žive neke slike i zapravo je bio najbolji i najljepši način za saznati i naučiti i prihvatiti svijet oko nas, a drugačiji od našeg dvorišta, još dok smo bili djeca.
Izgleda da je većina došla do zaključka da Čomleku “something missing”, pa sam razmišljala i zaključila da je stvar u masnoći. Meso je krto, nema što ispustiti, ulja se dodaje minimalno, čak i luk koji se tako dugo kuha, ne daje jačinu kako bi čovjek očekivao, vrlo je blag i odlično se sjedini sa juhicom. Čitavo vrijeme od onog silnog mesa i luka očekuješ da ćeš zagristi u nešto čega će ti biti puna usta, a stalno je taj blagi okus, vrlo ugodan, ali ……da nema Vegete, stvarno bi bilo blago k’o dječja papica, tako da za naša nepca doista još nešto treba, ili još malo povrća da pojača ili kako kaže Maja dodati koji krumpirić sa strane i manje vina u startu, tako otprilike ja radim teletinu pod pekom. I ja sam se bojala kad otklopim da će nježna teletina izgorjeti, ali nije, malo sam promiješala pa sam one koje su dotad bili na vrhu ugurala u juhicu, a one s dna izvukla, meso je toliko natopljeno tom juhicom, da se nije posušilo i nije izgorjelo, ali nije se ni juhica dala. Čak mislim da bi čomlek podnio i bio jednako dobar i da se sve skupa kuha-peče i manje od dva sata, obzirom na činjenicu da je meso izrezano na komade, jedino ne znam kako bi se onda luk ponašao.
Oh, Bože! Fenomenalno, budi u meni sjećanja na moje ljto 1978. godine. Prvi godišnji odmor nakon faksa. Provela sam ga s prijateljicom u Brelima, pa onda u Zagreb i natrag u Konjic. Uf, uf,…
Prekrasna priča, …
A i čomlek… Izgleda mi fenomenalno.
Sjajno izgleda,ja nisam stigla napraviti.Uvek pises divne postovo,volim da ih čitam jer me razvesele!
Post ti je fenomenalan, duhovit, nostalgičan…Ta naša sjećanja, od prije 20 ili 30 godina. Meni sada ona od prije 20-tak godina dođu kao svježija, ipak sam maturant 1990-te .
Sjećam se i ja starih Lada. Moj je tata 1978 kupio stojadina, a čova (mislim da je bio samo čuvar u Bosna autu i sjećam se da se zvao Karišik)ga je nagovarao da uzme Ladu i da će mu on to srediti (i tada je bilo korupcije).
Putovanje je stvarno bilo doživljaj. Ezan u pet ujutro na godišnjem, LOL. Zapravo ne znam, ja ga ne primjećujem, a nekada me probudi tačno na vrijeme za posao. Sunećenje, mogu misliti kako ste to zamislili…Scene kao iz Kusturičinog filma mogu zamisliti.
I meni izgleda da se mojoj djeci čomlek svidio jer je dosta slan od Vegete, koju ni ja ne koristim baš pretjerano. Elem, one su umakale kruh i pokupile sav saft i rekle da je jelo super.
Nesto sam zabrljala,jer sam se smijala tvome putovanju,a kojih sam i sama imala jako puno !!:)
Pomenuti Comlek,sam probala kod prijateljice s posla,ali ga nisam nikada spremala,jer moja djeca nisu ljubitelji luka,cak ni onih sitnih komadica,a pogotovu cijelih glavicica!!Jelo je fino,no meni u njemu nedostaje nesto???,pretezno se u mojim jelima nalazi krompir ili noklice..doduse ja sam jela sa toplom pogacom,pa sam se po obicaju ,dobro najela i nisam obracala paznju,nego citajuci Vas i ja pocela razmisljati o tome,mozda cak i napravim !!??:)
Avanturisticka secanja, nema sta! Comlek ti je super! I ja sam se razmisljala da odlijem tu supicu i pecem otvoreno na kraju, ali delovalo mi je da bi meso pocelo da zagoreva dok je luk uporno ostajao beo tj. kuvan. Moj je neki zakljucak da bi tu trebalo bucnuti i par kriski krompira, da popije tu corbicu i smanjiti kolicinu vina za preliv u startu.
Jako jako lijep post, uživala sam čitajući ga!
Predivan post… predivno nostalgican… 🙂
Čomlek izgleda baš svjetski, toliko da mi rastu zazubice od ove fine i krte teletine, a obišla sam i ja kao dijete prije 20- tak i nešto godina sličnu rutu, samo smo se mi tada vozili vlakom, po noći u kupeima bi razvukli fotelje i taman se probudili negdje u Srijemu…drugačija vremena su to bila…Tvoje postove obožavam čitati!
odlicna mi je prica o putovanju i pustolovinama, ipak je to neprocjenjivo, cini mi se da je danas sve nekako drugacije, puno drugacije. tvoj comlek izgleda fenomenalno, ja sam nekako skepticna prema tolikoj kolicini luka, ali zvuci mi i izgleda jako fino.
joooj, ja sam se baš zabavila čitajući o putovanju iz 1978. da mi je bilo čisto krivo kad si krenula s receptom. Meni je slično putovanje bilo po BiH, spavanje u hotelu C kategorije – izgleda da smo vršnjakinje 😉
Kad si spomenula kako je teško naći male glavice luka, sjetila sam se koliko je to istina – u Hrvatskoj. Ja sam se odvikla velikih količina i velikih glavica luka, zapravo nisam ni bila svjesna koliko je to neophodna namirnica u našoj kuhinji, dok se od nje nisam udaljila. Jedna moja susjeda u Hrv koja ima navadu kuhati posuđenim, koje redovno nikad ne vrati, jednom mi je čak prigovorila da “zar samo tako mali luk imam?”