Salata u staklenci

Morati ću pronaći nekakav efikasniji način autocenzure.

Salata u staklenci

Ili barem nešto što će me spriječiti u gledanju informativnih programa, poljoprivrednih emisija, čitanju vijesti na internetu. Nakupim se žuči i onda je svaki put istresem vama.
Ovaj put sam to istresanje imala namjeru potpuno izostaviti i umjesto toga se pozabavati utrpavanjem jaja i šunkice još uvijek preostalih u hladnjaku nakon uskršnje trpeze,u staklenku, u formi salate, koju onda možete ponijeti i kao ručak na posao, ali, prije negoli sam sinoć sjela pregledati fotografije te iste salate napravljene pred neki dan i napisati post, odslušala sam i vijesti.

Uskrs 2012.

Ne postoji više niti jedna slobodna ladica u mojoj glavi u koju bih mogla potrpati sve gadarije kojih smo dnevno svjedoci i tamo ih procesuirati na način da mi ne naškode. Toliko se uzrujam, da nakon toga nisam u stanju ništa suvislo napisati i iz mene jednostavno sijeva.

Defiliranje fašista, neonacista i desničara svih profila u sinoćnjim i današnjim vijestima mi je bila doista, doista, točka na I.
A da sve dodatno začinim, nakon TV vijesti, odlučila sam konačno preletjeti i online tiskovine sortirane u readeru.
Svjesno sam pritom zaobišla kapitalizam, fašizam, pedofiliju, liječnički nemar i sve ostale grozote koje sam već čula i odlučila kliknuti na nešto što je djelovalo obećavajuće optimistično.

Salata u staklenci

I pročitala to. Jednom. Pa još jednom. I još jednom. Nikako nisam mogla odlučiti što o tome mislim. I je li moja prva misao o tome da je to užasno nakaradno, ispravna.
A članak je govorio o još jednom poduzetničkom projektu.Posljednji vrlo kreativan i domoljuban za kojeg sam čula je onaj Todorićev o ulaganju enormnih novaca u samouslužne benzinske postaje. Nek’ mi zamjeri tko hoće, ali meni je to zločin. Posjeduje pola Hrvatske doslovno i preneseno i ne nađe za shodno uložiti novce i/ili dići kredite nizašta drugo nego za samouslužne benzinske postaje u i na kojima će raditi jedva i ako, dva i pol čovjeka koje će plaćati vjerojatno jednako velikodušno kao i sve svoje zaposlenike. Sve to čini u trenutku kad benzin poskupljuje na dnevnoj bazi, a zemlja grca od nezaposlenosti. Ako on nije našao za shodno uložiti novac u ovoj zemlji u bilo što drugo što bi makar i jedan promil pomaklo stvari s mrtve točke, što očekivati da naprave mali ljudi, koje se svako toliko proziva da sami sebi ne žele pomoći i optužuje za bezidejnost i inertnost.
Ali vratimo se na spomenuti članak.
Osnovna ideja je, čitam dalje, izgradnja bioplinskih postrojenja, što uključuje zapošljavanje 40-tak ljudi, zbrinjavanje organskog i bio otpada, proizvodnju ekognojiva, a kao nusproizvod svega toga dobivala bi se toplinska energija.
I tu je sad kvaka. Osim što je šteta, u čemu se apsolutno slažem, da se ta energija ne iskoristi, takvo nam rasipanje, nakon što u nju uđemo, neće dozvoliti niti EU, pa treba smisliti što s tom energijom. A kao najpametnija i najizglednija se izdvojila ideja o ribogojilištu.
Nijemci to navodno već rade, pa bi uskoro mogli i Međimurci.
Do ovog trenutka sve, više nego savršeno štima. Meni osmijeh od uha od uha. Konačno netko i nešto konkretno. Maksimalna iskorištenost, ekološki, savršeno zatvoren krug.
A onda sam pročitala da oni namjeravaju uzgajati morsku ribu!
Usred Međimurja.

Salata u staklenci

Možda sam zaostala i konzervativna, ali ako se čime kurčimo, oprostili vi meni na izrazu ili ne, to je more, koje smo napiknuli k’o ćorava kokoš, izvrnuli se u kiflu samo da što više obale dohvatimo, pobrojali mu svih 1000 i sitno otoka i otočića i poslali razglednice i plakate o tome u svijet i što jest, držim da mu nema ravna, ali od sveg tog jadranskog bogatstva mi ćemo jesti međimurske skuše.
Pa da mi to naprave Bosanci, nakon što bismo par dana od toga svi radili sprdnju, imalo bi neke logike, nemaju more nego onu šačicu Neuma.
Pa recimo i Srbi, ionako smo im prodali negdje u Srbiju komiško postrojenje Neptuna za preradu srdela, da oni odluče tome pridružiti i bazenčić za uzgoj tih srdela i to bih shvatila. Što da ribe dovlače izdaleka kad već imaju tvornicu u dvorištu 🙂 .
Čak bih i Slovence shvatila. Zajebavamo s Piranskim zaljevom i ribolovnim pojasom i koliko je čije, pa da onak’ prčni kakvi već jesu, iz inata odluče tam’ negdje pod Alpama gajiti orade, ali pobogu, mi da na kontinentu uzgajamo morsku ribu?!
Jasno mi je da se ljudi sad već hvataju svega i svačega, što iz očaja, što iz pomodarstva, ali neka mi Međimurci oproste, ja te ribe ne bum jela.
I nadam se da će ipak u međuvremenu smisliti nešto prirodnije čemu im ta toplinska energija koju proizvedu može korisiti osim za ribogojilište morske ribe.

Salata u staklenci

I jel’ vama sada jasno zašto meni uvijek treba vječnost da napišem post?
Jer, prvo onako narodski, da ne kažem uličarski, istresem u originalu iz sebe 😉 a nakon toga se autocenzuriram. Ali i to nedovoljno, pa sam u potrazi za efikasnijim načinom.
Iznervirana svime u pokušaju da sastavim post, pobrala sam se sinoć na spavanje, s idejom kako ću to dovršiti sutra, nakon što obavim kupnju i financijske transakcije prebacivanja iz šupljeg u prazno.
Što sam i učinila, zatim skuhala ručak i konačno sjela sve privesti kraju.

Salata u staklenci

A onda me nazvala mama.
I izvjestila da se upravo vratila s Trga. S antifašističkog prosvjeda. Na koji je otišla sa svih svojih 76 godina, 150 cm, skelom u kičmi i štakom pod rukom. Čime me još i posramila, jer ja za to nisam našla vremena. A kao i uvijek kad je riječ o takvim njenim izlascima, tako me i sad o tome informirala post festum, znajući da bih je da je to spomenula ranije pokušala spriječiti.
Kad je prosvjedovala za povratak imena Trga žrtava fašizma dobila je s pendrekom po glavi.
Ali mi je ujedno ulila i nadu, rekavši da na prosvjedu nisu bili samo takvi kao ona, stari i sa štakama, da je bilo puno mladih, da je s nekima razgovarala i znam koliko joj to znači. Smanjuje osjećaj krivnje da su kao generacija dozvolili da se pretvorimo u ovo što smo sad i budi nadu da ipak nakon što oni odu, ostaje netko tko misli, osjeća i djeluje ispravno.

Salata u staklenci

Kad svemu tome pridružite posljedice petka 13., kojih se još uvijek pokušavam riješiti, ne second hand, nego najmanje third or four hand kompjuter na poslu na kojem radim, kojemu za svako otvaranje filea ili pospremanje istog treba i po pola minute, padanje interneta uslijed čega izgubite vezu s printerom kojem već tjedan dana šejkate toner, jer je na izdisaju, a novog nema, pa printa samo lijevo i desno od centra, doista zaslužujemo svi zajedno konačno probati tu salatu kojom sam ja tog petka trinaestog napravila pauzu.

Meni izlazak na pauzu i nije neki doživljaj jer smo smješteni “jak nemocnice na kraji mesta” i do prvog dućana mi treba suhe hrane za po putu.
A za salatu koju vam predlažem nećete baš đoletovski slagati red slanine, red šunke, ali vrlo blizu! 🙂

Salata u staklenci

Viđala sam naravno, dosad razne vrste slatkiša, krema i kolača utrpane u staklenke, što mi kao ideja za ambalažu i jednostavniji transport slastica, a prvenstveno kao poklon, odlično funkcionira, ali kako mi slatko za ručak baš i nije privlačno, tako se time nisam pretjerano bavila, dok nisam ugledala tako upakiranu salatu!
I mislim da sam konačno pronašla način na koji ću si trasnportirati ručak sve u jednom, od kuće. 🙂 Ako ne baš uvijek, svakako ću to pokušati što češće, a kako koju ručak-salatu složim, izvjestiti ću o tome i vas.

salata u staklenci

Ova je prilično na tragu salatice koju sam vam već predstavila, izmjene su uvjetovane dobom godine i već spomenutim uskršnjim ostacima.

salata u staklenci

Ja običavam na posao ponijeti i domaći zeleni čaj u termosici, kojoj je doduše zadatak očuvati ga hladnog, a ne toplog, ali meni takav prija, a izvanredno prija i uz ovu salatu.

salata u staklenci